Kad je Hrvatska početkom 2023. godine zamijenila kunu eurom, mnogi su građani imali isti osjećaj: sve je odjednom postalo skuplje. Kava, kruh, frizerske usluge, svakodnevni troškovi činili su se višima nego prije, a nezadovoljstvo se brzo prelilo u javni prostor. No, postavlja se ključno pitanje: jesu li cijene zaista značajno porasle ili je riječ o kombinaciji stvarnih promjena i subjektivnog doživljaja?
U službenim statistikama vidi se da je inflacija u razdoblju uvođenja eura postojala, ali nije bila isključivo posljedica same promjene valute. Dobar dio rasta cijena započeo je još ranije, pod utjecajem globalnih kretanja poput rasta cijena energije i poremećaja u opskrbnim lancima. Uvođenje eura dogodilo se u trenutku kada su cijene ionako rasle, što je dodatno pojačalo dojam da je upravo nova valuta uzrok poskupljenja. Primjerice, ako je cijena kave porasla s 10 na 12 kuna prije prelaska, a zatim zaokružena na 1,80 eura, potrošač pamti zadnju promjenu i pripisuje je euru, iako je rast počeo ranije.
Kakva je percepcija građana?
S druge strane, percepcija građana često govori drukčiju priču od statistike. Ljudi su skloniji primijetiti poskupljenja nego pojeftinjenja, osobito kod proizvoda koje svakodnevno kupuju. Ako kruh poskupi za 10 centi, to se osjeti odmah, dok eventualno sniženje cijene kućanskih aparata prolazi gotovo nezapaženo. Upravo ta selektivna pažnja stvara osjećaj općeg rasta troškova života. U anketama mnogi građani tvrde da im je život znatno skuplji nego prije, iako agregirani podaci pokazuju umjereniji rast.
Veliku ulogu u cijeloj priči igra i psihologija cijena. Prelazak s kune na euro promijenio je način na koji ljudi doživljavaju vrijednost novca. Kune su bile „veće brojke“, pa je iznos od 100 kuna djelovao ozbiljnije nego 13,28 eura, iako je riječ o istoj vrijednosti. S eurom su cijene postale „manje na papiru“, ali upravo je to otvorilo prostor za diskretna zaokruživanja. Trgovci su ponekad koristili priliku da cijene prilagode na „ljepše“ iznose, primjerice s 0,85 na 1,00 eura što psihološki izgleda bezazleno, ali kumulativno povećava trošak. Kupci su, s druge strane, trebali vrijeme da razviju novi osjećaj za vrijednost, pa su u početku teže procjenjivali je li nešto skupo ili povoljno.
A što je to pojeftinilo?
Posebno zanimljiv aspekt odnosi se na male poduzetnike, koji su se našli između rastućih troškova i osjetljivih kupaca. Dio njih iskoristio je priliku za prilagodbu cijena, pravdajući to povećanim ulaznim troškovima, dok su drugi pokušali zadržati stare cijene kako ne bi izgubili klijente. U ugostiteljstvu, primjerice, bilo je vidljivo da su neki lokali podigli cijene kave i pića, dok su drugi ostali konkurentni kako bi privukli goste. Mali obrtnici često su isticali da nisu imali puno izbora, cijene sirovina, najma i energije rasle su, pa je i prelazak na euro bio trenutak kada su morali „presložiti“ cjenike.
Kod onoga što je pojeftinilo ili postalo povoljnije u praksi, najčešće se ne radi o klasičnim „cijena je pala s X na Y“, nego o skrivenim uštedama. Najveća promjena dogodila se u bankarskom i financijskom sustavu. Unutar eurozone nestale su klasične naknade za konverziju valuta. Ljudi koji su ranije plaćali provizije za transakcije u eurima ili mijenjanje valuta pri putovanjima sada to više ne osjećaju. To se posebno vidi kod online kupovine i poslovnih uplata, cijene su postale transparentnije i bez dodatnih troškova zamjene valute.
Dio građana primijetio je i da su određene usluge u prekograničnom kontekstu stabilnije ili „jeftinije u osjećaju“, primjerice putovanja unutar eurozone, gdje više nema gubitaka na tečajnim razlikama. Iako sama cijena hotela ili avionske karte nije nužno pala, ukupni trošak postao je predvidljiviji.
Elektronika, primjerice, nije značajno poskupjela zbog eura, a u nekim slučajevima je čak postala dostupnija zbog globalne konkurencije i akcija. No takve promjene ljudi puno slabije primjećuju nego rast cijene kave ili kruha.
Što je poskupilo?
S druge strane, ono što je najviše obilježilo svakodnevicu su poskupljenja koja su bila odmah vidljiva. Tu se posebno ističu ugostiteljstvo i uslužne djelatnosti. Kava u kafićima, brze usluge poput frizera ili servisa, te pekarski proizvodi često su doživjeli zaokruživanja prema gore. Na primjer, artikl koji je prije stajao 10 kuna nije uvijek precizno pretvoren u 1,33 eura, nego je u mnogim slučajevima zaokružen na 1,50 eura. Upravo ta mala razlika, ponovljena kroz svakodnevnu potrošnju, stvara snažan dojam „drastičnog“ rasta.
U trgovinama se također vidjelo postupno podizanje cijena osnovnih namirnica. Kruh, mlijeko, jaja i slični proizvodi nisu nužno eksplodirali zbog eura, ali su u kombinaciji s inflacijom i psihološkim zaokruživanjem djelovali skuplje nego prije. Ljudi su posebno osjetljivi na proizvode koje kupuju svaki dan, pa se upravo tu stvara najjači subjektivni dojam promjene.
Znat će oni koji su koristili usluge čišćenja da su cijene skočile u nebo. Nekad 50 kuna za sat je u pojedinim turističkim mjestima skočio i na 50 eura za sat čišćenja. Tu se radi o zanimanjima za koja je sve teže naći zaposlenike pa cijene divljaju. I tu se ne može reći da je euro isključivo kriv, ali je i on sigurno doprinio, jer bez obzira na sve 50 eura psihološki bolje zvuči nego 377 kuna.
Zaključak
Ja, osobno, za svako poskupljenje okrivljujem euro. U ljudskoj je naravi ponekad nekoga okriviti. Nekad mi se čini da su mi bile draže kune kojih je "bilo više". Ipak, statistike i analitičari ne okrivljuju euro za većinu poskupljenja nego za blaga "zaokruživanja" s kune na euro. Prema tome euro nije sam po sebi „krivac“ za skuplji život, ali je promjena valute razotkrila i naglasila postojeće ekonomske trendove. Između statistike i osjećaja građana postoji jaz koji se ne može zanemariti. Upravo u tom prostoru između brojki i percepcije krije se prava priča o euru, ne samo kao valuti, već kao društvenom fenomenu koji je promijenio način na koji razmišljamo o novcu i njegovoj vrijednosti.
U konačnici, odgovor na pitanje je li euro poskupio život nije jednostavan. Realni podaci pokazuju da je do rasta cijena došlo, ali ne isključivo zbog same valute. Istodobno, percepcija građana, oblikovana psihologijom i svakodnevnim iskustvom, daje snažniji i često negativniji dojam. Euro je, zapravo, djelovao kao katalizator promjena koje su već bile u tijeku, ubrzao je prilagodbe cijena i pojačao njihovu vidljivost, a treba reći da je bilo i onih "pohlepnih" koji su iskoristili tu priliku i za vrijeme tranzicije iz kune u euro poduplali svoje cijene.
Nema komentara:
Objavi komentar