Novi javni pozivi FZOEU-a i MZOZT-a za sufinanciranje električnih vozila, kome će biti namijenjeni?

Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) je krajem srpnja ove godine na sastanku s predstavnicima Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Hrvatske gospodarske komore te udruge Strujni krug najavio kako će u četvrtom kvartalu ove godine raspisati novi javni poziv za sufinanciranje energetski učinkovitih vozila. Natječaj je konačno raspisan i prijave su se počele primati od 15. listopada. Drugi poziv od Ministarstva za je još u tijeku javnog savjetovanja. U nastavku ćemo opisati za koja vozila i za koga su ta dva poziva namijenjeni.

Foto: Michael Marias, Unsplash.com

Koja vozila FZOEU smatra energetski učinkovitim?

Energetski učinkovitim vozilima čiju kupnju FZOEU potiče u sklopu provedbe prošlogodišnjeg poziva smatraju se:
• vozila kategorija L1, L2, L3, L4, L5, L6, L7 na električni pogon,
• vozila kategorije M1 na električni, plug-in hibridni pogon ili pogon na vodik, pri čemu se u pogledu emisija onečišćujućih tvari primjenjuju sljedeća ograničenja za:
• električna vozila: emisija onečišćujućih tvari CO2 iznosa 0 g/km,
• vozila s plug-in hibridnim pogonom kategorije M1 koja imaju dopuštenu emisiju onečišćujuće tvari CO2 iznosa do najviše 50 g/km, • vozila na vodik: emisija onečišćujućih tvari CO2 iznosa 0 g/km.

Kada je zadnji put bio Poziv FZOEU-a za sufinanciranje vozila?

Podsjećamo kako je prošle godine ovakav javni poziv bio otvoren od 22. travnja 2024. godine do kraja 2024. godine, i bio je namijenjen samo fizičkim osobama. Ukupni namijenjeni fond je bio 15 milijuna eura. Cilj tog poziva bio je registracija 2.000 novih energetski učinkovitih vozila, ušteda energije od 0,0288 PJ i smanjenje emisije CO2 od 2.600,00 t CO2.

U prošlogodišnjem natječaju visina financiranja bila je slijedeća:

Koji su kriteriji za prijavu ovogodišnjeg Javnog poziv za kupnju novih vozila na alternativna goriva?

Javni poziv za kupnju novih vozila na alternativna goriva (EnU-4/25), objavljen 15. listopada, 2025. godine. Prijaviti se mogu isključivo fizičke osobe - obrtnici i pravne osobe u javnom i privatnom vlasništvu, osim udruga. Korisnici sredstava Fonda u smislu ovog Poziva nisu fizičke osobe-obrtnici i pravne osobe koje kao glavnu obavljaju uslužne djelatnosti prijevoza putnika vozilom s vozačem na zahtjev, cestovni prijevoz robe i/ili iznajmljivanje i davanje u zakup (leasing) automobila i motornih vozila lake kategorije.

Sredstva su dostupna za nova vozila na alternativni pogon i to:
- vozila kategorije L1, L2, L3, L4, L5, L6, L7 na električni pogon,
- vozila kategorije M1, M2 i M3 na električni ili pogon na vodik,
- vozila kategorije N1, N2, N3 na električni ili pogon na vodik.

Dakle, sufinancirat će se isključivo kupnja novih električnih i vodikovih vozila homologirano za cestovni promet u Republici Hrvatskoj koje će nakon kupnje u Republici Hrvatskoj biti prvi put registrirano. Poziv će biti usmjeren na ulaganje u vozila s nultim emisijama kod korisnika koji godišnje ostvaruju visoku kilometražu.

Kako se prijaviti na ovogodišnji program?

Prema uputama FZOEU-a prijava na Poziv podnosi se isključivo elektroničkim putem, unosom podataka i učitavanjem dokumentacije u informacijski sustav eFZOEU, kojem se pristupa preko poveznice https://fondovi.gov.hr.  

Prijava u sustav eFZOEU vrši se identifikacijom vjerodajnicama Nacionalnog identifikacijskog i autentifikacijskog sustava (NIAS) značajne razine sigurnosti. Prijavitelj prijavu podnosi samostalno, a u njegovo ime prijavu može podnijeti i opunomoćenik ukoliko za navedeno ima specijalnu punomoć ovjerenu od javnog bilježnika.   

Dodatne informacije o Pozivu mogu se dobiti telefonskim pozivom na 01/6448-444, kao i dostavljanjem upita elektroničkom poštom, na adresu pozivni.centar@fzoeu.hr.

Dodatne pojedinosti ovoga natječaja

Raspoloživa sredstva iznose 21,2 milijuna eura, a namijenjena su poduzećima i obrtnicima zainteresiranima za modernizaciju voznog parka s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova.

Za vozila L kategorije - mopede, motocikle i četverocikle - bit će moguće dobiti do 2.500 eura po vozilu. Za osobna i laka gospodarska vozila (kategorije M1 i N1) dostupno je do 9.000 eura, odnosno do 40 % vrijednosti vozila, pri čemu cijena vozila za kategorije L1 - L7 i M1 ne smije biti viša od 50.000 eura bez PDV-a. I kategorije vozila M2, M3, N2 i N3 također će se sufinancirati do 40 % njihove vrijednosti ili maksimalno 90.000 eura. Osim električnih vozila, moguće je sufinancirati i vozila na vodik - uključujući teretna vozila i autobuse. Jedan prijavitelj može podnijeti zahtjev za jedno ili više vozila, s maksimalnim iznosom sufinanciranja od 90.000 eura.

Rok  za plaćanje kupljenih vozila je 31. svibnja 2026. godine. Korisnik bespovratnih sredstava bit će obvezan u periodu od 3 godine od datuma isplate FZOEU-u podnositi godišnja izvješća putem kojih će trebati dokazivati da je vlasnik vozila, te da redovito podmiruje troškove leasinga, odnosno, nakon otplaćenog leasinga, da je stekao pravno vlasništvo nad kupljenim vozilom.

Poziv za dodjelu sredstava MF-2025-3-1: Nabava električnih vozila za pružatelje usluge autotaksi prijevoza, korisnike dostavnih vozila i pružatelje usluge dijeljenja vozila kroz Modernizacijski fond

Budući da se na ovom pozivu FZOEU-a  neće moći prijavljivati tvrtke koje se bave prijevozom putnika taksijem i da u Hrvatskoj ima više od 6.000 obrta koji obavljaju taksi djelatnost,  za njih je osmišljen zaseban program. Taj program se zove "Poziv za dodjelu sredstava MF-2025-3-1: Nabava električnih vozila za pružatelje usluge autotaksi prijevoza, korisnike dostavnih vozila i pružatelje usluge dijeljenja vozila" koji vodi Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije (MZOZT), koji je trenutno na javnom savjetovanju. Dakle kroz Modernizacijski fond, za  pružatelje usluge autotaksi prijevoza, korisnike dostavnih vozila i pružatelje usluge dijeljenja vozila (car sharing) planira se program sufinanciranja kupnje vozila vrijedan oko 45 milijuna eura 

U okviru projekta na kojem MZOZT surađuje sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvoj bit će dodijeljeno ukupno 45.000.000 eura bespovratnih sredstava koja će se dijeliti na tri spomenute skupine prijavitelja. Pa će tako autotaksi prijevoznicima biti na raspolaganju 22.000.000 eura, dostavnima vozilima 20.000.000 eura, dok će za potrebe car sharinga biti na raspolaganju 3.000.000 eura.

Poziv, ako se usvoji, bi trebao biti namijenjen nabavi električnih vozila kategorije M1 (osobni automobili) i N1 (dostavna vozila) za pružatelje autotaksi usluga, korisnike dostavnih vozila te pružatelje usluge dijeljenja vozila (car sharing). S obzirom da su u tekstu javnog savjetovanja navedena samo električna vozila, to znači da se putem ovog natječaja možda neće moći sufinancirati kupovina plug-in hibridnih modela. Najviši iznos potpore po vozilu iznosit će 9.000 eura, a kroz natječaj se planira nabaviti najmanje 5.000 električnih vozila.

Izvor: MZOZT - Očekivani pokazatelji

Kako podnijeti prijavu MZOZT-u?

Prijave će se podnositi poštom. Prijavitelji mogu biti mikro, mali, srednji i veliki poduzetnici (trgovačka društva/obrtnici) te moraju imati djelatnost registriranu minimalno godinu dana prije prijave.

Putem natječaja moći će se sufinancirati nova električna vozila kategorije M1 s minimalnim kapacitetom baterije 40 kWh te vozila kategorije N1 s baterijom minimalnog kapaciteta 75 kWh.

Prijave na ovaj natječaj s kompletnom dokumentacijom podnosit će se na USB/CD/DVD preporučenom poštom na adresu Fonda, a rok za prijavu trebao bi biti od objave poziva do najkasnije 30.09.2026. godine ili do iscrpljenja sredstava .

Poziv na javno savjetovanje je otvoren do 14. studenog 2025. godine, a objava izvješća očekuje se 21. studenog 2025. godine. Nakon što se objavi Javni poziv, potencijalni prijavitelji će moći postavljati pitanja na email: upiti.modernizacijski-fond@mzozt.hr.

Zaključak

U ovome tekstu smo ukratko opisali poziv za dva različita projekta sufinanciranja. Jedan od Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti je već otvoren i odnosi se samo na fizičke osobe - obrtnike i pravne osobe u javnom i privatnom vlasništvu, osim udruga. Drugi poziv od Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije je još u fazi javnog savjetovanja  i odnosi se na pružatelje usluge autotaksi prijevoza, korisnike dostavnih vozila i pružatelje usluge dijeljenja vozila (car sharing).

Ako ste u ovoj kategoriji nabrojanih pružatelja usluga pratiti objavu Javnog poziva za prijavu nakon što završi javno savjetovanje i pratite rokove do kojih pozivi vrijede.

Treba još istaknuti da se na ove natječaje ne može sudjelovati prijavitelj koji u trenutku podnošenja projektnog prijedloga nije registriran barem za jednu od prihvatljivih djelatnosti, koji najmanje godinu dana prije predaje projektnog prijedloga nemaju barem jednog zaposlenog na puno radno vrijeme, koji je u blokadi ili je tijekom 2024. godine poslovao s gubitkom ili ima iskazan negativan EBITDA. Isto tak,o neće se moći prijaviti subjekt koji nema sjedište na području Republike Hrvatske (odnosi se samo na mikropoduzetnike, tj. korisnike Programa de minimis). 

Digitalna gradnja: hoće li građevinske dozvole doista stići za 30 dana?

Hrvatska je početkom 2026. uvela jednu od najvećih reformi sustava prostornog planiranja i gradnje. Cilj je ubrzati gradnju kroz transparentnije administrativne procese koristeći sustave ePlan i eDozvola. No, dio stručnjaka upozorava na izazove u provedbi.

Prema najavama nadležnih institucija, građevinske dozvole za jednostavnije projekte, poput obiteljskih kuća, trebale bi se izdavati u roku od oko 30 dana nakon što je dokumentacija potpuna. Time bi se postupak koji je često trajao mjesecima ili čak godinama trebao svesti na znatno kraći i transparentniji digitalni proces.

Kraj papirima u gradnji: prostorni planovi i dozvole u digitalnom sustavu

Jedna od najvažnijih novosti odnosi se na digitalizaciju prostornih planova. Svi novi planovi izrađuju se u sustavu ePlan prema jedinstvenom digitalnom standardu, a podaci postaju dostupni u centraliziranom sustavu. Time bi se trebala ukloniti dugogodišnja praksa različitih formata i neusklađenih planova između gradova i općina.

Za investitore i projektante to znači lakši pristup informacijama o uvjetima gradnje, dok javna uprava dobiva alat za učinkovitije upravljanje prostorom.

eDozvola kao središnje mjesto postupka

Istodobno se postupak izdavanja dozvola u potpunosti seli u digitalno okruženje. Platforma eDozvola postaje središnje mjesto kroz koje se predaje dokumentacija, prate faze postupka i komunicira s javnopravnim tijelima.

U praksi to znači da investitori više ne moraju obilaziti različite institucije niti prikupljati dokumente u papirnatom obliku. Sustav bi trebao omogućiti da se većina postupka odvija elektronički, uz jasnu evidenciju svih koraka.

Novost je i to da projektanti kroz sustav izravno pribavljaju posebne uvjete i uvjete priključenja od nadležnih tijela, čime se dio administrativnog opterećenja prebacuje s upravnih tijela na projektantski dio procesa.

Manje dokumentacije za obiteljske kuće

Reforma donosi i pojednostavljenje dokumentacije, osobito za obiteljske kuće koje čine veliku većinu građevinskih zahvata u Hrvatskoj. Za podnošenje zahtjeva za građevinsku dozvolu sada je u mnogim slučajevima dovoljan idejni projekt, dok se glavni projekt dostavlja prije početka gradnje.

Takav pristup trebao bi ubrzati početak investicija i smanjiti troškove pripreme projekata u ranoj fazi.

Uz to, uvodi se i šira primjena digitalnih modela gradnje, odnosno BIM tehnologije, koja omogućuje preciznije planiranje i koordinaciju između projektanata, investitora i izvođača.

Za one koji nisu upućeni, BIM tehnologija (engl. Building Information Modeling) je digitalni način projektiranja, planiranja i upravljanja gradnjom u kojem se zgrada prikazuje kao inteligentni 3D model koji sadrži sve informacije o objektu. Za razliku od klasičnih 2D nacrta, BIM nije samo crtež nego digitalna baza podataka o zgradi.

Jednostavan primjer: U klasičnom projektiranju arhitekt crta tlocrt, statičar radi konstrukciju, instalateri crtaju svoje instalacije, često se problemi otkriju tek na gradilištu. U BIM-u sve se vidi u jednom 3D modelu i problemi se rješavaju prije gradnje što štedi vrijeme i novac investitora.

Novi sustav nadzora i dodatne obveze

Digitalizacija sustava gradnje prati i jačanje nadzora nad prostorom. Novi okvir uključuje digitalne alate za praćenje promjena u prostoru, što bi trebalo pomoći u suzbijanju bespravne gradnje.

Istodobno se uvode i nove obveze. Prije izdavanja uporabne dozvole morat će se izraditi plan održavanja zgrade, čime se želi potaknuti dugoročna briga o kvaliteti i sigurnosti izgrađenih objekata.

Početne poteškoće sustava

Prvi mjeseci primjene novih digitalnih sustava nije prošlo bez početnih poteškoća. U prvim mjesecima implementacije dio korisnika, osobito projektanti i službenici lokalne uprave, upozoravao je na tehničke probleme u radu sustava eDozvola poput sporijeg učitavanje podataka i otežanog pristupa pojedinim predmetima nakon nadogradnje platforme. U medijima su se pojavili i napisi o problemima s migracijom podataka te nedovoljno testiranim funkcijama sustava, a kao jedan od razloga tehničkih poteškoća spominjao se i nedovoljan kapacitet memorije na serverima na kojima sustav radi. Iako su takvi izazovi česti u ranim fazama digitalne transformacije javne uprave, oni su otvorili pitanje spremnosti sustava i administracije za ambiciozne ciljeve ubrzanja postupaka izdavanja građevinskih dozvola.

Očekivanja i kritike: Hoće li sustav doista ubrzati gradnju?

Iako Vlada reformu predstavlja kao velik korak prema modernizaciji sustava gradnje, dio stručne javnosti i oporbe izražava određenu skepsu. Kritičari upozoravaju da digitalizacija sama po sebi neće riješiti sve probleme ako se istodobno ne ojačaju kapaciteti lokalnih uprava i ne osigura stabilan rad novih digitalnih platformi.

U prvim mjesecima primjene pojedini korisnici već su upozoravali na tehničke poteškoće u radu sustava, što je dodatno otvorilo pitanje koliko je administracija spremna za potpunu digitalnu transformaciju.

Unatoč različitim pogledima, većina stručnjaka slaže se da je digitalizacija postupaka bila nužna. Hrvatska se time pridružuje europskim državama koje postupke planiranja i izdavanja dozvola sve više vode kroz integrirane digitalne sustave.

Fokus zakona je brzina, ali ne i niža cijena.

Novi paket zakona o gradnji i prostornom uređenju ima glavni cilj ubrzati izdavanje dozvola i smanjiti administraciju. Trošak postupka može indirektno biti nešto niži, ali ne zbog same dozvole nego zbog organizacije procesa. Ako je manje administrativnih koraka i odlazaka u institucije, kraće trajanje postupka (manje čekanja i dodatnih izmjena projekata) a za manje zgrade moguće je podnijeti zahtjev samo s idejnim projektom, jer se glavni projekt dostavlja kasnije, to može smanjiti troškove pripreme dokumentacije u početnoj fazi.

Glavni troškovi koje investitor ima nisu povezani s administracijom, nego s drugim stavkama kao što su izrada projekata (arhitekt, statika, instalacije), komunalni doprinos, vodni doprinos, troškovi geodeta, elaborata, priključaka i eventualne studije ili posebni uvjeti. Ti troškovi ovise o lokaciji, veličini objekta i odlukama lokalne samouprave, pa novi zakon tu ne donosi smanjenje.

Zaključak

Potpuna digitalizacija postupaka planiranja i izdavanja građevinskih dozvola predstavlja važan iskorak za hrvatski sustav upravljanja prostorom. Nakon godina kritika zbog sporih i složenih procedura, prelazak na digitalne platforme poput ePlana i eDozvole otvara mogućnost transparentnijeg, učinkovitijeg i bržeg procesa donošenja odluka. Ideja da se građevinska dozvola za jednostavnije projekte može izdati u roku od 30 dana jasno pokazuje ambiciju države da administraciju prilagodi suvremenim tehnološkim standardima i potrebama investitora.

Ipak, iskustva iz prvih mjeseci primjene pokazuju da digitalna transformacija sama po sebi nije dovoljna. Novi sustavi zahtijevaju tehničku stabilnost, kvalitetnu edukaciju korisnika i dovoljno administrativnih kapaciteta na lokalnoj razini. Bez toga postoji rizik da digitalni alati postanu samo nova razina složenosti umjesto stvarnog pojednostavljenja postupaka.

Unatoč tim izazovima, reforma otvara prostor za dugoročno unapređenje sustava. Ako se platforme nastave razvijati, a praksa postupno prilagođavati novim pravilima, digitalizacija bi mogla postati temelj modernijeg i učinkovitijeg modela planiranja i gradnje. Upravo u toj kombinaciji ambiciozne reforme i postupnog usavršavanja sustava leži prilika da hrvatski sustav gradnje postane brži, transparentniji i predvidljiviji nego što je bio dosad. 

Hoće li cilj o građevinskoj dozvoli u 30 dana postati stvarnost, ovisit će ponajprije o funkcioniranju sustava. Ako digitalni alati ispune očekivanja, reforma bi mogla značajno promijeniti način na koji se planira i gradi u Hrvatskoj. Ipak, treba vidjeti kako će sve to izgledati u praksi kada se otklone početničke greške sustava i nespremnost korisnika. U nadi je spas.

Prema OECD-u Hrvatska treba produljiti radni vijek, smanjiti subvencije i povećati neke stope PDV-a

Najnovije gospodarsko izvješće OECD-a donosi niz preporuka za Hrvatsku, od ukidanja energetskih subvencija, poreznih promjena, veće učinkovitosti države do nove reforme mirovinskog sustava produljivanjem radnog vijeka tj. kasnijeg odlaska u mirovinu. No, jedno pitanje posebno se nameće: kako očekivati dulji radni vijek građana u zemlji u kojoj pacijenti često mjesecima čekaju na zdravstvene pretrage?

U najnovijem ekonomskom pregledu za Hrvatsku koji je objavila Organisation for Economic Co‑operation and Development (OECD) ocjenjuje se da je Hrvatska posljednjih godina ostvarila snažan gospodarski oporavak. Rast gospodarstva bio je među višima u Europskoj uniji, potaknut turizmom, investicijama i sredstvima iz europskih fondova. No, izvješće istodobno upozorava da se tempo rasta počeo postupno usporavati i da Hrvatsku čekaju ozbiljni dugoročni izazovi. Prije svega starenje stanovništva, nedostatak radne snage i rast troškova zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Demografski trendovi posebno zabrinjavaju. Od početka 1990-ih Hrvatska je izgubila velik broj stanovnika, a u sljedećim desetljećima očekuje se snažan pad radno sposobne populacije. To će, prema OECD-u, dodatno povećati pritisak na javne financije i socijalne sustave.

Preporuka OECD-a: produljiti radni vijek i povećati dob za odlazak u starosnu i prijevremenu mirovinu

Jedna od ključnih preporuka odnosi se na mirovinski sustav. OECD smatra da bi Hrvatska trebala ograničiti prijevremeno umirovljenje i povećati stvarnu dob izlaska s tržišta rada. Cilj zvuči jednostavan, povećati broj ljudi koji rade i smanjiti pritisak na mirovinski sustav u zemlji u kojoj broj umirovljenika raste brže od broja zaposlenih, no takve preporuke nisu nove. Rasprava o produljenju radnog vijeka već se godinama povremeno vraća u javni prostor, osobito u kontekstu nepovoljnih demografskih trendova. Ipak, izvješće istodobno naglašava da produljenje radnog vijeka mora biti povezano s boljim zdravstvenim stanjem stanovništva i učinkovitijim zdravstvenim sustavom.

Starost stanovništva

Prema statistikama oko 23 % stanovništva Hrvatske ima 65 godina ili više (oko 911 tisuća ljudi), što je gotovo svaka četvrta osoba u zemlji. U isto vrijeme djece do 14 godina ima manje od 14 %, što pokazuje koliko se dobna struktura promijenila. Hrvatska je zbog toga među državama EU s najvećim udjelom starijeg stanovništva.

Prema projekcijama OECD-a i UN-a do 2050. čak oko 30-31 % stanovništva Hrvatske moglo bi imati više od 65 godina, znači gotovo svaka treća osoba. Istodobno će radno sposobna populacija pasti za oko 25 %. Omjer starijih prema radno sposobnima (tzv. old-age dependency ratio) mogao bi porasti s oko 40 % danas na gotovo 60 % do 2050.

Još jedna zanimljiva zdravstvena statistika: Nakon 65. godine života više od dvije trećine preostalih godina života u Hrvatskoj provodi se s nekim zdravstvenim problemom ili ograničenjem aktivnosti, što je znatno više nego u prosjeku EU.

Kako raditi nakon 65. ako je dvije trećine ljudi nakon te dobi bolesno a zdravstveni sustav loš?

Upravo se tu otvara pitanje koje se sve češće postavlja u javnim raspravama. Hrvatski zdravstveni sustav već godinama suočen je s dugim listama čekanja, nedostatkom liječnika i preopterećenim bolnicama. Pacijenti na pojedine dijagnostičke pretrage čekaju mjesecima, a u nekim slučajevima i više od godinu dana.

Mediji su u više navrata upozoravali da se na neke specijalističke preglede i snimanja čeka i do nekoliko mjeseci, ovisno o bolnici i vrsti pretrage. Takva situacija posebno pogađa starije građane, upravo onu skupinu od koje se očekuje da ostane dulje na tržištu rada. Kronične bolesti, kardiovaskularni problemi ili ortopedske tegobe mnogo su češći u kasnijoj životnoj dobi. Ako pacijenti na pretrage i operacije čekaju mjesecima, realno je pitanje koliko dugo mogu ostati radno aktivni.

Što tu OECD preporučuje?

OECD u izvješću upozorava da Hrvatska izdvaja relativno malo sredstava za dugotrajnu zdravstvenu skrb starijih osoba u usporedbi s razvijenim državama, što dodatno povećava pritisak na bolnički sustav. OECD smatra da je reorganizacija bolničkog sustava ključna za dugoročnu održivost hrvatskog zdravstva. Bez bolje organizacije bolnica, upozorava se u izvješću, bit će teško skratiti liste čekanja, poboljšati kvalitetu liječenja i učinkovitije koristiti ograničene resurse zdravstvenog sustava. A to je, prema analizi organizacije, posebno važno u zemlji koja ubrzano stari i u kojoj će potražnja za zdravstvenim uslugama u sljedećim desetljećima samo rasti.

OECD upozorava da hrvatske opće bolnice pružaju vrlo širok raspon usluga. Od osnovne akutne skrbi do složenih specijalističkih zahvata, što dovodi do raspršivanja kadra, opreme i financijskih resursa te može negativno utjecati na kvalitetu liječenja. Organizacija ističe da se složeni medicinski postupci u nekim bolnicama izvode premalo puta godišnje, zbog čega liječnici imaju manje iskustva, a rezultati liječenja mogu biti lošiji. Zato preporučuje uvođenje minimalnog broja zahvata koje bolnica mora obaviti da bi ih smjela provoditi te centralizaciju najkompleksnijih operacija u manjem broju specijaliziranih, visokoučinkovitih bolnica, kako bi se poboljšala kvaliteta skrbi i učinkovitije koristili zdravstveni resursi.

Koliko godina ljudi u prosjeku provedu u mirovini u različitim državama, i gdje smo tu mi?

Država	Dob za mirovinu	Očekivani životni vijek	Prosječne godine u mirovini
Francuska	64	oko 82,5	oko 18,5 godina
Njemačka	67	oko 81	oko 14 godina
Danska	67 (plan 70)	oko 81–82	oko 14-15 godina
Hrvatska	65	oko 77-78	oko 12-13 godina
SAD	67	oko 77	oko 10 godina
Libija	70	oko 72	oko 2 godine

Što ova usporedba pokazuje? U mnogim zapadnoeuropskim državama ljudi provode 15 do skoro 20 godina u mirovini. U Hrvatskoj je to oko 12-13 godina, što je osjetno manje nego u bogatijim državama Europe. U državama s vrlo visokom dobnom granicom za mirovinu i kraćim životnim vijekom, poput Libije, mirovina često traje samo nekoliko godina.

Drugim riječima, produženje radnog vijeka bez ozbiljne reforme zdravstva moglo bi se pokazati teško ostvarivim ciljem.

Ukidanje subvencija za energente i restrikcije kod povlaštenih kategorija PDV-a

Među ostalim preporukama OECD-a nalaze se i promjene u politici subvencija građanima.

Tijekom energetske krize hrvatska vlada uvela je niz paketa pomoći kako bi ublažila rast cijena energenata i hrane. Ti programi uključivali su ograničavanje cijena energije, subvencije i jednokratne potpore građanima. No, OECD smatra da bi takve široke mjere trebalo postupno ukidati. Prema procjenama organizacije, Hrvatska je od 2022. godine potrošila više milijardi eura na pakete pomoći za troškove života. Iako su mjere pomogle ublažiti udar inflacije, dio sredstava otišao je i kućanstvima koja nisu bila posebno ugrožena. Zbog toga OECD preporučuje postupno ukidanje općih subvencija i usmjeravanje pomoći isključivo na najranjivije skupine stanovništva.

U kontekstu jačanja javnih financija izvješće spominje i mogućnost promjena u poreznom sustavu, uključujući povećanje prihoda od poreza na potrošnju. OECD ističe da Hrvatska ima relativno velik broj sniženih stopa PDV-a te da bi njihovo smanjenje ili ukidanje moglo povećati proračunske prihode i pojednostaviti porezni sustav. Drugim riječima, organizacija sugerira da bi država mogla razmotriti širenje porezne baze PDV-a, odnosno smanjenje broja proizvoda i usluga na koje se primjenjuju snižene stope.

Takav pristup često se u praksi doživljava kao oblik povećanja PDV-a, jer bi dio robe i usluga mogao prijeći u višu poreznu kategoriju.

Reforma poreza na nekretnine

OECD također preporučuje reformu oporezivanja nekretnina. U izvješću se navodi da bi Hrvatska trebala postupno razviti sustav poreza na nekretnine koji bi se više temeljio na tržišnoj vrijednosti imovine. Takva promjena, smatraju u organizaciji, mogla bi potaknuti učinkovitije korištenje stambenog fonda i povećati prihode lokalnih jedinica.

Istodobno se preporučuje još veći razvoj dugoročnog najma i socijalnog stanovanja kako bi se povećala dostupnost stanova i olakšala mobilnost radne snage.

Korupcija i učinkovitost države

Izvješće se dotiče i institucionalne probleme. Prema podacima koje navodi OECD, velik dio građana smatra da je korupcija u Hrvatskoj i dalje široko rasprostranjena. Organizacija zato preporučuje jačanje transparentnosti u javnoj upravi, bolju kontrolu javne potrošnje i učinkovitije upravljanje državnim poduzećima.

Zaključak

Reformi je mnogo, ali jedno pitanje ostaje. Naime OECD-ovo izvješće donosi cijeli niz preporuka koje bi, prema mišljenju organizacije, trebale povećati otpornost hrvatskog gospodarstva. No jedna tema povezuje velik dio tih prijedloga, demografija i starenje stanovništva. Ako Hrvatska želi zadržati stabilan mirovinski sustav i javne financije, morat će povećati zaposlenost i produljiti radni vijek građana. Ali bez učinkovitijeg zdravstvenog sustava to bi moglo biti teško ostvarivo.

Međutim, reorganizacija bolničke mreže jedno je od politički najosjetljivijih pitanja u Hrvatskoj. Svaki pokušaj smanjenja broja specijalističkih odjela ili koncentriranja pojedinih medicinskih postupaka u većim centrima često nailazi na otpor lokalnih zajednica, koje strahuju od slabljenja bolnica u manjim gradovima. Zbog toga se reforme bolničkog sustava godinama provode sporo ili djelomično, iako mnogi zdravstveni stručnjaci već dugo upozoravaju na problem raspršenih resursa i nedostatka specijalizacije.

Jer pitanje koje se nameće vrlo je jednostavno: ako stariji pacijenti mjesecima čekaju na liječničke preglede i terapije, koliko je realno očekivati da će raditi znatno dulje nego danas. Prema analizama OECD-a, velik dio godina nakon 65. godine života u Hrvatskoj provodi se s kroničnim zdravstvenim problemima ili ograničenjima u svakodnevnim aktivnostima. To znači da se značajan dio vremena koje bi ljudi trebali provesti radeći zapravo poklapa s razdobljem pogoršanog zdravlja.

Upravo zbog toga u raspravama o povećanju dobne granice za mirovinu često se naglašava da dulji radni vijek mora biti povezan s boljim zdravstvenim sustavom i duljim zdravim životnim vijekom stanovništva.

Svako treće dijete koristi AI: Je li Hrvatska pred izazovom digitalnog odrastanja?

Dok su nekada djeca za pomoć u učenju pitala roditelje, nastavnike ili tražila odgovore u knjigama, danas sve češće pitaju umjetnu inteligenciju. Ona objašnjava gradivo, piše sastavke i nudi rješenja zadataka i to brzo, jednostavno i uvijek dostupno. Najnoviji podaci koje je objavila Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti pokazuju da svako treće dijete u Hrvatskoj koristi alate umjetne inteligencije, što otvara niz pitanja o obrazovanju, sigurnosti i ulozi odraslih u digitalnom odrastanju. Postaje nejasno uče li djeca uz pomoć umjetne inteligencije koristeći ju kao podršku učenju, ili kao zamjenu za vlastiti trud i razmišljanje?

Umjetna inteligencija više nije futuristički koncept rezerviran za stručnjake i tehnološke entuzijaste. Postala je svakodnevni alat djece i mladih, često korišten spontano, bez formalnog obrazovanja i jasnih smjernica. Iako tehnologija donosi brojne prednosti, stručnjaci upozoravaju da brzina njezina širenja nadilazi sposobnost društva da djecu pripremi za njezino odgovorno korištenje.

Umjetna inteligencija kao digitalni pomagač

Djeca umjetnu inteligenciju najčešće koriste kao pomoć pri objašnjavanju složenih školskih sadržaja, sažimanju tekstova, ideji za pisanje eseja ili rješavanju zadataka. Za mnoge učenike AI je postao svojevrsni digitalni mentor, dostupan u svakom trenutku.

Ovakav način korištenja pokazuje da djeca umjetnu inteligenciju ne doživljavaju samo kao zabavu, već kao alat koji im može olakšati svakodnevne obveze. U kontekstu obrazovnog sustava koji često počiva na tradicionalnim metodama, umjetna inteligencija predstavlja potpuno novi oblik podrške učenju.

Međutim, upravo ta dostupnost otvara pitanje granice između pomoći i ovisnosti o tehnologiji. Ako učenici previše ovise o umjetnoj inteligenciji, postoji rizik da neće razviti vlastite analitičke i kreativne sposobnosti, što može dugoročno utjecati na kvalitetu znanja.

Najnovija Hrvatska istraživanja: djeca koriste AI zbog praktičnosti, ali imaju i zabrinutosti

Istraživanje koje je provelo Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu a prenio HAKOM dodatno potvrđuju da djeca umjetnu inteligenciju najčešće koriste iz praktičnih razloga. Čak 13 posto djece navodi da im AI pomaže lakše obaviti zadatke, 11 posto ističe uštedu vremena, dok 9 posto smatra da im uporaba umjetne inteligencije pomaže postići bolje školske rezultate.

S druge strane, među djecom koja ne koriste umjetnu inteligenciju, gotovo 40 posto navodi da im nije potrebna, dok više od četvrtine priznaje da ne zna dovoljno o tim alatima da bi ih koristili. Takvi podaci ukazuju na postojanje informacijske i edukacijske praznine koja može utjecati na digitalnu ravnopravnost među djecom.

Istovremeno, dio djece izražava zabrinutost zbog mogućih rizika. Oko 16 posto djece brine o privatnosti i dijeljenju osobnih podataka, dok 12 posto smatra da umjetna inteligencija može davati netočne ili izmišljene informacije. Ta podijeljena percepcija jasno pokazuje da djeca umjetnu inteligenciju doživljavaju i kao korisno, ali i potencijalno rizično sredstvo.

„Umjetna inteligencija više nije tema budućnosti, ona je već dio dječje svakodnevice. Djeca je koriste spontano, često bez jasnih smjernica, a odrasli nerijetko kasne u razumijevanju tih alata. Naša je odgovornost osigurati da djeca umjetnu inteligenciju koriste sigurno, kritički i u svoju korist, a ne na vlastitu štetu. To se postiže razgovorom, edukacijom i jasno postavljenim pravilima“, upozorava Tomislav Ramljak, voditelj Centar za sigurniji internet.

Digitalni jaz: dio djece ne koristi AI jer ne zna kako

Budući da značajan broj djece ne koristi ove alate, ne zato što ih svjesno odbacuju, već zato što ne znaju kako ih koristiti ili ne razumiju njihove mogućnosti to ukazuje na pojavu novog oblika digitalnog jaza. Razlika između djece koja imaju razvijene digitalne vještine i onih koja ih tek trebaju steći može imati dugoročne posljedice, osobito u obrazovanju i kasnije na tržištu rada, gdje će digitalne kompetencije biti ključne.

Stručnjaci upozoravaju da digitalna pismenost danas više nije dodatna vještina, već temeljna kompetencija. Bez sustavne edukacije postoji opasnost da dio djece ostane isključen iz tehnoloških promjena koje već oblikuju društvo.

Djeca svjesna rizika, ali bez dovoljno smjernica

Unatoč raširenoj uporabi umjetne inteligencije, djeca pokazuju određenu razinu opreza. Dio njih izražava zabrinutost zbog privatnosti i sigurnosti osobnih podataka, kao i zbog mogućnosti dobivanja netočnih informacija.

To pokazuje da djeca intuitivno prepoznaju potencijalne opasnosti, ali im često nedostaje znanje kako se zaštititi. Umjetna inteligencija može generirati uvjerljive odgovore, ali ne jamči njihovu točnost, što zahtijeva razvijene vještine kritičkog razmišljanja.

Upravo zato stručnjaci naglašavaju važnost aktivne uloge roditelja i nastavnika. Djeci nije dovoljno samo omogućiti pristup tehnologiji, potrebno ih je naučiti kako je koristiti odgovorno, kako provjeravati informacije i kako razumjeti njezina ograničenja.

Školski sustav pred novim izazovom

Pojava umjetne inteligencije predstavlja jedan od najvećih izazova za obrazovni sustav u posljednjih nekoliko desetljeća. Tradicionalni modeli poučavanja temelje se na pretpostavci da učenici samostalno traže i obrađuju informacije, dok umjetna inteligencija omogućuje brze, gotove odgovore.

To mijenja način na koji se procjenjuje znanje. Nastavnici se sve češće suočavaju s pitanjem kako razlikovati samostalni rad učenika od sadržaja generiranog uz pomoć umjetne inteligencije. Zbog toga stručnjaci predlažu prilagodbu metoda poučavanja i vrednovanja, s naglaskom na razumijevanje, raspravu i kritičko promišljanje.

Umjesto zabrane, sve više se govori o potrebi integracije umjetne inteligencije u obrazovanje, kako bi učenici naučili koristiti tehnologiju kao snažan alat za razvoj znanja i vještina, a ne kao zamjenu za vlastito razmišljanje. Ali za sada ne postoje jasne smjernice o načinu te integracije. No bez jasnih smjernica i edukacije postoji rizik da djeca ostanu prepuštena tehnologiji koju koriste, ali ne razumiju u potpunosti.

Roditelji između zabrinutosti i neizvjesnosti

Roditelji se nalaze u složenoj situaciji jer često nemaju dovoljno znanja o umjetnoj inteligenciji da bi mogli učinkovito usmjeravati djecu. Generacijski jaz u razumijevanju tehnologije dodatno otežava nadzor i komunikaciju.

Djeca nove tehnologije usvajaju brzo i intuitivno, dok odrasli često tek pokušavaju razumjeti njihove mogućnosti i rizike. Zbog toga stručnjaci naglašavaju važnost edukacije ne samo djece, već i roditelja, kako bi mogli pružiti odgovarajuću podršku. Otvorena komunikacija i razgovor o digitalnim navikama ključni su za sigurnu uporabu tehnologije.

Tehnologija koja će oblikovati budućnost obrazovanja

Umjetna inteligencija neće zamijeniti obrazovanje, ali će ga neizbježno promijeniti. Ključno pitanje nije hoće li djeca koristiti umjetnu inteligenciju, već kako će je koristiti. 

Generacija koja danas odrasta uz umjetnu inteligenciju bit će prva generacija koja neće pamtiti svijet bez nje. Upravo zato, način na koji društvo danas odgovori na ovaj izazov odredit će kvalitetu obrazovanja i sigurnost djece u digitalnoj budućnosti.

Zaključak

Umjetna inteligencija nepovratno je promijenila način na koji djeca dolaze do informacija, uče i razmišljaju. Ona nudi velike mogućnosti, ali istovremeno zahtijeva nove vještine, odgovornost i razumijevanje. Ključni izazov više nije spriječiti djecu da koriste umjetnu inteligenciju, već ih naučiti kako je koristiti sigurno, kritički i odgovorno.

Posebno zabrinjava podatak da više od četvrtine djece navodi kako ne zna dovoljno o umjetnoj inteligenciji da bi je koristili, što pokazuje da mnoga djeca dolaze u kontakt s tehnologijom koja će oblikovati njihovu budućnost bez osnovnog razumijevanja njezina funkcioniranja i rizika.

 Konstruktivan pristup uključuje uvođenje sustavne edukacije o umjetnoj inteligenciji u škole, gdje bi učenici učili ne samo kako koristiti ove alate, već i kako razumjeti njihove prednosti i ograničenja. Jednako važna je edukacija nastavnika i roditelja, kako bi mogli pratiti tehnološke promjene i pružiti djeci odgovarajuću podršku. Otvoreni razgovori o digitalnim navikama, poticanje samostalnog razmišljanja i jasno definirana pravila korištenja umjetne inteligencije mogu pomoći djeci da razviju zdrave i odgovorne obrasce korištenja tehnologije.

Hoće li umjetna inteligencija postati alat koji unapređuje obrazovanje ili prepreka razvoju samostalnog razmišljanja, ovisit će prije svega o spremnosti odraslih, i to najviše roditelja, nastavnika i društva u cjelini. Upravo u tome leži odgovornost današnjih generacija da tehnologiju pretvore u priliku za razvoj, a ne rizik za budućnost.

Građani bez obavijesti: HZZO poskupio dopunsko osiguranje, ali odgovornost prebacuje na korisnike

Dopunsko zdravstveno osiguranje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) od veljače 2026. godine poskupjelo je s 9,29 eura na 15 eura mjesečno, što predstavlja povećanje veće od 60 posto. No, osim samog poskupljenja, posebnu zabrinutost među građanima izazvao je način na koji je ova promjena provedena, bez izravne obavijesti korisnicima, bez individualnog ažuriranja njihovih polica i bez službenog upozorenja o novim obvezama. Umjesto toga, očekuje se da građani sami saznaju za promjenu putem medija ili objava u Narodnim novinama, a od onih koji su unaprijed platili očekuju da sami saznaju koliko trebaju nadoplatiti.

Unatoč činjenici da dopunsko osiguranje predstavlja ugovorni odnos između HZZO-a i osiguranika, korisnici nisu dobili nikakvo pismeno rješenje, dopis ili obavijest o promjeni cijene. Njihove postojeće police formalno nisu ažurirane niti je jasno naznačeno da se uvjeti ugovora mijenjaju. Umjesto toga, HZZO smatra da je dovoljno što je nova cijena javno objavljena, čime odgovornost za informiranje praktično prebacuje na same korisnike.

Takav pristup postavlja ozbiljno pitanje transparentnosti i odnosa prema osiguranicima. U praksi, to znači da građani koji ne prate medije ili službene objave mogu nastaviti plaćati stari iznos, nesvjesni da time zapravo stvaraju dug a jednog dana možda i ovrhu.

Građani sami trebaju izračunati dug

Dodatnu složenost predstavlja činjenica da nova cijena vrijedi od 1. veljače, ali dospijeća uplata ovise o individualnim datumima ugovora. To znači da korisnici moraju sami izračunati razliku između stare i nove cijene za dio mjeseca, takozvani alikvotni dio. Drugim riječima, HZZO ne dostavlja izračun niti šalje obavijest o iznosu koji treba nadoplatiti, nego očekuje da građani sami utvrde svoju obvezu..

Ovakav model posebno pogađa starije osobe, umirovljenike i građane koji nemaju pristup internetu ili redovito ne prate vijesti. U sustavu koji bi trebao biti javni servis, očekivati od korisnika da sami otkrivaju promjene i izračunavaju obveze može dovesti do zabuna, neplaćenih razlika i potencijalnih administrativnih problema.

Promjena usred trajanja ugovora

Jedan od najspornijih elemenata ove situacije jest činjenica da je cijena promijenjena tijekom trajanja postojećih ugovora. Uobičajena praksa u ugovornim odnosima podrazumijeva da se svaka izmjena uvjeta jasno komunicira drugoj strani, najčešće putem službene obavijesti ili izmjene ugovora. U ovom slučaju, korisnici formalno nisu primili nikakvu izmjenu police, iako su njihovi financijski uvjeti značajno promijenjeni.

Time se stvara presedan u kojem ugovorni odnos ostaje formalno isti na papiru, ali se njegove ključne odredbe, poput cijene, mijenjaju bez izravne komunikacije s drugom ugovornom stranom.

Pitanje odgovornosti javne institucije

HZZO kao javna institucija upravlja obveznim i dopunskim zdravstvenim osiguranjem milijuna građana, zbog čega se od njega očekuje visoka razina transparentnosti i pravovremenog informiranja. Odluka da se korisnicima ne šalju pojedinačne obavijesti, već da sami prate medije ili službene objave, otvara pitanje odgovornosti institucije prema vlastitim osiguranicima.

Građani koji uredno plaćaju dopunsko osiguranje očekuju jasnu i izravnu komunikaciju o svim promjenama koje utječu na njihove financijske obveze. Umjesto toga, sada su dovedeni u situaciju da sami provjeravaju informacije, tumače odluke i računaju razlike, bez službene potvrde o vlastitom statusu police.

HZZO navodi da nije puno korisnika otkazalo policu

HZZO navodi kako, unatoč značajnom povećanju cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja, zasad nije zabilježen masovni val otkazivanja polica. Iako je dio građana odlučio raskinuti ugovor nakon poskupljenja, broj raskida ostao je relativno mali, što pokazuje da većina osiguranika i dalje ostaje u sustavu unatoč višim troškovima. 

Istodobno, privatna osiguravajuća društva nude dopunsko osiguranje pod različitim uvjetima, koji uvelike ovise o dobi korisnika. Mlađe osobe, osobito one do 40 ili 50 godina, često mogu dobiti privatne police po cijenama nižim ili usporedivim s HZZO-om, uz dodatne pogodnosti i stabilnije ugovorne uvjete. Međutim, za starije građane, osobito iznad 60 ili 65 godina, privatna osiguranja često su znatno skuplja, imaju dobna ograničenja za sklapanje novih polica ili uopće ne nude mogućnost ugovaranja, zbog čega ta skupina praktički ostaje vezana uz HZZO kao jedinu realnu opciju dopunskog osiguranja. Time se stvara sustav u kojem mlađi osiguranici imaju izbor i tržišnu konkurenciju, dok su stariji, koji najčešće imaju i najveće zdravstvene potrebe, suočeni s ograničenim mogućnostima i manjom pregovaračkom moći.

Evo zašto se neki osiguranici ne usude otkazati policu?

HZZO kod raskida ili otkaza dopunskog zdravstvenog osiguranja ne predviđa povrat uplaćenih premija osiguraniku koji nije koristio zdravstvene usluge. Ipak, u slučaju da su tijekom trajanja aktualnog osigurateljnog razdoblja troškovi zdravstvene zaštite pokriveni dopunskim osiguranjem veći od uplaćenih premija u tom osigurateljnom razdoblju, HZZO očekuje da osiguranik podmiri razliku. Kako navode u Općim uvjetima ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju:

„Ugovaratelj s kojim je raskinut ugovor ili koji je otkazao ugovor obvezan je Zavodu platiti razliku između troškova zdravstvene zaštite i iznosa pripadajuće premije, ukoliko su troškovi zdravstvene zaštite viši od iznosa premije pripadajuće razdoblju osiguranja do dana raskida, odnosno otkaza ugovora…“ (HZZO – Opći uvjeti DZO)

Drugim riječima, osiguranik nije u poziciji dobiti natrag uplaćeni iznos ako nije koristio usluge, dok se istovremeno od njega zahtijeva da nadoknadi HZZO-u eventualnu razliku kad su troškovi veći od premija. Taj princip vrijedi samo za trenutno važeće osigurateljno razdoblje od godine dana, dok prethodne godine ostaju zatvorene i financijski neovisne. Što znači da oni koji su na bilo koji način koristili zdravstvenu zaštitu moraju dobro kalkulirati koliko su platili, a koliko koristili policu, da ih ne bi to otkazivanje jako koštalo.

Možda neki osiguranici nisu upoznati kako Dopunsko zdravstveno osiguranje pokriva sve važnije participacije, primjerice participaciju za bolničko liječenje i boravak u bolnici, specijalističke preglede, dijagnostičke i laboratorijske pretrage kao i lijekove s dopunske liste. Tako da u slučaju razmišljanja o raskidu police treba uzeti u obzir sve te vrste zdravstvenih usluga koje ste koristili u tom razdoblju i vidjeti isplati li se raskid u toj osigurateljnoj godini ili je bolje čekati slijedeću.

Kako sami provjeriti svoj saldo uplata?

HZZO je službeno naveo da osiguranici mogu u svakom trenutku provjeriti saldo svoje police putem njihove web stranice gdje se prikazuje stanje prema važećoj cijeni i eventualna razlika (alikvotni dio).

Na njihovoj stranici treba upisati:

OIB
MBO (matični broj osiguranika)
Datum rođenja
Sigurnosni kod (captcha)

Nakon toga treba kliknuti na "Provjeri stanje salda" i tada će se prikazati da li imate dug, preplatu ili je stanje 0,00 €.

Gdje pronaći MBO?

MBO se može pronaći na:
-iskaznici dopunskog osiguranja
-starim uplatnicama HZZO-a
ili ga možete dobiti u HZZO-u / e-Građani

Zaključak

Poskupljenje dopunskog osiguranja samo po sebi predstavlja financijski teret za mnoge građane, ali način na koji je provedeno dodatno je narušio povjerenje između osiguranika i institucije. Nedostatak izravne obavijesti, neizmijenjene police i očekivanje da građani sami otkrivaju i izračunavaju promjene, otvara pitanje standarda komunikacije i zaštite korisnika u javnom zdravstvenom sustavu.

U sustavu koji počiva na obvezama i povjerenju, informiranje korisnika ne bi smjelo biti njihova osobna odgovornost, nego temeljna dužnost institucije koja upravlja njihovim osiguranjem.

Ovaj smo tekst napisali kako bi pomogli našim čitateljima da jednog dana ne dođu u neugodnu situaciju duga HZZO-u zbog neplaćenog dopunskog osiguranja. 

Je li privlačenje digitalnih nomada u Hrvatsku postaje bolja investicija nego turizam?

Digitalni nomadi u Hrvatskoj su dio šire globalne promjene i noviji fenomen. Države se počinju sve više natjecati da privuku visoko plaćene remote radnike. Svjetski ekonomisti ponekad tvrde da su digitalni nomadi “bolji od turista”. Je li to uopće moguće?

Hrvatska je među prvim državama u Europi koje su formalno regulirale digitalne nomade kroz zakone. U Hrvatskoj je Zakon o strancima uveden 2021, godine i izmijenjen prošle godine. Taj Zakon omogućuje digitalnim nomadima legalan boravak, rad za strane poslodavce, porezne pogodnosti i dolazak s obitelji, uz uvjet da imaju dovoljno prihoda i rade izvan hrvatskog tržišta. Digitalnim nomadima se bave ekonomski stručnjaci s Ekonomskog fakulteta, Institut Ivo Pilar, udruga Digital Nomad Hrvatska i mnogi drugi. Svi oni istražuju koliko je za Hrvatsku značajno ulagati u taj fenomen digitalnog nomadstva.

Koga zakon definira kao “digitalnog nomada”?

Prema hrvatskom zakonodavstvu, digitalni nomadi su državljani trećih zemalja, koji rade na daljinu putem komunikacijskih tehnologija, rade za tvrtku ili klijente izvan Hrvatske, tj. nisu zaposleni kod hrvatskog poslodavca niti obavljaju poslove ili pružaju usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske. Dakle, osoba može živjeti u Hrvatskoj, ali prihod mora dolaziti iz inozemstva.

Najvažniji uvjeti za dobivanje dozvole

Da bi netko dobio status digitalnog nomada u Hrvatskoj, mora dokazati radni status, rad na daljinu za stranu tvrtku ili vlastitu tvrtku sa sjedištem u inozemstvu, minimalni prihod oko 3.622 € mjesečno (ili odgovarajuća ušteđevina). Ostali uvjeti su zdravstveno osiguranje, dokaz o smještaju u Hrvatskoj, potvrda o nekažnjavanju i važeća putovnica.

Alternativno, ako digitalni nomad namjerava boraviti u Republici Hrvatskoj 12 mjeseci, može dostaviti dokaz da na svom bankovnom računu već ima minimalno 43.470,00 EUR. Ako namjerava boraviti u Republici Hrvatskoj 18 mjeseci, mora dostaviti dokaz da na svom bankovnom računu ima minimalno 65.205,00 EUR.

Digitalni nomadi u pravilu ne plaćaju porez na dohodak u Hrvatskoj na prihod koji ostvaruju iz inozemstva tijekom tog boravka. To je jedan od razloga zašto Hrvatska privlači takvu vrstu radnika.

Koliko dugo mogu digitalni nomadi mogu boraviti u Hrvatskoj

Rok važenja vize za privremeni boravak u svrhu boravka digitalnih nomada je do 18 mjeseci, unutar kojeg roka se može jednom produljiti, što u konačnici može iznositi tri godine ako se produljenje odobri. To je značajna nedavna promjena Zakona o strancima, jer je prije 5 godina osoba mogla boraviti najviše 12 mjeseci i nakon toga je morala napraviti pauzu od 6 mjeseci do nove prijave.

Digitalni nomadi mogu dovesti obitelj i partnere, i oni mogu dobiti privremeni boravak dok traje boravak digitalnog nomada.

Koji su glavni razlozi Hrvatske za uvođenje ovog Zakona

Turizam izvan sezone. Digitalni nomadi dolaze tijekom cijele godine, a ne samo ljeti, i ostaju mjesecima. To pomaže gradovima poput Splita, Dubrovnika i Zagreba da imaju prihode i izvan turističke sezone.

Lokalna potrošnja. Digitalni nomadi često imaju visoke prihode iz razvijenih zemalja, pa troše više nego prosječni turisti. Tipična mjesečna potrošnja uključuje trošak stanovanja, koji može iznositi od 800 do 1500 €, redoviti odlasci u restorane i kafiće što može iznositi od 400 do 600 €, prijevoz, sport, izlasci i sl. što može dosegnuti i do 500 €. Tako da ukupni mjesečni trošak po osobi boravka digitalnih nomada može iznositi od 2000 do 3000 €. Ako ostanu godinu dana, to može iznositi oko 25-35 tisuća € potrošnje u lokalnoj ekonomiji.

Promocija države za IT i startup scenu. Cilj je privući programere, dizajnere, freelancere, startup osnivače kako bi neki od njih kasnije otvorili firmu u Hrvatskoj ili se trajno preselili

Koje bi mogle biti negativne strane zbog kojih se zakon kritizirao

Iako ima ekonomskih koristi, postoje i problemi kao što su rast cijena stanova pa se u nekim dijelovima obale (Split, Dubrovnik) dugoročni stanovi pretvaraju u kratkoročni najam pa cijene najma rastu. Primjer: prije je stan iznosio 500-700 € a sada 900-1500 € u nekim kvartovima pa to pogađa lokalno stanovništvo.

Još jedna kritika se odnosila na  “Digital gentrification”. To znači da dolazak bogatijih stranaca povećava cijene i mijenja strukturu kvartova. Sličan problem imaju i druge države s nomad vizama.

Kako se Hrvatska uspoređuje s drugim državama

Prednost Hrvatske je što nema poreza na strani prihod, relativno ima jednostavnu proceduru dolaska i vize, sigurna je zemlja i ima dobru infrastrukturu. Gledano sa stajališta digitalnih nomada nedostaci su to što je trajanje boravak ograničen i nije trajni put do dobivanja statusa stalnog boravka ili državljanstva.

Portugal je jedna od najpopularnijih destinacija za nomade. Prednosti su što se može odobriti boravak do 5 godina koji može voditi do stalnog boravka i državljanstva. Nedostaci su visoki troškovi života u Lisabonu i veći porezi.

Španjolska je uvela vizu 2023. godine. Prednosti su mogućnost boravka do 5 godina i mogućnost dobivanja stalnog boravka. Nedostatak je porez oko 24 % na dohodak za mnoge nomade.

Estonija je prva EU država koja je uvela vizu za digitalne nomade (2020). Prednosti su odlična digitalna infrastruktura, učinkovit e-Residency program a nedostaci su hladna klima i manji lifestyle appeal.

Zašto je Hrvatska zapravo jako popularna među nomadima

Glavni razlozi: su naravno klima, more i priroda, sigurnost, dobra povezanost s EU i relativno brz internet. Zbog toga su gradovi poput Zagreba, Splita i Zadra postali popularni remote work hubovi.

U prvim godinama programa, digitalni nomadi su dolazili iz više od 50 država, a najviše iz: SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i Kanade.

Zašto ekonomisti kažu da su digitalni nomadi “bolji od turista”

Digitalni nomadi sve se češće ističu kao posebno vrijedna skupina stranih posjetitelja. Za razliku od klasičnih turista, njihov utjecaj na lokalnu ekonomiju nije kratkotrajan i sezonski, već dugoročan i stabilan. Ključna razlika leži u načinu boravka i potrošnje. Dok turisti u pravilu ostaju nekoliko dana i većinu budžeta troše na smještaj i turističke sadržaje, digitalni nomadi dolaze na dulje razdoblje te se ponašaju više kao privremeni stanovnici nego kao posjetitelji.

Razlike su jasne. Turist ostaje 3 do 7 dana, dok nomad ostaje 1 do 12 mjeseci, turist troši najviše na hotel, dok nomad troši na stan, hranu i svakodnevne usluge, turizam je sezonski, dok nomadi borave tijekom cijele godine i turisti se kreću u turističkim zonama, dok nomadi koriste lokalne kvartove.

Zbog toga gradovi poput Splita, Zagreba i Zadra ostvaruju kontinuiran prihod čak i izvan glavne turističke sezone. Upravo u zimskim mjesecima, kada broj turista značajno pada, digitalni nomadi mogu održavati potražnju za stanovima, restoranima i uslugama.

Primjerice, jedan digitalni nomad koji u Hrvatskoj provede šest mjeseci može u lokalnoj ekonomiji potrošiti između 12.000 i 18.000 eura, što je višestruko više od prosječnog kratkoročnog turista.

Zašto države zapravo “subvencioniraju” digitalne nomade

Na prvi pogled može djelovati neobično da države nude porezne olakšice ili posebne vizne režime za digitalne nomade. Međutim, iza toga stoji vrlo jasan ekonomski interes.

Digitalni nomadi predstavljaju specifičnu skupinu stranih radnika koji zarađuju u jednoj zemlji, a troše u drugoj. Primjerice, osoba može raditi za tvrtku u SAD-u ili Njemačkoj, ali živjeti i trošiti novac u Hrvatskoj. Time se u nacionalnu ekonomiju uvodi svježi kapital bez potrebe za izvozom roba ili usluga. Ekonomisti taj fenomen nazivaju “importiranje prihoda” jer država praktički “uvozi” novac kroz potrošnju koju ostvare strani radnici.

U tom kontekstu, “subvencioniranje” digitalnih nomada zapravo je investicija, države se odriču dijela poreznih prihoda kako bi dugoročno povećale ukupnu potrošnju i gospodarsku aktivnost.

Koliko digitalnih nomada zapravo ima u Hrvatskoj

Unatoč velikoj medijskoj vidljivosti, broj digitalnih nomada u Hrvatskoj i dalje je relativno skroman.

Procjene pokazuju da u svakom trenutku u zemlji boravi između 2.000 i 5.000 digitalnih nomada. Iako taj broj nije zanemariv, znatno je manji nego u nekim globalnim središtima za digitalne nomade.

Primjerice, Lisabon u Portugalu broji desetke tisuća digitalnih nomada, dok su Barcelona i Bangkok među najpoznatijim svjetskim hubovima za ovu zajednicu.

Ipak, trend u Hrvatskoj je jasan i broj digitalnih nomada postupno raste. Razlog tome je aktivna promocija zemlje kao destinacije za rad na daljinu, ali i kombinacija sigurnosti, kvalitete života i prirodnih ljepota koje Hrvatska nudi. Iako još nije globalni lider, Hrvatska se sve više pozicionira kao ozbiljan igrač na karti digitalnog nomadstva.

Zaključak

Iako Hrvatska ima formalno definiran status za digitalnog nomada, značajan dio ljudi koji u zemlji rade na daljinu dolazi izvan tog sustava i to kao turisti, freelanceri iz EU ili dugoročni posjetitelji koji ne trebaju posebnu vizu. Time službene statistike podcjenjuju stvarni opseg ovog fenomena, a dio ekonomskog učinka ostaje izvan administrativnog praćenja.

Iz analitičke perspektive, to znači da Hrvatska već sada funkcionira kao “neformalni hub” za rad na daljinu, ne samo zahvaljujući zakonu, nego i zbog članstva u EU, geografskog položaja i kvalitete života. Zakon o digitalnim nomadima u tom kontekstu ima više ulogu signalne politike, tako što uvođenjem i pozitivnim nadopunama Zakona o strancima šalje poruku otvorenosti i privlačnosti.

Istodobno, ekonomska logika ostaje jasna: digitalni nomadi i ostali remote radnici produžuju sezonu potražnje, stabiliziraju prihode u urbanim sredinama i unose kapital iz inozemstva bez klasičnih oblika izvoza. Međutim, ograničen broj službeno registriranih nomada sugerira da potencijal još nije u potpunosti iskorišten, osobito u kontekstu dugoročnog zadržavanja i integracije tih radnika u lokalno gospodarstvo.

Iako broj digitalnih nomada u Hrvatskoj još nije velik u apsolutnim brojkama, trend rasta, zajedno s “nevidljivim” segmentom remote radnika, ukazuje na strukturnu promjenu u načinu na koji se turizam, rad i migracije međusobno isprepliću. Upravo u tom prostoru između formalnog i stvarnog leži i najveći razvojni potencijal, ali i izazovi za buduće oblikovanje politike.

Prema tome, u Hrvatskoj turizam je i dalje neusporedivo veći i važniji sektor jer generira ogroman udio BDP-a, zapošljava velik broj ljudi i donosi milijarde eura godišnje. Digitalni nomadi, iako rastu, po broju i ukupnoj potrošnji još su premali da bi ga zamijenili ili nadmašili. Međutim, kada se gleda kvaliteta potrošnje i dugoročni učinak, slika postaje nejasna. Zato ekonomisti sve češće gledaju na digitalne nomade kao na “kvalitativno bolju” investiciju po osobi. Tako da, privlačenje digitalnih nomada još nije “bolja investicija” od turizma u ukupnom smislu, ali postaje strateški važniji dodatak koji može dugoročno imati čak i veću vrijednost po pojedincu, osobito ako Hrvatska uspije povećati njihov broj i zadržavanje.

Koja je veza kasnog napuštanja roditeljskog doma u Hrvatskoj i visoke stope stanovanja u vlasništvu?

Zašto mladi u nekim europskim zemljama odlaze od kuće s 21 godinom, dok u drugima ostaju do tridesete, i što s tim ima činjenica da negdje preko 90 posto stanovnika živi u vlastitom domu? Na prvi pogled, čini se logičnim da bi veća dostupnost vlasničkog stanovanja značila i bržu samostalnost mladih. No podaci u nastavku ovog teksta pokazuju upravo suprotno. 

Usporedba država Europske unije otkriva zanimljiv obrazac: ondje gdje je vlasništvo nad nekretninama najraširenije, mladi često najdulje ostaju u roditeljskom domu. Ova analiza istražuje tu povezanost i pokušava odgovoriti na pitanje radi li se o ekonomskom pritisku, kulturnom obrascu ili specifičnom modelu obiteljskog života koji oblikuje prijelaz u odraslost diljem Europe a ponegdje i usporavaju proces osamostaljivanja mladih generacija

Što nam pokazuje statistika?

Prema podacima koje redovito objavljuje Eurostat, mladi u Hrvatska napuštaju roditeljski dom zajedno sa državama poput Slovačke, Grčke i Italije najkasnije u odnosu na mlade iz ostalih država Europske Unije. Prosječna dob izlaska iz roditeljskog kućanstva u Hrvatskoj kreće se oko 31,3 godine, što je znatno iznad europskog prosjeka koji je oko 26,2 godine. U pojedinim analizama dobnih skupina ističe se i razlika između muškaraca i žena, pri čemu muškarci u Hrvatskoj ostaju s roditeljima do oko 34,7 godina, a žene do oko 32 godine. Ova pojava nije kratkotrajan trend, već dugogodišnji obrazac koji Hrvatsku svrstava među zemlje s najizraženijim produženim obiteljskim suživotom mladih i roditelja. Dok je hrvatski prosjek 31,3 godine, prosjek Europske unije iznosi 26,2 godine. Najranije se osamostaljuju mladi u Finskoj (21,4 godine), Danskoj (21,7) i Švedskoj (21,9).

Iako se postoci razlikuju ovisno o specifičnoj dobnoj podskupini, izvješća za 2025. godinu ističu da oko 64 % do 76,9 % mladih u Hrvatskoj u široj kategoriji do 34 godine i dalje živi u roditeljskom kućanstvu. 

Stopa preopterećenosti troškovima

Stopa preopterećenosti troškovima stanovanja označava udio ljudi koji žive u kućanstvima gdje izdaci za stanovanje prelaze 40 % raspoloživog dohotka. U 2024. godini gotovo desetina mladih u Europskoj uniji, u dobi od 15 do 29 godina, živjela je u kućanstvima koja su najmanje 30 % svojeg raspoloživog dohotka izdvajala za troškove stanovanja. Taj udio među mladima iznosio je 9,7 %, dok je u ukupnoj populaciji bio nešto niži oko 8,2 %. Najniže vrijednosti ove stope zabilježene su u Hrvatskoj (2,1 %), Cipru (2,8 %) i Sloveniji (3,0 %), dok su najviši udjeli zabilježeni u Grčkoj (30,3 %) i Danskoj (28,9 %), što ukazuje na znatno veći financijski pritisak vezan uz stanovanje u tim zemljama.

Ovi podaci ne govore samo o fizičkom ostanku u roditeljskom domu, već i o duljem razdoblju financijske ovisnosti. Mnogi mladi ljudi, iako zaposleni, ne raspolažu dovoljnim primanjima za samostalan život, osobito u urbanim sredinama gdje su troškovi stanovanja visoki. Uz to, nesigurni oblici rada, ugovori na određeno vrijeme i relativno spor rast plaća dodatno odgađaju odluku o napuštanju roditeljskog doma. Sve to stvara situaciju u kojoj je produženi boravak u obiteljskom kućanstvu racionalan izbor, a ne isključivo posljedica osobne neodlučnosti.

Statistika o vlasništvu nad nekretninama u Hrvatskoj

Istodobno, Hrvatska se ubraja među europske zemlje s najvišom stopom vlasništva nad nekretninama. Oko 91 posto stanovništva živi u stambenim jedinicama koje su u vlasništvu kućanstava u kojima žive, što znači da većina ljudi u Hrvatskoj živi u svom domu ili stanu, bilo da su ga naslijedili, kupili ili na drugi način stekli. To je znatno iznad europskog prosjeka. Ovaj podatak često se tumači kao pokazatelj stabilnosti i tradicionalne orijentiranosti prema vlasništvu, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja u kojima je najam daleko rašireniji i društveno prihvaćeniji oblik stanovanja.

Visoka stopa vlasništva rezultat je povijesnih okolnosti, uključujući privatizaciju stanova tijekom tranzicijskog razdoblja, ali i snažnu kulturološku sklonost prema ideji da je posjedovanje vlastite nekretnine temelj sigurnosti. U mnogim obiteljima kuće i stanovi prenose se s generacije na generaciju, a ulaganje u nekretninu smatra se najvažnijim životnim ciljem. Međutim, ta statistika ne znači nužno da mladi rano dolaze do vlastitog stambenog prostora, već često odražava činjenicu da žive u nekretnini koja formalno pripada roditeljima ili široj obitelji.

Kako povezanost ovih dviju statistika može izgledati?

Na prvi pogled, može se činiti paradoksalnim da zemlja s iznimno visokom stopom vlasništva nad nekretninama istodobno ima mlade koji se najkasnije osamostaljuju. Intuitivno bi se očekivalo da široka dostupnost obiteljskih nekretnina olakšava raniji izlazak iz roditeljskog doma. Međutim, upravo suprotno, visoka stopa vlasništva može pridonositi produženom zajedničkom stanovanju.

U hrvatskom kontekstu vlasništvo nad nekretninom često podrazumijeva višegeneracijsko stanovanje. Obiteljske kuće nerijetko su prostorno prilagođene suživotu više članova obitelji, a mladi, umjesto da iznajmljuju stan, ostaju u roditeljskom domu ili u dijelu iste kuće. Budući da ne postoji snažna i razvijena kultura najma, niti dugoročno stabilno tržište podstanarstva, osamostaljivanje se najčešće veže uz kupnju vlastite nekretnine. S obzirom na visoke cijene stanova i relativno niske plaće, taj korak se odgađa sve dok se ne stvore stabilni financijski uvjeti ili dok ne dođe do nasljeđivanja imovine.

Dodatno, kulturni čimbenici igraju značajnu ulogu. U društvima poput hrvatskog, obiteljska povezanost je snažna, a ostanak s roditeljima do braka ili dugoročne veze društveno je prihvatljiv. Za razliku od sjevernoeuropskih zemalja gdje je rana samostalnost gotovo normativno očekivanje, u Hrvatskoj produženi boravak u roditeljskom domu ne nosi značajnu društvenu stigmu. Naprotiv, često se smatra razumnim i odgovornim izborom.

Zaključak

Kada se promatraju zajedno, podatak o kasnom napuštanju roditeljskog doma i podatak o gotovo 91-postotnom vlasništvu nad nekretninama ne predstavljaju proturječje, već dva lica istog društvenog modela. Visoka stopa vlasništva nad nekretninama u Hrvatskoj ne znači da su mladi brzo stambeno neovisni, nego da je stanovanje duboko ukorijenjeno u obiteljsku strukturu i međugeneracijsku solidarnost. Mladi ostaju dulje u roditeljskom domu jer im takav aranžman pruža ekonomsku sigurnost u uvjetima nesigurnog tržišta rada i visokih cijena stanovanja.

Stoga se može zaključiti da snažna orijentiranost prema vlasništvu nad nekretninama, zajedno s tradicionalnim obiteljskim obrascima i ekonomskim ograničenjima, stvara specifičan hrvatski model tranzicije u odraslost. U tom modelu osamostaljivanje nije nagli rez, već postupni proces koji se često ostvaruje tek kada su ispunjeni financijski i imovinski preduvjeti. Upravo u toj povezanosti leži objašnjenje zašto zemlja s jednom od najviših stopa vlasništva nad stanovima u Europi istodobno bilježi i najkasnije napuštanje roditeljskog doma.

Prema istraživanju OECD-a Hrvatska je prva po uživanju u životu, a zadnja u području cjeloživotnog učenja

Prema izvješću istraživanja OECD-a koje se zove Education at a Glance za 2025. godinu u Hrvatskoj je najveći udio odraslih sa srednjim i visokim obrazovanjem (25–64 godine) koji su rekli da su uživali u životu, tijekom tjedna koji je prethodio istraživanju. Ipak, osobe s nižim obrazovanjem (oni s osnovnom školom ili bez) rjeđe su iskazali pozitivno životno iskustvo u odnosu na više obrazovane. To upućuje na postojanje obrazovnih nejednakosti u subjektivnoj dobrobiti. OECD smatra što je viša razina obrazovanja pojedinaca, to je veća vjerojatnost da će uživati u životu. Donosimo detalje tog izvješća.

Foto: Unsplash, Etienne Girardet

U suvremenim društvima obrazovanje se sve češće promatra, ne samo kao sredstvo stjecanja znanja i vještina, već i kao ključni čimbenik socijalne i ekonomske dobrobiti pojedinaca. Vlade diljem svijeta, suočene s globalizacijom, tehnološkim promjenama i rastućim društvenim nejednakostima, sve se više oslanjaju na međunarodne usporedbe obrazovnih sustava kako bi oblikovale javne politike koje unapređuju životne izglede građana. U tom kontekstu važnu ulogu ima Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja kroz publikaciju Education at a Glance na 542 stranice pruža međunarodno usporedive pokazatelje o obrazovanju.

Osim što služe kreatorima politika, ovi pokazatelji pomažu istraživačima i široj javnosti da bolje razumiju kako se obrazovni sustavi pojedinih zemalja uspoređuju na međunarodnoj razini. Jedno od važnih pitanja koje se pritom postavlja jest odnos između obrazovanja i subjektivne dobrobiti, odnosno koliko razina obrazovanja utječe na to u kojoj mjeri ljudi doživljavaju zadovoljstvo i uživanje u životu. Cilj ovog segmenta istraživanja je analizirati povezanost obrazovanja i subjektivne dobrobiti odraslog stanovništva na temelju podataka OECD-a, s posebnim osvrtom na međunarodne razlike i položaj Hrvatske.

Međunarodni podaci o uživanju u životu prema razini obrazovanja

Prema podacima iz Education at a Glance 2025 publikacije, koja se temelje na European Social Survey i nacionalnim istraživanjima, vidljiva je jasna povezanost između razine obrazovanja i udjela odraslih osoba koje navode da su tijekom proteklog tjedna uživale u životu. U gotovo svim promatranim zemljama osobe s tercijarnim (visokim) obrazovanjem češće iskazuju pozitivno životno iskustvo u usporedbi s osobama nižeg obrazovanja.

Iako je ovaj obrazac općenito prisutan, razlike među zemljama su značajne. U nordijskim i zapadnoeuropskim državama visoki udjeli zadovoljstva zabilježeni su u svim obrazovnim skupinama, što upućuje na snažne socijalne sustave i manju ovisnost kvalitete života o obrazovanju. Nasuprot tome, u nekim južnim i istočnim europskim zemljama te u Koreji razlike između visoko i niže obrazovanih znatno su izraženije, što može ukazivati na veće društvene nejednakosti.

Položaj Hrvatske u međunarodnom kontekstu

Izvor: OECD

Iako grafikon ne obuhvaća sve zemlje OECD-a, Hrvatska se u Figure A6.3 nalazi na prvom mjestu među promatranim državama i bilježi visok udio odraslih koji navode da uživaju u životu, osobito među osobama sa srednjim i visokim obrazovanjem. Razlika između srednje i visoko obrazovanih u Hrvatskoj je mala, dok je jaz izraženiji u odnosu na osobe s nižim obrazovanjem.

Ovakvi rezultati sugeriraju da završeno srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj pruža određenu razinu socijalne i ekonomske sigurnosti koja pozitivno utječe na subjektivnu dobrobit. Ipak, niže obrazovane skupine i dalje su u nepovoljnijem položaju, što upućuje na potrebu za obrazovnim i socijalnim politikama koje bi smanjile ove razlike.

Izvor: OECD

Unatoč povoljnim pokazateljima subjektivne dobrobiti, međunarodne usporedbe OECD-a upućuju na to da Hrvatska sustavno zaostaje u području cjeloživotnog učenja. Udio odraslih koji sudjeluju u obrazovanju ili osposobljavanju jedan je od najnižih među promatranim državama, što ukazuje na strukturne slabosti sustava obrazovanja odraslih. Ovakav obrazac osobito je problematičan u kontekstu tržišta rada, obilježenog visokom segmentacijom, izraženim udjelom niskokvalificiranih poslova te relativno slabom potražnjom za kontinuiranim razvojem vještina izvan formalnog obrazovnog sustava.

Učenje odraslih znači sudjelovanje odraslih u cjeloživotnom učenju i odnosi se na formalno i/ili neformalno obrazovanje i osposobljavanje. Učenje odraslih obično se odnosi na aktivnosti učenja nakon završetka inicijalnog obrazovanja. Na primjer, među odraslima s visokim obrazovanjem, oni koji najrjeđe čitaju u svakodnevnom životu imaju oko 1,6 puta manju vjerojatnost da će sudjelovati u učenju odraslih nego njihovi vršnjaci koji najčešće čitaju.

Hrvatsko tržište rada u velikoj se mjeri oslanja na sektore poput turizma, trgovine i građevinarstva, u kojima su sezonalnost, privremeni oblici zaposlenja i ograničene mogućnosti profesionalnog napredovanja česti. U takvom okruženju poticaji za sudjelovanje u cjeloživotnom učenju ostaju slabi, osobito za niže i srednje obrazovane radnike, čime se produbljuje jaz u vještinama i smanjuje prilagodljivost radne snage tehnološkim i demografskim promjenama. Za razliku od nordijskih zemalja, gdje poslodavci i država aktivno potiču dodatno obrazovanje zaposlenih, u Hrvatskoj se ulaganje u vještine odraslih još uvijek često percipira kao individualna odgovornost, a ne kao zajednički interes.

Je li obrazovanje temelj društvene i ekonomske dobrobiti?

OECD u svojim analizama naglašava da obrazovanje ima višestruku ulogu u životu pojedinca. Viša razina obrazovanja povezana je s boljim zapošljavanjem, stabilnijim prihodima, većom sigurnošću na tržištu rada i boljim zdravstvenim ishodima. Sve navedeno ima izravan ili neizravan utjecaj na subjektivnu dobrobit, odnosno na to kako pojedinci procjenjuju kvalitetu vlastitog života.

Subjektivna dobrobit obuhvaća emocionalne aspekte života, poput osjećaja sreće i zadovoljstva, ali i širu procjenu životnih okolnosti. OECD stoga u svojim istraživanjima sve češće uključuje pokazatelje koji mjere kako se ljudi osjećaju, a ne samo njihove materijalne uvjete.

Zaključak

Publikacija Education at a Glance se potvrđuje kao vrijedan alat za razumijevanje obrazovanja u širem društvenom kontekstu i kao važna osnova za donošenje informiranih javnih politika. Analiza podataka OECD-a pokazuje da obrazovanje ima važnu ulogu u oblikovanju subjektivne dobrobiti pojedinaca. Iako obrazovanje, samo po sebi, ne jamči sreću, viša razina obrazovanja u pravilu je povezana s povoljnijim životnim okolnostima koje povećavaju vjerojatnost pozitivnog doživljaja života. Međunarodne usporedbe ukazuju na to da snaga ove povezanosti ovisi o širem društvenom i institucionalnom kontekstu pojedine zemlje.

U Hrvatskoj je uočljivo da su srednje i visoko obrazovane skupine relativno zadovoljne životom, no razlike u odnosu na niže obrazovane i dalje postoje. To potvrđuje važnost ulaganja u obrazovanje kao sredstva, ne samo ekonomskog rasta, već i jačanja socijalne uključenosti i kvalitete života.

Budući da Hrvatska sustavno zaostaje u području cjeloživotnog učenja ova slabost može imati dugoročne implikacije za konkurentnost gospodarstva i održivost socijalne države. Niska razina cjeloživotnog učenja ograničava mobilnost radnika, povećava rizik dugotrajne nezaposlenosti i smanjuje otpornost tržišta rada na ekonomske šokove. Time se dodatno naglašava paradoks hrvatskog konteksta da relativno visoka subjektivna dobrobit koegzistira s niskom spremnošću za kontinuirano usavršavanje, što može predstavljati prepreku budućem razvoju ako se ne adresira ciljanim obrazovnim i tržišno-radnim politikama.

U kolovozu stupit će na snagu EU pravila za visokorizičnu umjetnu inteligenciju, što će ona određivati?

Akt o umjetnoj inteligenciji prvi je pravni okvir o umjetnoj inteligenciji koji se bavi rizicima umjetne inteligencije. Usvojen je još 2024. godine, a njegovo stupanje na snagu je postepeno počelo još od prošle godine, a za njegovu punu implementaciju od usvajanja su određene dvije godine. Hrvatska ga je, sa svim članicama EU-a, počela djelomično implementirati, a od kolovoza ove godine će morati poštivati pravila za visokorizičnu umjetnu inteligenciju. Istražili smo o kojim je pravilima riječ.

Izvor: Europska komisija

Cilj Akta o umjetnoj inteligenciji je jasno definiranim pravilima poticati pouzdanu umjetnu inteligenciju u Europi kako bi se osiguralo da Europljani mogu vjerovati onome što umjetna inteligencija nudi. Ta pravila se temelje na riziku za razvojne programere i subjekte koji uvode umjetnu inteligenciju u pogledu određenih uporaba umjetne inteligencije. Iako većina UI sustava predstavlja ograničen rizik i može doprinijeti rješavanju mnogih društvenih izazova, određeni UI sustavi stvaraju visoke rizike koje EU želio ukloniti kako bi izbjegli neželjene ishode.

Što uključuje visokorizični pristup?

Slučajevi upotrebe umjetne inteligencije koji mogu predstavljati ozbiljan rizik za zdravlje, sigurnost ili temeljna prava klasificiraju se kao visokorizični. Ti visokorizični slučajevi primjene uključuju:

1. Sigurnosne komponente umjetne inteligencije u ključnim infrastrukturama (npr. promet), čiji bi neuspjeh mogao ugroziti život i zdravlje građana
2. UI rješenja koja se upotrebljavaju u obrazovnim ustanovama, a koja mogu odrediti pristup obrazovanju i tijek nečijeg profesionalnog života (npr. bodovanje ispita)
3. Sigurnosne komponente proizvoda koje se temelje na umjetnoj inteligenciji (npr. primjena umjetne inteligencije u kirurgiji uz pomoć robota)
4. Alati umjetne inteligencije za zapošljavanje, upravljanje radnicima i pristup samozapošljavanju (npr. softver za razvrstavanje životopisa za zapošljavanje)
5. Određeni slučajevi upotrebe umjetne inteligencije koji se upotrebljavaju za pružanje pristupa osnovnim privatnim i javnim uslugama (npr. kreditni bodovi kojima se građanima uskraćuje mogućnost dobivanja zajma)
6. UI sustavi koji se upotrebljavaju za daljinsku biometrijsku identifikaciju, prepoznavanje emocija i biometrijsku kategorizaciju (npr. UI sustav za retroaktivnu identifikaciju trgovca)
7. slučajevi upotrebe umjetne inteligencije u tijelima kaznenog progona koji mogu utjecati na temeljna prava ljudi (npr. evaluacija pouzdanosti dokaza)
8. Primjeri upotrebe umjetne inteligencije u upravljanju migracijama, azilom i nadzorom državne granice (npr. automatizirano razmatranje zahtjeva za vizu)
9. Rješenja umjetne inteligencije koja se upotrebljavaju u sudovanju i demokratskim procesima (npr. rješenja umjetne inteligencije za pripremu sudskih presuda)

Visokorizični UI sustavi morat će podlijegati strogim obvezama prije nego što će se moći staviti na tržište, pa moraju uključivati:

1. odgovarajući sustavi za procjenu i smanjenje rizika,
2. visoku kvaliteta skupova podataka koji se unose u sustav kako bi se rizici od diskriminirajućih ishoda sveli na najmanju moguću mjeru,
3. bilježenje aktivnosti kako bi se osigurala mogućnost praćenja rezultata,
4. detaljnu dokumentaciju kojom se pružaju sve potrebne informacije o sustavu i njegovoj svrsi kako bi nadležna tijela mogla ocijeniti njegovu usklađenost,
5. jasne i odgovarajuće informacije developera,
6. odgovarajuće mjere za ljudski nadzor,
7. visoku razina robusnosti, kibernetičku sigurnost i točnost.

Limitirani rizik tj. limit transparentnosti

Niža razina rizika od visokorizične je razina limitiranog rizika, koja isto stupa na snagu u kolovozu ove godine i ona se odnosi na rizike povezane s potrebom za transparentnosti u pogledu upotrebe umjetne inteligencije. Uvode se posebne obveze objavljivanja kako bi se osiguralo da su ljudi informirani kada je to potrebno za očuvanje povjerenja. Na primjer, pri upotrebi UI sustava kao što su chatbotovi ljudi bi trebali biti svjesni da su u interakciji sa strojem kako bi mogli donijeti pravu odluku.

Nadalje, dobavljači generativne umjetne inteligencije moraju osigurati da se sadržaj generiran umjetnom inteligencijom može identificirati. Povrh toga, određeni sadržaj stvoren umjetnom inteligencijom trebao bi biti jasno i vidljivo označen, odnosno uvjerljivi krivotvoreni sadržaj i tekst objavljen u svrhu informiranja javnosti o pitanjima od javnog interesa.

Neprihvatljiv rizik

Postoje i druga razine rizika čija su pravila već stupila na snagu a to je razina neprihvatljivog rizika. Ta razina uključuje pravilo zabrane svih UI sustava koji se smatraju jasnom prijetnjom sigurnosti, sredstvima za život i pravima ljudi. Aktom o umjetnoj inteligenciji zabranjeno je osam praksi, a to su:

• štetna manipulacija i obmana koja se temelji na umjetnoj inteligenciji
• štetno iskorištavanje ranjivosti koje se temelji na umjetnoj inteligenciji
• Socijalno bodovanje
• Procjena ili predviđanje rizika od pojedinačnog kaznenog djela
• neciljano struganje internetskog ili CCTV materijala radi stvaranja ili proširenja baza podataka za prepoznavanje lica
• prepoznavanje emocija na radnim mjestima i u obrazovnim ustanovama
• biometrijska kategorizacija kako bi se izvele određene zaštićene značajke
• daljinska biometrijska identifikacija u stvarnom vremenu za potrebe kaznenog progona na javnim mjestima

Zabrane su stupile na snagu u veljači 2025. EU Komisija je objavila dva ključna dokumenta kojima se objašnjava praktična primjena zabranjenih praksi:

1. Smjernice o zabranjenim praksama u području umjetne inteligencije u skladu s Aktom o umjetnoj inteligenciji, u kojima se navode pravna objašnjenja i praktični primjeri kako bi se dionicima pomoglo da razumiju zabrane i poštuju ih.
2. Smjernice o definiciji UI sustava iz Akta o umjetnoj inteligenciji kako bi se dionicima pomoglo u utvrđivanju područja primjene Akta o umjetnoj inteligenciji

Aktom o umjetnoj inteligenciji ne uvode se pravila za umjetnu inteligenciju koja se smatra minimalnom ili nikakvom. Velika većina UI sustava koji se trenutačno upotrebljavaju u EU-u pripada toj kategoriji. To uključuje aplikacije kao što su videoigre omogućene umjetnom inteligencijom ili filtri za neželjenu poštu.

Kako će to u praksi izgledati?

Izvor: Europska komisija

Nakon što se UI sustav stavi na tržište, tijela su zadužena za nadzor tržišta, subjekti koji uvode sustav osiguravaju ljudski nadzor i praćenje, a dobavljači moraju imati uspostavljen sustav praćenja nakon stavljanja na tržište. Dobavljači i subjekti koji uvode sustav također će morati prijaviti ozbiljne incidente i neispravnosti.

Zaključak

Regulatorni okvir Europske unije za umjetnu inteligenciju predstavlja ambiciozan i nužan pokušaj da se jedna iznimno dinamična tehnologija uvede u prostor pravne jasnoće i društvene odgovornosti. Iako se često ističe da regulacija može usporiti inovacije, upravo suprotno, jasno definirana pravila mogu postati temelj stabilnog i održivog razvoja. Stavljanjem naglaska na sigurnost, transparentnost i zaštitu temeljnih prava potiče razvoj tehnologija koje ne služe samo učinkovitosti, nego i povjerenju, odgovornosti i uključivosti, čime se dugoročno jača legitimnost digitalne transformacije.

Kritički gledano, izazovi u provedbi bit će neizbježni: od administrativnog opterećenja za poduzeća do potrebe za stalnim prilagođavanjem brzom tehnološkom napretku. Jedan od ključnih izazova za developere u provedbi Akta o umjetnoj inteligenciji jest uspostava i održavanje sustava dokazive usklađenosti tijekom cijelog životnog ciklusa visokorizičnih AI sustava. To podrazumijeva izradu opsežne tehničke dokumentacije, provođenje kontinuirane procjene rizika, osiguravanje kvalitete i prikladnosti podataka te omogućavanje sljedivosti i objašnjivosti modela. U tom kontekstu, najveći izazov nije samo tehničke prirode, već i organizacijske: razvoj AI sustava mora se transformirati iz eksperimentalnog pristupa u strukturirani proces koji je transparentan, auditu prilagođen i dugoročno održiv. Ovaj izazov ima i snažnu etičku dimenziju jer zahtijeva da developeri preuzmu aktivnu odgovornost za moguće posljedice svojih sustava, čime se tehnička izvrsnost povezuje sa zaštitom temeljnih prava i društvenih vrijednosti. Međutim, ti izazovi istodobno otvaraju prostor za stvaranje kvalitetnijeg, transparentnijeg i pouzdanijeg AI ekosustava umjetne inteligencije, pa se Europska komisija nada, da će stvoriti i bolju konkurentnost europskih proizvoda na globalnom tržištu.

U konačnici, iako regulatorni okvir neće ukloniti sve rizike niti riješiti sva etička pitanja, on predstavlja važan korak prema zrelijem odnosu društva i tehnologije. Kritička perspektiva ne umanjuje vrijednost regulatornog okvira, nego potvrđuje da je upravo promišljena regulacija ono što može omogućiti da se umjetna inteligencija razvija, ne samo s naglaskom na brzinu razvoja, nego da istovremeno bude u službi čovjeka i društva u cjelini.

Koliko se isplati biti vloger i koji je hrvatski YouTube kanal najuspješniji

Razvoj digitalnih medija u posljednja dva desetljeća u potpunosti je promijenio način na koji ljudi stvaraju i konzumiraju sadržaj. U posljednjih nekoliko godina pojava vlogera, nove vrste javnih osoba kreatora sadržaja koji redovito snimaju video uratke i tako okupljaju milijunsku publiku, postala je izrazito popularna i privlačna mnogima koji razmišljaju o tome kako spojiti hobi i potencijalnu zaradu. Međutim, pitanje je isplati li se biti vloger, te može li se ta aktivnost smatrati ozbiljnim zanimanjem ili je pak riječ samo o hobiju. Kako u zadnje vrijeme sve više vlogera javno objavljuju svoju zaradu s Youtubea, prikazali smo i nekoliko primjera takve zarade u 2025. godini.

Za one koji nisu upućeni u vloganje, snimanje i vrijednost gledanja tuđeg video sadržaja dali smo osnovno objašnjenje.

Što je vlog?

Vlog je videozapis u kojem autor, najčešće u neformalnom i osobnom tonu, prikazuje svoj svakodnevni život, mišljenja, putovanja, interese ili određenu temu poput mode, gaminga, edukacije ili tehnologije. Ono što vlog razlikuje od tradicionalnih medija jest neposrednost i osjećaj bliskosti između autora i publike. Upravo ta povezanost omogućila je vlogerima da izgrade vjerne zajednice pratitelja, što je temelj njihove moguće financijske zarade.

Kako kreatori zarađuju

Zarada na YouTubeu najčešće dolazi iz više izvora. Osnovni oblik prihoda ostvaruje se putem reklama koje se prikazuju uz videozapise, no značajniji prihodi obično dolaze od sponzorstva, suradnji s brendovima, donacija gledatelja te prodaje vlastitih proizvoda ili usluga. Uspješni vlogeri mogu ostvarivati visoke prihode i živjeti isključivo od svog sadržaja. Međutim, važno je naglasiti da takvi primjeri predstavljaju manjinu. Većina kanala nikada ne dosegne razinu gledanosti koja bi omogućila stabilnu i dovoljnu zaradu.

Instagram je platforma na kojoj se zarada najčešće ostvaruje kroz suradnje s brendovima. Tvrtke plaćaju influencerima da u objavama ili pričama promoviraju proizvode, usluge ili događaje. Kreatori također mogu zarađivati putem affiliate marketinga (provizija od prodaje preko linkova), pretplata, donacija, te prodajom vlastitih proizvoda, tečajeva ili digitalnog sadržaja. Za razliku od YouTubea, Instagram manje ovisi o klasičnim oglasima, a više o marketingu i osobnom brendu. Na instagramu nema stabilne isplate po broju pregleda jer se algoritam često mjenja i iziskuje se stalna aktivnost.

Na TikToku kreatori mogu zarađivati kroz TikTok Creator Fund ili slične programe, gdje se isplaćuje novac na temelju pregleda i aktivnosti. Međutim, ti prihodi su često manji, pa većina kreatora najviše zarađuje kroz sponzorstva, promocije brendova, poklone tijekom prijenosa uživo (live) te preusmjeravanje publike na druge platforme ili vlastite proizvode. TikTok je posebno snažan za brzo stvaranje popularnosti, ali stabilna zarada obično dolazi izvan same platforme. Na TikToku su isplate manje, publika je promjenjiva i manje lojalna i videa su jako kratka.

Prednosti vlogovanja

Jedna od prednosti vlogovanja jest relativno niska početna ulaganja. Za početak su dovoljni pametni telefon, pristup internetu i osnovno znanje montaže. Osim toga, vloger ima veliku kreativnu slobodu te samostalno bira teme, stil izražavanja i tempo rada. Mnogi u tome vide priliku za osobni razvoj, izražavanje identiteta i izgradnju vlastitog brenda. YouTube također omogućuje izravan utjecaj na publiku, pa vlogeri mogu informirati, educirati i poticati društvene rasprave.

Izazovi

S druge strane, vlogovanje nosi brojne izazove. Konkurencija na YouTubeu i ostalim platformama iznimno je velika, jer se svakodnevno objavljuju milijuni novih videozapisa. Probiti se među tolikim sadržajem zahtjeva vrijeme, znanje, upornost i često dozu sreće. Zarada je nestabilna i ovisi o algoritmima platforme, interesu publike i oglašivačima, što znači da prihodi mogu naglo rasti, ali i jednako brzo pasti. Uz to, uspješno vođenje kanala zahtijeva stalnu produkciju sadržaja, što uključuje snimanje, montažu, planiranje, promociju i komunikaciju s publikom, pa taj posao često preraste u više od punog radnog vremena.

Ne smije se zanemariti ni psihološki aspekt. Izloženost javnosti donosi negativne komentare, pritisak stalne prisutnosti i usporedbe s drugima, što može dovesti do stresa i izgaranja. Mnogi vlogeri javno govore o gubitku privatnosti i mentalnim teškoćama koje prate život pred kamerama.

Što kaže statistika

Procjenjuje se da postoje više od 114 milijuna aktivnih YouTube kanala širom svijeta, što uključuje individualne kreatore, medijske tvrtke i organizacije. Svakog dana se na platformu učitavaju milijuni novih videozapisa koji doprinose ukupnom broju sadržaja, koji doseže milijarde dnevnih prikaza diljem svijeta. U 2025. godini YouTube je imao oko 5,1 milijardi videozapisa na platformi i preko 360 sati videozapisa učitanih svake minute.

Instagram ima ogroman broj korisnika. Prema najnovijim podacima, platforma je dosegnula čak 3 milijarde mjesečno aktivnih korisnika globalno. Drugi izvori navode oko 2 milijarde mjesečno aktivnih korisnika, ali bez obzira na varijacije, Instagram je među najpopularnijim društvenim mrežama na svijetu. Instagram korisnici provode u prosjeku između 49 do 60 minuta dnevno koristeći aplikaciju, posebno kroz Reels, Stories i druge formate videozapisa. Na Instagramu se objavljuju stotine milijuna sadržaja dnevno, uključujući slike, Reels, Stories i videozapise, a mjesečno se učitava preko 3 milijarde novih objava (uključujući sve vrste sadržaja).

TikTok ima oko 1,67-1,88 milijardi mjesečno aktivnih korisnika globalno, prema procjenama iz različitih izvora. Procjenjuje se da TikTok ima između 875 milijuna i 954 milijuna dnevno aktivnih korisnika, odnosno ljudi koji koriste aplikaciju svaki dan. Prosječni korisnik TikToka provodi oko 95 minuta dnevno gledajući videozapise. Na TikToku se iznimno puno sadržaja dijeli, prema jednom akademskom istraživanju, za jedan dan može se registrirati stotine milijuna videozapisa objavljenih na platformi (u jednom promatranom periodu oko 117 milijuna videozapisa u jednom danu).

Tako da milijuni ljudi svakodnevno provode vrijeme gledajući videozapise, a vlogeri koji privuku veliki broj gledatelja mogu očekivati i značajniju zaradu. Zarada se najčešće ostvaruje putem prihoda od oglasa koji se prikazuju na videozapisima, kao i kroz sponzorstva, promocije brendova, donacija, prodaje proizvoda ili članstva. 

Na koji način se dođe do veće zarade?

Zarade na Youtube mogu jako varirati, dok neki veliki kanali zarađuju tisuće ili čak stotine tisuća eura mjesečno, manji kanali često zarađuju vrlo malo ili gotovo ništa. Svaki novi kanal mora prvo privući 1000 pretplatnika, imati 4.000 sati gledanja unutar zadnjih 12 mjeseci ili deset milijuna pregleda Shortsa u zadnjih 90 dana da bi se mogao monetizirati tj. pristupiti YouTube Partner Programu. Mnogi se pitaju da li mu se to uopće isplati i što ako ne uspije?

Važno je istaknuti da broj pretplatnika nije jedini faktor uspjeha, ključnu ulogu igraju pregledi videozapisa, angažman publike i vrsta sadržaja. Dakle, prva karakteristika koja određuje zaradu je geolokacija publike, odnosno iz kojih država ljudi gledaju određene video sadržaje (za većinu kreatora najbolja je zarada za publiku iz Amerike, Švicarske, Njemačke, Australije i sl.). Druga važna karakteristika je kategorija kojoj pripada vaš video, nije isto je li riječ o kategoriji marketinga, biznisa, financija ili o nečem manje zanimljivom za bogatiju publiku. Treća karakteristika je duljina videa. U dulji video stane više reklama i zato su oni bolje plaćeni. Videozapisi s višim brojem pregleda znatno bolje zarađuju putem oglasa, a popularnost određenih tema može značajno utjecati na to koliko će kanal privući gledatelja i oglašivača.

Također, sami vlogeri moraju uložiti dosta vremena u planiranje, snimanje i uređivanje sadržaja, komunikaciju s publikom te pratiti trendove kako bi ostali relevantni i vidljivi među konkurencijom.

Uspješni primjeri svjetskih kanala

Primjerice, popularni Youtube kanal „WORLD TOP“ s milijunima pretplatnika može imati procijenjenu mjesečnu zaradu u rasponu od 156 tisuća do 935 tisuća eura samo od pregleda i oglasa. Nasuprot tomu, manji kanali s nekoliko stotina tisuća pregleda često imaju zarade mjesečno u rasponu od samo nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura i moraju kombinirati YouTube s drugim aktivnostima ili izvorima prihoda.

Jedan od najpoznatijih primjera je Ryan’s World, dječji YouTube kanal s desecima milijuna pretplatnika i milijardama pregleda, koji je prema procjenama generirao milijune dolara prihoda tijekom godina.

Koliko su u 2025. godini zaradili pojedini Youtube kanali?

Budući da je preko YouTubea teško doći do lakše dostupnih lista uspješnosti, prikazati ćemo par primjera, za orijentaciju, YouTube kanala koji su svoju zaradu javno objavili:

Vlasnik kanala Biznis priče je u 2025. godini za objavljeni sadržaj imao oko 40 milijuna pregleda, 2,7 milijuna sati gledanja, dobio je 21 tisuću novih pretplatnika i ukupno je zaradio 25.000 eura.

Kanal Cile ST, koji je u 2025. imao 5 milijuna pregleda, oko 370 tisuća sati gledanja i novih 9 tisuća pretplatnika je zaradio oko 5 tisuća eura. U 14 godina rada ovaj kanal je zaradio oko 38.500 eura.

Kanal Moto Dnevnik, koji je u 2025. imao oko 1 milijuna pregleda, oko 21 tisuća sati gledanja i novih 3,5 tisuća pretplatnika je zaradio oko 200 eura.

Kanal Šemso u Njemačkoj koji ima oko 9.5 tisuća pretplatnika je zaradio za objavu 181 video uradaka oko 2.585 eura. I kako on kaže kada plati porez će mu ostati oko 1.900 eura.

Ako ćete sami gledati izvještaje važne su vam dva podatka CPM i RPM. Njihovo značenje je: CPM - znači koliko tvrtke plate Youtubeu za 1.000 pregleda, a RPM - koliko dobije kreator sadržaja za 1.000 pregleda.

Koji su uspješni hrvatski YouTube kanali?

Prema najnovijim statističkim listama Hafe koja prati broj pretplatnika na YouTubeu, trenutačno najviše pretplatnika, među kanalima koji se smatraju hrvatskim, ima 2CELLOS, glazbeni kanal dvojca Luka Šulić i Stjepan Hauser. Taj kanal broji više od 5,7 milijuna pretplatnika, što ga čini najpraćenijim YouTube kanalom povezanim s Hrvatskom. Uz to ima i milijarde pregleda ukupno, što pokazuje ogromnu globalnu gledanost njihovih videozapisa. Kanal se procjenjuje da može godišnje zaraditi do pola milijuna eura samo od AdSense prihoda u slučaju velikog broja pregleda.

Za primjer popularnih hrvatskih kanala sa sadržajima koji nisu glazbeni nego su zabavni ili općeniti je KingsOfFailsShow, s više od milijun i pol pretplatnika, što ga čini jednim od najjačih u toj kategoriji.

Za usporedbu, Kanal Hrvatska radiotelevizija (HRT) s oko 293 tisuća pretplatnika i stotinama milijuna pregleda može mjesečno generirati oko €2.560 do €15.400 od oglasa.

Još ću jednom napomenuti da zarada nije direktno proporcionalna broju pretplatnika i da su pregledi videozapisa i angažman publike važniji faktori, jer na primjer AdSense i oglašivači više plaćaju za stvarnu gledanost i interakciju. Osim toga, kreatori također često ostvaruju prihode kroz sponzorstva, affiliate marketing i prodaju vlastitih proizvoda ili usluga, što često nadmašuje zaradu od oglasa.

Zaključak

Na kraju, odgovor na pitanje isplati li se biti vloger na nije jednostavan. S jedne strane, platforme nude jedinstvenu priliku za kreativno izražavanje, izgradnju zajednice i potencijalnu financijsku zaradu. Mnogi vlogeri su uspjeli izgraditi snažne karijere i privući široku publiku, a neke od najvećih YouTube zvijezda ostvaruju milijunske prihode. S druge strane, većina vlogera neće ni približno doseći takav uspjeh, a zarada je često neizvjesna i zahtjeva dosta vremena, truda i kvalitete u sadržaju. Treba uzeti u obzir da je AI preuzeo dosta kreativnih sadržaja i ako planirate na taj način početi zarađivati, da vam AI izrađuje videa, dobro razmislite. Stručnjaci to ne preporučuju jer algoritmi to brzo prepoznaju i takve sadržaje stavljaju u drugi plan.

Savjet budućim vlogerima je prihvaćanje da YouTube, TikTok i Instagram imaju različite uloge i publiku. Najbolja je vlog kombinacija YouTubea-Instagram i TikToka. Na YouTubeu objaviti dulji video, isječke tog videa objavljivati na TikToku i na Instagramu. TikTok treba iskoristiti da vlogera učini poznatim privlačenjem publike, Instagram da ga brendira preko sponzora i odnosa s publikom, a YouTube da ga plaća. Neka vaši sadržaji izražavaju emociju, prisnost s publikom, mane i vrline kao i mogućnost poistovjećivanja. Tako da, vloganje može postati unosno zanimanje za one koji uspiju izgraditi publiku i prepoznatljiv identitet, no iz sadašnje perspektive za većinu može ostati samo zanimljiva dodatna aktivnost ili kreativni hobi.

Zaključno, može se reći da se biti vloger može isplatiti, ali ne većini i ne brzo. Biti vloger se može isplatiti samo ako postoji jasna strategija, dosljednost i sposobnost da se stvori sadržaj koji publika želi gledati. Riječ je o dugoročnom i neizvjesnom pothvatu koji zahtijeva rad, strpljenje i prilagodbu stalnim promjenama digitalnog okruženja. Upravo ta neizvjesnost čini vlogerski posao istodobno privlačnim i rizičnim obilježjem suvremenog digitalnog društva. Ta ravnoteža između kreativne slobode i ekonomskih izazova čini vloganje zanimljivim ali i zahtjevnim izborom u svijetu digitalnih medija.