Koja je veza kasnog napuštanja roditeljskog doma u Hrvatskoj i visoke stope stanovanja u vlasništvu?

Zašto mladi u nekim europskim zemljama odlaze od kuće s 21 godinom, dok u drugima ostaju do tridesete, i što s tim ima činjenica da negdje preko 90 posto stanovnika živi u vlastitom domu? Na prvi pogled, čini se logičnim da bi veća dostupnost vlasničkog stanovanja značila i bržu samostalnost mladih. No podaci u nastavku ovog teksta pokazuju upravo suprotno. 

Usporedba država Europske unije otkriva zanimljiv obrazac: ondje gdje je vlasništvo nad nekretninama najraširenije, mladi često najdulje ostaju u roditeljskom domu. Ova analiza istražuje tu povezanost i pokušava odgovoriti na pitanje radi li se o ekonomskom pritisku, kulturnom obrascu ili specifičnom modelu obiteljskog života koji oblikuje prijelaz u odraslost diljem Europe a ponegdje i usporavaju proces osamostaljivanja mladih generacija

Što nam pokazuje statistika?

Prema podacima koje redovito objavljuje Eurostat, mladi u Hrvatska napuštaju roditeljski dom zajedno sa državama poput Slovačke, Grčke i Italije najkasnije u odnosu na mlade iz ostalih država Europske Unije. Prosječna dob izlaska iz roditeljskog kućanstva u Hrvatskoj kreće se oko 31,3 godine, što je znatno iznad europskog prosjeka koji je oko 26,2 godine. U pojedinim analizama dobnih skupina ističe se i razlika između muškaraca i žena, pri čemu muškarci u Hrvatskoj ostaju s roditeljima do oko 34,7 godina, a žene do oko 32 godine. Ova pojava nije kratkotrajan trend, već dugogodišnji obrazac koji Hrvatsku svrstava među zemlje s najizraženijim produženim obiteljskim suživotom mladih i roditelja. Dok je hrvatski prosjek 31,3 godine, prosjek Europske unije iznosi 26,2 godine. Najranije se osamostaljuju mladi u Finskoj (21,4 godine), Danskoj (21,7) i Švedskoj (21,9).

Iako se postoci razlikuju ovisno o specifičnoj dobnoj podskupini, izvješća za 2025. godinu ističu da oko 64 % do 76,9 % mladih u Hrvatskoj u široj kategoriji do 34 godine i dalje živi u roditeljskom kućanstvu. 

Stopa preopterećenosti troškovima

Stopa preopterećenosti troškovima stanovanja označava udio ljudi koji žive u kućanstvima gdje izdaci za stanovanje prelaze 40 % raspoloživog dohotka. U 2024. godini gotovo desetina mladih u Europskoj uniji, u dobi od 15 do 29 godina, živjela je u kućanstvima koja su najmanje 30 % svojeg raspoloživog dohotka izdvajala za troškove stanovanja. Taj udio među mladima iznosio je 9,7 %, dok je u ukupnoj populaciji bio nešto niži oko 8,2 %. Najniže vrijednosti ove stope zabilježene su u Hrvatskoj (2,1 %), Cipru (2,8 %) i Sloveniji (3,0 %), dok su najviši udjeli zabilježeni u Grčkoj (30,3 %) i Danskoj (28,9 %), što ukazuje na znatno veći financijski pritisak vezan uz stanovanje u tim zemljama.

Ovi podaci ne govore samo o fizičkom ostanku u roditeljskom domu, već i o duljem razdoblju financijske ovisnosti. Mnogi mladi ljudi, iako zaposleni, ne raspolažu dovoljnim primanjima za samostalan život, osobito u urbanim sredinama gdje su troškovi stanovanja visoki. Uz to, nesigurni oblici rada, ugovori na određeno vrijeme i relativno spor rast plaća dodatno odgađaju odluku o napuštanju roditeljskog doma. Sve to stvara situaciju u kojoj je produženi boravak u obiteljskom kućanstvu racionalan izbor, a ne isključivo posljedica osobne neodlučnosti.

Statistika o vlasništvu nad nekretninama u Hrvatskoj

Istodobno, Hrvatska se ubraja među europske zemlje s najvišom stopom vlasništva nad nekretninama. Oko 91 posto stanovništva živi u stambenim jedinicama koje su u vlasništvu kućanstava u kojima žive, što znači da većina ljudi u Hrvatskoj živi u svom domu ili stanu, bilo da su ga naslijedili, kupili ili na drugi način stekli. To je znatno iznad europskog prosjeka. Ovaj podatak često se tumači kao pokazatelj stabilnosti i tradicionalne orijentiranosti prema vlasništvu, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja u kojima je najam daleko rašireniji i društveno prihvaćeniji oblik stanovanja.

Visoka stopa vlasništva rezultat je povijesnih okolnosti, uključujući privatizaciju stanova tijekom tranzicijskog razdoblja, ali i snažnu kulturološku sklonost prema ideji da je posjedovanje vlastite nekretnine temelj sigurnosti. U mnogim obiteljima kuće i stanovi prenose se s generacije na generaciju, a ulaganje u nekretninu smatra se najvažnijim životnim ciljem. Međutim, ta statistika ne znači nužno da mladi rano dolaze do vlastitog stambenog prostora, već često odražava činjenicu da žive u nekretnini koja formalno pripada roditeljima ili široj obitelji.

Kako povezanost ovih dviju statistika može izgledati?

Na prvi pogled, može se činiti paradoksalnim da zemlja s iznimno visokom stopom vlasništva nad nekretninama istodobno ima mlade koji se najkasnije osamostaljuju. Intuitivno bi se očekivalo da široka dostupnost obiteljskih nekretnina olakšava raniji izlazak iz roditeljskog doma. Međutim, upravo suprotno, visoka stopa vlasništva može pridonositi produženom zajedničkom stanovanju.

U hrvatskom kontekstu vlasništvo nad nekretninom često podrazumijeva višegeneracijsko stanovanje. Obiteljske kuće nerijetko su prostorno prilagođene suživotu više članova obitelji, a mladi, umjesto da iznajmljuju stan, ostaju u roditeljskom domu ili u dijelu iste kuće. Budući da ne postoji snažna i razvijena kultura najma, niti dugoročno stabilno tržište podstanarstva, osamostaljivanje se najčešće veže uz kupnju vlastite nekretnine. S obzirom na visoke cijene stanova i relativno niske plaće, taj korak se odgađa sve dok se ne stvore stabilni financijski uvjeti ili dok ne dođe do nasljeđivanja imovine.

Dodatno, kulturni čimbenici igraju značajnu ulogu. U društvima poput hrvatskog, obiteljska povezanost je snažna, a ostanak s roditeljima do braka ili dugoročne veze društveno je prihvatljiv. Za razliku od sjevernoeuropskih zemalja gdje je rana samostalnost gotovo normativno očekivanje, u Hrvatskoj produženi boravak u roditeljskom domu ne nosi značajnu društvenu stigmu. Naprotiv, često se smatra razumnim i odgovornim izborom.

Zaključak

Kada se promatraju zajedno, podatak o kasnom napuštanju roditeljskog doma i podatak o gotovo 91-postotnom vlasništvu nad nekretninama ne predstavljaju proturječje, već dva lica istog društvenog modela. Visoka stopa vlasništva nad nekretninama u Hrvatskoj ne znači da su mladi brzo stambeno neovisni, nego da je stanovanje duboko ukorijenjeno u obiteljsku strukturu i međugeneracijsku solidarnost. Mladi ostaju dulje u roditeljskom domu jer im takav aranžman pruža ekonomsku sigurnost u uvjetima nesigurnog tržišta rada i visokih cijena stanovanja.

Stoga se može zaključiti da snažna orijentiranost prema vlasništvu nad nekretninama, zajedno s tradicionalnim obiteljskim obrascima i ekonomskim ograničenjima, stvara specifičan hrvatski model tranzicije u odraslost. U tom modelu osamostaljivanje nije nagli rez, već postupni proces koji se često ostvaruje tek kada su ispunjeni financijski i imovinski preduvjeti. Upravo u toj povezanosti leži objašnjenje zašto zemlja s jednom od najviših stopa vlasništva nad stanovima u Europi istodobno bilježi i najkasnije napuštanje roditeljskog doma.

Prema istraživanju OECD-a Hrvatska je prva po uživanju u životu, a zadnja u području cjeloživotnog učenja

Prema izvješću istraživanja OECD-a koje se zove Education at a Glance za 2025. godinu u Hrvatskoj je najveći udio odraslih sa srednjim i visokim obrazovanjem (25–64 godine) koji su rekli da su uživali u životu, tijekom tjedna koji je prethodio istraživanju. Ipak, osobe s nižim obrazovanjem (oni s osnovnom školom ili bez) rjeđe su iskazali pozitivno životno iskustvo u odnosu na više obrazovane. To upućuje na postojanje obrazovnih nejednakosti u subjektivnoj dobrobiti. OECD smatra što je viša razina obrazovanja pojedinaca, to je veća vjerojatnost da će uživati u životu. Donosimo detalje tog izvješća.

Foto: Unsplash, Etienne Girardet

U suvremenim društvima obrazovanje se sve češće promatra, ne samo kao sredstvo stjecanja znanja i vještina, već i kao ključni čimbenik socijalne i ekonomske dobrobiti pojedinaca. Vlade diljem svijeta, suočene s globalizacijom, tehnološkim promjenama i rastućim društvenim nejednakostima, sve se više oslanjaju na međunarodne usporedbe obrazovnih sustava kako bi oblikovale javne politike koje unapređuju životne izglede građana. U tom kontekstu važnu ulogu ima Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja kroz publikaciju Education at a Glance na 542 stranice pruža međunarodno usporedive pokazatelje o obrazovanju.

Osim što služe kreatorima politika, ovi pokazatelji pomažu istraživačima i široj javnosti da bolje razumiju kako se obrazovni sustavi pojedinih zemalja uspoređuju na međunarodnoj razini. Jedno od važnih pitanja koje se pritom postavlja jest odnos između obrazovanja i subjektivne dobrobiti, odnosno koliko razina obrazovanja utječe na to u kojoj mjeri ljudi doživljavaju zadovoljstvo i uživanje u životu. Cilj ovog segmenta istraživanja je analizirati povezanost obrazovanja i subjektivne dobrobiti odraslog stanovništva na temelju podataka OECD-a, s posebnim osvrtom na međunarodne razlike i položaj Hrvatske.

Međunarodni podaci o uživanju u životu prema razini obrazovanja

Prema podacima iz Education at a Glance 2025 publikacije, koja se temelje na European Social Survey i nacionalnim istraživanjima, vidljiva je jasna povezanost između razine obrazovanja i udjela odraslih osoba koje navode da su tijekom proteklog tjedna uživale u životu. U gotovo svim promatranim zemljama osobe s tercijarnim (visokim) obrazovanjem češće iskazuju pozitivno životno iskustvo u usporedbi s osobama nižeg obrazovanja.

Iako je ovaj obrazac općenito prisutan, razlike među zemljama su značajne. U nordijskim i zapadnoeuropskim državama visoki udjeli zadovoljstva zabilježeni su u svim obrazovnim skupinama, što upućuje na snažne socijalne sustave i manju ovisnost kvalitete života o obrazovanju. Nasuprot tome, u nekim južnim i istočnim europskim zemljama te u Koreji razlike između visoko i niže obrazovanih znatno su izraženije, što može ukazivati na veće društvene nejednakosti.

Položaj Hrvatske u međunarodnom kontekstu

Izvor: OECD

Iako grafikon ne obuhvaća sve zemlje OECD-a, Hrvatska se u Figure A6.3 nalazi na prvom mjestu među promatranim državama i bilježi visok udio odraslih koji navode da uživaju u životu, osobito među osobama sa srednjim i visokim obrazovanjem. Razlika između srednje i visoko obrazovanih u Hrvatskoj je mala, dok je jaz izraženiji u odnosu na osobe s nižim obrazovanjem.

Ovakvi rezultati sugeriraju da završeno srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj pruža određenu razinu socijalne i ekonomske sigurnosti koja pozitivno utječe na subjektivnu dobrobit. Ipak, niže obrazovane skupine i dalje su u nepovoljnijem položaju, što upućuje na potrebu za obrazovnim i socijalnim politikama koje bi smanjile ove razlike.

Izvor: OECD

Unatoč povoljnim pokazateljima subjektivne dobrobiti, međunarodne usporedbe OECD-a upućuju na to da Hrvatska sustavno zaostaje u području cjeloživotnog učenja. Udio odraslih koji sudjeluju u obrazovanju ili osposobljavanju jedan je od najnižih među promatranim državama, što ukazuje na strukturne slabosti sustava obrazovanja odraslih. Ovakav obrazac osobito je problematičan u kontekstu tržišta rada, obilježenog visokom segmentacijom, izraženim udjelom niskokvalificiranih poslova te relativno slabom potražnjom za kontinuiranim razvojem vještina izvan formalnog obrazovnog sustava.

Učenje odraslih znači sudjelovanje odraslih u cjeloživotnom učenju i odnosi se na formalno i/ili neformalno obrazovanje i osposobljavanje. Učenje odraslih obično se odnosi na aktivnosti učenja nakon završetka inicijalnog obrazovanja. Na primjer, među odraslima s visokim obrazovanjem, oni koji najrjeđe čitaju u svakodnevnom životu imaju oko 1,6 puta manju vjerojatnost da će sudjelovati u učenju odraslih nego njihovi vršnjaci koji najčešće čitaju.

Hrvatsko tržište rada u velikoj se mjeri oslanja na sektore poput turizma, trgovine i građevinarstva, u kojima su sezonalnost, privremeni oblici zaposlenja i ograničene mogućnosti profesionalnog napredovanja česti. U takvom okruženju poticaji za sudjelovanje u cjeloživotnom učenju ostaju slabi, osobito za niže i srednje obrazovane radnike, čime se produbljuje jaz u vještinama i smanjuje prilagodljivost radne snage tehnološkim i demografskim promjenama. Za razliku od nordijskih zemalja, gdje poslodavci i država aktivno potiču dodatno obrazovanje zaposlenih, u Hrvatskoj se ulaganje u vještine odraslih još uvijek često percipira kao individualna odgovornost, a ne kao zajednički interes.

Je li obrazovanje temelj društvene i ekonomske dobrobiti?

OECD u svojim analizama naglašava da obrazovanje ima višestruku ulogu u životu pojedinca. Viša razina obrazovanja povezana je s boljim zapošljavanjem, stabilnijim prihodima, većom sigurnošću na tržištu rada i boljim zdravstvenim ishodima. Sve navedeno ima izravan ili neizravan utjecaj na subjektivnu dobrobit, odnosno na to kako pojedinci procjenjuju kvalitetu vlastitog života.

Subjektivna dobrobit obuhvaća emocionalne aspekte života, poput osjećaja sreće i zadovoljstva, ali i širu procjenu životnih okolnosti. OECD stoga u svojim istraživanjima sve češće uključuje pokazatelje koji mjere kako se ljudi osjećaju, a ne samo njihove materijalne uvjete.

Zaključak

Publikacija Education at a Glance se potvrđuje kao vrijedan alat za razumijevanje obrazovanja u širem društvenom kontekstu i kao važna osnova za donošenje informiranih javnih politika. Analiza podataka OECD-a pokazuje da obrazovanje ima važnu ulogu u oblikovanju subjektivne dobrobiti pojedinaca. Iako obrazovanje, samo po sebi, ne jamči sreću, viša razina obrazovanja u pravilu je povezana s povoljnijim životnim okolnostima koje povećavaju vjerojatnost pozitivnog doživljaja života. Međunarodne usporedbe ukazuju na to da snaga ove povezanosti ovisi o širem društvenom i institucionalnom kontekstu pojedine zemlje.

U Hrvatskoj je uočljivo da su srednje i visoko obrazovane skupine relativno zadovoljne životom, no razlike u odnosu na niže obrazovane i dalje postoje. To potvrđuje važnost ulaganja u obrazovanje kao sredstva, ne samo ekonomskog rasta, već i jačanja socijalne uključenosti i kvalitete života.

Budući da Hrvatska sustavno zaostaje u području cjeloživotnog učenja ova slabost može imati dugoročne implikacije za konkurentnost gospodarstva i održivost socijalne države. Niska razina cjeloživotnog učenja ograničava mobilnost radnika, povećava rizik dugotrajne nezaposlenosti i smanjuje otpornost tržišta rada na ekonomske šokove. Time se dodatno naglašava paradoks hrvatskog konteksta da relativno visoka subjektivna dobrobit koegzistira s niskom spremnošću za kontinuirano usavršavanje, što može predstavljati prepreku budućem razvoju ako se ne adresira ciljanim obrazovnim i tržišno-radnim politikama.