Zašto mladi u nekim europskim zemljama odlaze od kuće s 21 godinom, dok u drugima ostaju do tridesete, i što s tim ima činjenica da negdje preko 90 posto stanovnika živi u vlastitom domu? Na prvi pogled, čini se logičnim da bi veća dostupnost vlasničkog stanovanja značila i bržu samostalnost mladih. No podaci u nastavku ovog teksta pokazuju upravo suprotno.
Usporedba država Europske unije otkriva zanimljiv obrazac: ondje gdje je vlasništvo nad nekretninama najraširenije, mladi često najdulje ostaju u roditeljskom domu. Ova analiza istražuje tu povezanost i pokušava odgovoriti na pitanje radi li se o ekonomskom pritisku, kulturnom obrascu ili specifičnom modelu obiteljskog života koji oblikuje prijelaz u odraslost diljem Europe a ponegdje i usporavaju proces osamostaljivanja mladih generacija
Što nam pokazuje statistika?
Prema podacima koje redovito objavljuje Eurostat, mladi u Hrvatska napuštaju roditeljski dom zajedno sa državama poput Slovačke, Grčke i Italije najkasnije u odnosu na mlade iz ostalih država Europske Unije. Prosječna dob izlaska iz roditeljskog kućanstva u Hrvatskoj kreće se oko 31,3 godine, što je znatno iznad europskog prosjeka koji je oko 26,2 godine. U pojedinim analizama dobnih skupina ističe se i razlika između muškaraca i žena, pri čemu muškarci u Hrvatskoj ostaju s roditeljima do oko 34,7 godina, a žene do oko 32 godine. Ova pojava nije kratkotrajan trend, već dugogodišnji obrazac koji Hrvatsku svrstava među zemlje s najizraženijim produženim obiteljskim suživotom mladih i roditelja. Dok je hrvatski prosjek 31,3 godine, prosjek Europske unije iznosi 26,2 godine. Najranije se osamostaljuju mladi u Finskoj (21,4 godine), Danskoj (21,7) i Švedskoj (21,9).
Iako se postoci razlikuju ovisno o specifičnoj dobnoj podskupini, izvješća za 2025. godinu ističu da oko 64 % do 76,9 % mladih u Hrvatskoj u široj kategoriji do 34 godine i dalje živi u roditeljskom kućanstvu.
Stopa preopterećenosti troškovima
Stopa preopterećenosti troškovima stanovanja označava udio ljudi koji žive u kućanstvima gdje izdaci za stanovanje prelaze 40 % raspoloživog dohotka. U 2024. godini gotovo desetina mladih u Europskoj uniji, u dobi od 15 do 29 godina, živjela je u kućanstvima koja su najmanje 30 % svojeg raspoloživog dohotka izdvajala za troškove stanovanja. Taj udio među mladima iznosio je 9,7 %, dok je u ukupnoj populaciji bio nešto niži oko 8,2 %. Najniže vrijednosti ove stope zabilježene su u Hrvatskoj (2,1 %), Cipru (2,8 %) i Sloveniji (3,0 %), dok su najviši udjeli zabilježeni u Grčkoj (30,3 %) i Danskoj (28,9 %), što ukazuje na znatno veći financijski pritisak vezan uz stanovanje u tim zemljama.
Ovi podaci ne govore samo o fizičkom ostanku u roditeljskom domu, već i o duljem razdoblju financijske ovisnosti. Mnogi mladi ljudi, iako zaposleni, ne raspolažu dovoljnim primanjima za samostalan život, osobito u urbanim sredinama gdje su troškovi stanovanja visoki. Uz to, nesigurni oblici rada, ugovori na određeno vrijeme i relativno spor rast plaća dodatno odgađaju odluku o napuštanju roditeljskog doma. Sve to stvara situaciju u kojoj je produženi boravak u obiteljskom kućanstvu racionalan izbor, a ne isključivo posljedica osobne neodlučnosti.
Statistika o vlasništvu nad nekretninama u Hrvatskoj
Istodobno, Hrvatska se ubraja među europske zemlje s najvišom stopom vlasništva nad nekretninama. Oko 91 posto stanovništva živi u stambenim jedinicama koje su u vlasništvu kućanstava u kojima žive, što znači da većina ljudi u Hrvatskoj živi u svom domu ili stanu, bilo da su ga naslijedili, kupili ili na drugi način stekli. To je znatno iznad europskog prosjeka. Ovaj podatak često se tumači kao pokazatelj stabilnosti i tradicionalne orijentiranosti prema vlasništvu, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja u kojima je najam daleko rašireniji i društveno prihvaćeniji oblik stanovanja.
Visoka stopa vlasništva rezultat je povijesnih okolnosti, uključujući privatizaciju stanova tijekom tranzicijskog razdoblja, ali i snažnu kulturološku sklonost prema ideji da je posjedovanje vlastite nekretnine temelj sigurnosti. U mnogim obiteljima kuće i stanovi prenose se s generacije na generaciju, a ulaganje u nekretninu smatra se najvažnijim životnim ciljem. Međutim, ta statistika ne znači nužno da mladi rano dolaze do vlastitog stambenog prostora, već često odražava činjenicu da žive u nekretnini koja formalno pripada roditeljima ili široj obitelji.
Kako povezanost ovih dviju statistika može izgledati?
Na prvi pogled, može se činiti paradoksalnim da zemlja s iznimno visokom stopom vlasništva nad nekretninama istodobno ima mlade koji se najkasnije osamostaljuju. Intuitivno bi se očekivalo da široka dostupnost obiteljskih nekretnina olakšava raniji izlazak iz roditeljskog doma. Međutim, upravo suprotno, visoka stopa vlasništva može pridonositi produženom zajedničkom stanovanju.
U hrvatskom kontekstu vlasništvo nad nekretninom često podrazumijeva višegeneracijsko stanovanje. Obiteljske kuće nerijetko su prostorno prilagođene suživotu više članova obitelji, a mladi, umjesto da iznajmljuju stan, ostaju u roditeljskom domu ili u dijelu iste kuće. Budući da ne postoji snažna i razvijena kultura najma, niti dugoročno stabilno tržište podstanarstva, osamostaljivanje se najčešće veže uz kupnju vlastite nekretnine. S obzirom na visoke cijene stanova i relativno niske plaće, taj korak se odgađa sve dok se ne stvore stabilni financijski uvjeti ili dok ne dođe do nasljeđivanja imovine.
Dodatno, kulturni čimbenici igraju značajnu ulogu. U društvima poput hrvatskog, obiteljska povezanost je snažna, a ostanak s roditeljima do braka ili dugoročne veze društveno je prihvatljiv. Za razliku od sjevernoeuropskih zemalja gdje je rana samostalnost gotovo normativno očekivanje, u Hrvatskoj produženi boravak u roditeljskom domu ne nosi značajnu društvenu stigmu. Naprotiv, često se smatra razumnim i odgovornim izborom.
Zaključak
Kada se promatraju zajedno, podatak o kasnom napuštanju roditeljskog doma i podatak o gotovo 91-postotnom vlasništvu nad nekretninama ne predstavljaju proturječje, već dva lica istog društvenog modela. Visoka stopa vlasništva nad nekretninama u Hrvatskoj ne znači da su mladi brzo stambeno neovisni, nego da je stanovanje duboko ukorijenjeno u obiteljsku strukturu i međugeneracijsku solidarnost. Mladi ostaju dulje u roditeljskom domu jer im takav aranžman pruža ekonomsku sigurnost u uvjetima nesigurnog tržišta rada i visokih cijena stanovanja.
Stoga se može zaključiti da snažna orijentiranost prema vlasništvu nad nekretninama, zajedno s tradicionalnim obiteljskim obrascima i ekonomskim ograničenjima, stvara specifičan hrvatski model tranzicije u odraslost. U tom modelu osamostaljivanje nije nagli rez, već postupni proces koji se često ostvaruje tek kada su ispunjeni financijski i imovinski preduvjeti. Upravo u toj povezanosti leži objašnjenje zašto zemlja s jednom od najviših stopa vlasništva nad stanovima u Europi istodobno bilježi i najkasnije napuštanje roditeljskog doma.
Nema komentara:
Objavi komentar