Kako postići i održavati životnu ravnotežu? Važan podsjetnik

Poznajem ljude koji su promijenili svoju karijeru jer "nisu više mogli" raditi dotadašnje poslove. Vrhunski kuhar je počeo voziti taxi, bankar prešao u pekara, informatičar u poljoprivrednika, a i često se spominju ljudi iz pravne struke (odvjetnici, suci) ili medicine (liječnici) koji prelaze na jednostavnije poslove poput učitelja joge, vinogradara ili barista jer žele manje stresa i više kontrole nad svojim vremenom. Pitali smo se što ih je potaknulo na tu promjenu.

Foto: A. Koch. PixBay

Često se u psihologiji spominje motivacija, kada se raspravlja o životnoj niti vodilji. Istina je da nam je motivacija jedan od ključnih faktora za dobar život i za akciju, ali motivaciju često treba "hraniti" pa što ako nam ponestane te "hrane"?

Kažu da tada uskače disciplina i životna rutina. Koračamo poznatim putevima bez puno razmišljanja i plivamo u poznatim vodama. I tada se nekada zanesemo i ne znamo stati. Počnemo se ponašati poput robota dok nam naše tijelo ili um ne počne davati signale, a nekada i povuče "ručnu kočnicu" i zaustavi nas naglo. Tek kada stanemo, osjetimo umor i pregorjelost. Kao kada trčite po stazi i zaustavi vas poznanik, a vi ostanete bez daha i ne možete s njime pričati, i tek tada shvatite da ste pretjerali. Ljudi iz svijeta informatike će se ovdje sigurno prepoznati, jer kada im krene programiranje nerijetko se ne zaustavljaju do samoga jutra. Jednu noć - pa i dvije se tako može, ali ne i mjesecima i godinama.

U toj fazi dolazi do izražaja važnost životne ravnoteže

Odluka o promjeni karijere i životna ravnoteža su usko povezane, iako ne nužno na očit način. U stvarnosti, jedno često potiče drugo: kad izgubimo ravnotežu, počinjemo preispitivati svoj posao; a kad promijenimo posao, tražimo način da napokon uspostavimo ravnotežu koju prije nismo imali.

U suvremenom svijetu, u kojem posao, tehnologija i privatni život neprestano prelijevaju jedno u drugo, pojam životne ravnoteže postaje važniji nego ikad. Životna ravnoteža je poput osjetila koje nas navodi na osluškivanje nas samih da bi znali kada trebamo stati, usporiti, a i kada ubrzati. Mi ju sami kreiramo tako što se često zapitamo što nam nedostaje, a čega nam je previše. I kreiramo ju kada znamo stati, bez obzira na poraze i ambicije. Jer prave pobjede su one koje su u nama, a ne oko nas. Kada govorimo o životnoj ravnoteži, nije riječ o strogoj podjeli vremena, nego o osjećaju da živimo u skladu sa svojim vrijednostima i da nijedan dio našeg života ne guši onaj drugi.

Kako ju prepoznati?

Ravnoteža se prepoznaje u trenucima kada radimo s predanošću, a pritom ne zaboravljamo na zdravlje, odnose i odmor. Izazov današnjice jest u tome što nas digitalna povezanost stalno drži dostupnima. Posao ulazi u naše domove putem laptopa i mobitela, a društvene mreže brišu razliku između radnog i slobodnog vremena. Ako ne postavimo jasne granice, lako je skliznuti u osjećaj da nikada nismo ni na poslu ni kod kuće, nego negdje između, stalno iscrpljeni. Upravo zato važna je svijest o granicama, i to: znati kada isključiti uređaje, kada odbiti dodatnu obvezu i reći "ne" i kada jednostavno stati i „napuniti baterije“.

Ključni aspekti životne ravnoteže na koje moramo obraćati pažnju i nikako ne smijemo zanemariti su:

- Zdravlje, tjelesno i mentalno. San, prehrana, kretanje i briga o sebi su temelj.
- Odnosi s obitelji, prijateljima, partneri; kvalitetni odnosi daju smisao i podršku.
- Rad i karijera. Važno je raditi, ali ne dopustiti da rad bude jedini identitet.
- Osobni razvoj. Hobiji, učenje, kreativnost.
- Odmor i slobodno vrijeme. Neki kažu da se svi moramo ponekad "isključiti". Vrtlarenje je lijek!

Ravnoteža se gradi i kroz male, svakodnevne geste kao što su šetnja nakon posla, razgovor s prijateljem, vrijeme provedeno u prirodi ili mirno čitanje knjige. Takvi trenuci nisu luksuz nego nužnost; oni nas vraćaju nama samima i podsjećaju da smisao života nije samo u učinkovitosti, već u doživljaju i prisutnosti.

Zašto promjena karijere nije bijeg, nego potraga za ravnotežom

Kada čujemo kako ljudi napuštaju „dobre poslove“, one stabilne, sigurne, ponekad i odlično plaćene i biraju nešto sasvim drugo onda to na prvi pogled, to izgleda kao bijeg. Ali u stvarnosti, promjena posla često nije bijeg od nečega, nego povratak samome sebi.

U svijetu u kojem se od nas stalno traži da budemo dostupni, brzi i učinkoviti, lako je izgubiti osjećaj za mjeru. Posao koji smo nekad voljeli može postati izvor iscrpljenosti, a uspjeh koji smo sanjali može početi gušiti ono što nas zapravo ispunjava. Kada dođemo do točke u kojoj vikend služi samo da „preživimo do ponedjeljka“, tijelo i um počinju slati signale da nešto treba promijeniti. Tada se u nama rađa potreba za ravnotežom, a ta potreba često vodi prema promjeni posla.

Promjena karijere ne mora značiti odustajanje od ambicija. Ona može biti znak zrelosti, priznanje da ne želimo više živjeti u disbalansu, da tražimo smisao, mir i prostor za život izvan ureda. Neki ljudi zato biraju sporiji tempo, drugi prelaze u drugačije sektore, a neki se vraćaju prirodi, obitelji ili jednostavno sebi. U svim tim odlukama krije se ista težnja: pronaći ritam koji nas podržava, umjesto da nas troši.

Zaključak

Na kraju, održavanje životne ravnoteže nije gotov cilj nego stalni proces prilagodbe. Trebamo sebe i druge stalno na nju podsjećati. Zato sam dobila ideju da o njoj pišem, da nekoga motiviram na reviziju samoga sebe. Ponekad će posao zahtijevati više energije, a ponekad obitelj ili osobno zdravlje. Bitno je osluškivati vlastite potrebe i hrabro mijenjati ritam kada osjetimo da vaga previše prevagne na jednu stranu. U tom stalnom traženju i prilagođavanju krije se istinska ravnoteža, a ne u savršenom rasporedu, nego u osjećaju da živimo cjelovit i smislen život.

Nedavno sam u jednoj kutiji od keksa našla porukicu u obliku "misao dana" gdje je pisalo da "život nije kratak, nego se ljudi kasno sjete da trebaju živjeti". Upravo u toj poruci se krije i mudrost životne ravnoteže i toga da se ne smijemo samo prepustiti da nas "životna voda" nosi, nego joj nekada treba malo prkositi, popeti se na neki "slap" i stati, zauzeti se za sebe. Nitko to za nas neće napraviti, nego mi sami.

Svaka promjena u životu iziskuje od vas uravnoteženost. Ravnoteža nije savršeni omjer između rada i odmora. Ona je osjećaj da živimo u skladu sa sobom. A kada taj osjećaj nestane, promjena karijere nije slabost, nego hrabrost da život ponovno postavimo na zdrave temelje. Poznajete li vi nekoga tko je naglo promijenio karijeru?

Koji model mirovine izabrati prije odlaska u mirovinu

Odnedavno su mirovinska društva počela slati obavijesti korisnicima o novom modelu izbora umirovljenja kroz drugi mirovinski stup, a to je neindeksirana mirovina. Kakav je to model i koje su mu opcije pročitajte u nastavku.

Iz Hrvatskog mirovinskog osiguravajućeg društva pozivaju sve trenutne korisnike mirovina drugog stupa, a i one koji će to uskoro postati, da se informiraju o novim mogućnostima "kako bi donijeli odluku koja će najbolje odgovarati njihovim budućim životnim okolnostima". U ponudi, uz već postojeću indeksiranu mirovinu, su dodali mogućnost izbora doživotne neindeksirane mirovine, a to je mirovina koja se tijekom cijelog vremena trajanja ugovora o mirovini ne mijenja i neindeksirane mirovine uz ugovor o jednogodišnjem povećanju prema ugovorenoj fiksnoj stopi. Za očekivati je da mirovina koja se ne usklađuje prema tržišnim promjenama može gubiti realnu vrijednost što se dulje koristi, jer ne prati promjenu stope indeksa potrošačkih cijena. Moguće je da bi neindeksirane mirovine u početku bile veće od onih indeksiranih oko 30 posto, ali prema predviđanjima, u periodu nakon 10 godina uz prosječnu inflaciju od oko tri posto, indeksirane mirovine bi ih mogle prestići.

Kako, u stvari, funkcionira sustav obveznog mirovinskog osiguranja?

Idemo sada krenuti od početka, i za one koji nisu informirani, ukratko ćemo pojasnit kako u Hrvatskoj funkcionira sustav obveznog mirovinskog osiguranja, pojasnit ćemo drugi stup i njegove kategorije, kao i način i rokove prelaska iz jedne u drugu kategorije. Dotaknut ćemo se i pitanjima upravljanja fondovima i u što se, u stvari, novac fondova ulaže.

Osiguranici koji su osigurani u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti (I. stup) prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i koji su mlađi od 40 godina obvezno se osiguravaju na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. stup) u mirovinskom fondu određene kategorije. II stup je obavezni mirovinski fond i u njega se ulaže dio doprinosa (5 % bruto plaće) radnika i on se ne troši odmah za sadašnje umirovljenike, nego se štedi i ulaže kroz fondove radi buduće mirovine. Prikupljene uplate se nalaze na osobnim mirovinskim računima članova, i njihov cilj je da se ušteđena imovina uveća kroz prinose od ulaganja.

Obvezni mirovinski fond (OMF) osniva mirovinsko društvo koje upravlja njime u svoje ime i za račun članova obveznog mirovinskog fonda. Trenutno postoje četiri mirovinska društva koja upravljaju OMF-ovima i to: PBZ CROATIA OSIGURANJE d.d. , Allianz ZB d.o.o. , Raiffeisen d.d. i ERSTE d.o.o..

S obzirom na strategiju ulaganja i strukturu portfelja, OMF nudi kategorije A, B ili C, a navedenim kategorijama upravlja isto mirovinsko društvo. Rizik ulaganja treba biti najmanji u fondu kategorije C, a najveći u fondu kategorije A.

Kategorija A - rizičnija kategorija, jer je imovina fonda izloženija dionicama u odnosu na druge vrste financijske imovine (npr. državne ili korporativne obveznice) i s očekivanim višim prinosima u dužem razdoblju.
Kategorija B - kategorija umjerenog rizika koju obilježava umjerenija investicijska strategija s dugoročno očekivanim umjerenim prinosima.
Kategorija C - kategorija s najmanjim rizikom i nižim očekivanim prinosima u dužem roku, jer se imovina ulaže isključivo u niskorizična ulaganja (npr. oročene depozite ili obveznice).

Postoje zakonska ograničenja i regulativa (Hanfa, zakoni) koji definiraju maksimalne udjele pojedinih vrsta imovine, rizike, diverzifikaciju u koje fondovi ulažu.

Izvor: Regos

U što točno ulažu obvezni mirovinski fondovi?

Da bi se lakše odlučili na model isplate mirovina, budući umirovljenici moraju znati u što ulažu njihovi fondovi da bi procijenili rizik ulaganja i lakše donijeli odluke.

Državne obveznice - Veći dio imovine obveznih fondova je u državnim obveznicama, tj. vrijednosnim papirima koje izdaje država RH. To je “sigurniji” dio portfelja, s nižim rizikom, ali i nižim potencijalnim prinosom.

Obveznice drugih izdavatelja - Tu spadaju korporativne obveznice ili obveznice stranih država, unutar dopuštenih limita, radi diverzifikacije.

Dionice - Veći udio dionica u kategorijama fondova s većim rizikom (npr. kategorija A). To donosi veći potencijal prinosa, ali i veći kratkoročni rizik.

Inozemna ulaganja - Fondovi mogu, i u nekim slučajevima moraju, ulagati i izvan Hrvatske, što omogućuje dodatnu diverzifikaciju, ali i unos dodatnih valutnih, tržišnih i regulatornih rizika.

O kojim iznosima govorimo?

Krajem 2024. godine, OMF-ovi su imali imovinu 23,22 milijarde eura pod upravljanjem. Od osnivanja, fondovi su svojim članovima “zaradili” (tj. vrijednost ušteđena plus prinos) oko 9,3 milijarde eura iznad onoga što su članovi uplatili. U 2024. godini prinosi su bili sljedeći: oko 13,27 % u kategoriji A, 9,68 % u B, i 3,55 % u C.

Krajem 2023. godine udjel domaćih državnih obveznica u portfeljima OMF-ova iznosio je 52,79 % neto imovine. U 2024. godini udio domaćih obveznica se spustio ispod 50 %, dok je udio inozemnih obveznica u međuvremenu porastao (na gotovo 15 %). Nedavni izvještaji (2025) kažu da je udio ulaganja u “obveznice (domaće i inozemne)” u portfelju OMF-ova oko 57 % neto imovine.

I gdje je tu "kvaka"...?

Prema izjavi za TPortal od Andreja Grubišića iz Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, "drugi mirovinski stup bi trebalo liberalizirati te povećati ulaganja u vrijednosne papire poduzeća i globalne ETF-ove."

Budući da struktura ulaganja fondova pokazuje da se najveći dio imovine nalazi u hrvatskim državnim obveznicama i s obzirom na to da država plaća kamate na te obveznice, prema riječima Grubišića "jedini način na koji može doći do tih sredstava jest oporezivanje građana, pa tako ispada da dobar dio ostvarenog prinosa građani plaćaju iz svog džepa". Ustvrdio je da je tek mala količina novca koji građani imaju na svom računu u drugom mirovinskom stupu uložena u nešto što u razdoblju od 20 ili 30 godina može osigurati ozbiljnije prinose. Zbog toga se Udruga zalaže da se OMF-ovima ograniči ulaganja tako da oni ne bi smjeli ulagati više od 10 posto fonda u bilo kakvom instrumentu, pa ni u državne obveznice.

Pa, s obzirom na to da se taj novac od drugoga stupa ne troši na sadašnje umirovljenike, nego se čuva i ulaže, onda su se mirovinska društva koja upravljaju s tim novcem dosjetile da uz indeksiranu mirovinu ponude i neindeksiranu, jer sve više članova koji biraju dvostupnu mirovinu se bliži umirovljenju. Trenutno je takvih oko 20.000 mirovina a broj bi se u narednih nekoliko godina mogao povećati i na 100.000. Treba istaknuti da s godinama raste i broj godina od pristupanja i formiranja drugoga stupa članovima osiguranja, pa tako i ušteđeni iznosi građana postaju sve ozbiljniji. Baš zbog toga bi se i građani trebali više interesirati o svome društvu u koji ulažu i eventualno vršiti pravovremene promjene.

I kako će budući umirovljenik donijeti odluku?

Teško. Država bi trebala još više financijski opismenjavati svoje sadašnja i buduće umirovljenike da bi mogli pratiti sve ove "zavrzlame". Budući da, prema podacima HANFA-e, samo oko 2 % mladih, koji tek ulaze u poslovni svijet, sami odlučuju u koji model će uplaćivati svoj drugi stup (A, B ili C), a za ostalih 98 %  država (Regos) odredi automatizmom, to pokazuje ili nezainteresiranost i općenitu nevjeru u buduće mirovine ili nizak stupanj financijske pismenosti mladih. Tek pred mirovinu se ljudi počinju raspitivati o detaljima i uplatama, a tada je kasno za bilo kakve promjene.

Prvi stup, državni i najmasovniji, obavezno indeksira mirovine dvaput godišnje prema kretanju plaća i cijena, pa je ta opcija -  najpovoljnija. Državne su mirovine ove godine indeksirane s 10,6 posto. Drugi stup dosad je usklađivao mirovine samo s inflacijom, pa su one ove godine rasle 3,5 posto. Mirovine trećeg stupa se ne indeksiraju.

Treba istaknuti da i sada s ovim novim ponudama osiguravajućih društava postoje rokovi, pa se time prema pravilima tih društava osoba mora odlučiti u roku 90 dana, jer je to period dan da se osoba predomisli od sklapanja ugovora i eventualno se vrati s indeksirane na neindeksiranu mirovinu ili obratno. Ipak nije sve tako crno jer će to isto pravo moći zatražiti ponovno još jednom tijekom svake kalendarske godine.

Pa tako ispada da oni dvostupni umirovljenici koji sebe smatraju zdravima i vitalnima će više brinuti o budućim usklađenjima njihove mirovine iz drugog stupa pa će birati ili indeksiranu ili neindeksiranu mirovinu s ugovorenim godišnjim faktorom usklađivanja koja bi u startu mogla biti niža, dok će oni narušenog zdravlja se odlučivati za neindeksiranu mirovinu, koja će u startu biti viša ali kroz rok od deset ili više godina niža (a možda i manje jer sve ovisi o inflaciji i kretanju plaća i cijena).

Zaključak

Teško je nekoga savjetovati na što se odlučiti, jer sada postoji toliko važnih faktora i modela umirovljenja da se osobe moraju ipak financijski educirati u ovom domenu kako bi donijeli pravu odluku. Budući da nas se tjera da radimo do 65 godina, a nekada su naši stari išli u mirovinu i s 55 (kada je omjer zaposlenih i umirovljenih bio 4:1), onda ne možemo biti tako optimistični i smatrati da će naš mozak sa 65 tako dobro funkcionirati, i da ćemo moći pratiti i razumjeti sve ove pravne i financijske "zavrzlame". Zato je najbolje potražiti savjet stručne sobe u tom domenu.

Primjećujem da sadašnji mladi za sve pitaju ChatGPT-ja i da će oni kada jednom dođu pred mirovinu, vjerojatno od njega ili njegovih "nasljednika" tražiti ovakvu vrstu savjeta.

Znam da ima onih koji ne vjeruju u mirovinski sustav uopće i smatraju da im nije važan eur više ili manje mirovine, jer osjećaju da su mirovine ionako na dnu, ipak je bez obzira na ta vjerovanja dobro sve pratiti i biti u toku. Naravno, ja sam uvijek za to da se osobe ne oslanjaju samo na mirovinu i da si budućnost za dane umirovljenja probaju osigurati i s drugim izvorima primanja, ali to je tema za sebe.

Ne treba ni zaboraviti da se ova odluka odnosi samo na one koji će izabrati umirovljenje uz dva mirovinska stupa i da će prvi mirovinski stup uvijek ostati indeksiran. Biti će i onih koji će svoja sredstva prebaciti u prvi stup i dobivati samo jednostupnu državnu mirovinu.