U posljednjih nekoliko godina sve se češće čuje ista priča: mladi poduzetnici pokreću startup u Hrvatskoj, postižu prve uspjehe, a zatim sele poslovanje u inozemstvo. Hrvatska ima obrazovane stručnjake, rastuću IT zajednicu i sve veći interes za inovacije. Pa zašto onda oni najambiciozniji odlučuju otići upravo u trenutku kada bi trebali ostati i graditi domaći ekosustav?
Jedan od ključnih razloga leži u poslovnom okruženju koje startupima često ne ide u prilog. Administrativni procesi znaju biti spori i komplicirani, a regulativa ne prati uvijek dinamiku modernog tehnološkog poduzetništva. Startupi, po svojoj prirodi, traže brzinu, fleksibilnost i mogućnost eksperimentiranja. Kada se susretnu s birokracijom koja otežava zapošljavanje, investiranje ili širenje poslovanja, mnogi osnivači počinju razmišljati o sredinama koje nude jednostavnije uvjete.
Koji su još razlozi odluke odlaska?
Financiranje je još jedan presudan faktor. Iako se situacija postupno poboljšava, domaće tržište kapitala za rizične projekte i dalje je ograničeno. Investitori postoje, ali ih nema dovoljno, a iznosi ulaganja često su manji nego u razvijenijim startup centrima poput Berlina, Londona ili Amsterdama. Za startup koji želi brzo rasti i konkurirati globalno, pristup kapitalu može biti pitanje opstanka. U takvim okolnostima preseljenje u zemlju gdje su fondovi rizičnog kapitala brojniji i dostupniji postaje logičan korak.
Veliku ulogu igra i pristup tržištu. Hrvatska je relativno malo tržište, što znači da startupi vrlo rano moraju razmišljati globalno. Premještanjem sjedišta u veće ekonomske centre, poduzetnici lakše dolaze do klijenata, partnera i investitora. Osim toga, prisutnost u razvijenim startup hubovima donosi i veću vidljivost, što može biti ključno za privlačenje novih prilika.
Ne treba zanemariti ni pitanje radne snage. Hrvatska ima kvalitetne inženjere i stručnjake, ali se i sama suočava s odljevom talenata. Startupima je često teško pronaći i zadržati ljude s potrebnim iskustvom, posebno u fazi brzog rasta. U većim međunarodnim centrima lakše je okupiti raznolike timove i pristupiti širem bazenu stručnjaka.
Psihološki i kulturni aspekt također igra svoju ulogu. U nekim sredinama neuspjeh se promatra kao sastavni dio poduzetničkog puta, dok je u Hrvatskoj i dalje prisutan određeni strah od neuspjeha i društvena stigmatizacija. Startup kultura, koja podrazumijeva rizik, pokušaje i pogreške, lakše se razvija u okruženjima gdje je takav mentalitet već duboko ukorijenjen.
postoji više poznatih hrvatskih startupa koji su formalno preselili sjedište ili ključni dio poslovanja u inozemstvo, iako su zadržali razvojne timove u Hrvatskoj. To se uglavnom događalo zbog investicija, pristupa tržištu i lakšeg poslovanja.
Koji su poznati primjeri
Jedan od najpoznatijih primjera je Photomath, startup Damira Sabola koji je razvio aplikaciju za rješavanje matematičkih zadataka. Iako je nastao u Hrvatskoj i imao snažan razvojni tim u Zagrebu, sjedište je postavljeno u SAD-u kako bi lakše privukli investitore i poslovali globalno. Kasnije je tvrtku preuzeo Google u jednoj od najvećih akvizicija hrvatskog tehnološkog sektora.
Sličan put prošao je i Bellabeat, poznat po pametnim uređajima za praćenje zdravlja žena. Startup su osnovali hrvatski poduzetnici, ali je sjedište preseljeno u SAD zbog investitora, zapošljavanja i izlaska na globalno tržište. Osnivači su pritom naglašavali da je velik dio razvoja i zaposlenika ostao u Hrvatskoj.
Infobip, danas najpoznatiji hrvatski jednorog, također ima formalno sjedište u Londonu, iako je nastao u Vodnjanu i velik dio poslovanja i dalje vodi iz Hrvatske. Razlog je bio lakši međunarodni rast i pristup globalnom financijskom tržištu.
Tu je i Agrivi, koji je sjedište prebacio u London. Osnivač Matija Žulj javno je govorio kako su problemi bili spor pravni sustav, komplicirana birokracija i nepovjerenje stranih investitora prema hrvatskom tržištu.
Među primjerima su i Fonoa, koji je registriran u Irskoj, ReversingLabs sa sjedištem u SAD-u te Treblle sa sjedištem u Londonu.
Zanimljivo je da većina tih tvrtki nije “otišla” potpuno. Inženjeri, razvojni centri i zaposlenici često su ostali u Zagrebu, Splitu ili drugim hrvatskim gradovima. Međutim, formalno sjedište, investicije i glavni poslovni ugovori prebačeni su u države koje nude jednostavnije poslovanje i bolji pristup kapitalu. Upravo zato se često kaže da Hrvatska proizvodi kvalitetne startupove, ali ih teško zadržava kao hrvatske kompanije u punom smislu te riječi.
Što bi Hrvatska trebala poduzeti da se situacija promjeni?
Hrvatska bi, prije svega, morala stvoriti okruženje u kojem startupi mogu brzo rasti bez osjećaja da ih sustav usporava. Danas mnogi poduzetnici ne odlaze zato što ne žele ostati, nego zato što smatraju da će u drugim državama lakše doći do investicija, tržišta i administrativne podrške. To znači da problem nije nedostatak ideja ili talenata, nego uvjeti u kojima ti talenti pokušavaju razviti poslovanje.
Jedna od najvažnijih promjena odnosila bi se na birokraciju. Pokretanje i vođenje poslovanja u Hrvatskoj još uvijek uključuje velik broj administrativnih procedura, sporost institucija i često nejasna pravila. Startupima je brzina ključna. Tvrtka koja razvija tehnološki proizvod ne može mjesecima čekati dozvole, registracije ili pravna tumačenja. Države koje uspijevaju zadržati startupe uglavnom imaju vrlo jednostavne procedure osnivanja tvrtke, digitaliziranu administraciju i fleksibilnije zakone prilagođene modernom poslovanju.
Velik problem predstavlja i pristup kapitalu. Hrvatska nema dovoljno razvijeno tržište rizičnog kapitala, odnosno fondova koji ulažu u mlade i rizične projekte. U zemljama poput Estonije, Nizozemske ili Ujedinjenog Kraljevstva startupi mnogo lakše dolaze do investitora koji razumiju tehnološki sektor i spremni su financirati rast. Hrvatska bi mogla snažnije poticati domaće investicijske fondove, nuditi porezne olakšice ulagateljima i stvarati uvjete u kojima bi strani fondovi lakše ulagali u domaće tvrtke.
Porezna politika također igra važnu ulogu. Startupi često posluju s malim profitom u prvim godinama, a velik dio novca ulažu u razvoj proizvoda i zapošljavanje. Ako su porezi i doprinosi previsoki, poduzetnici će tražiti države s povoljnijim uvjetima. Mnoge zemlje nude posebne porezne modele za startupe, opcije nagrađivanja zaposlenika udjelima u tvrtki ili olakšice za istraživanje i razvoj. Hrvatska je napravila određene pomake, ali još uvijek nije konkurentna najrazvijenijim europskim startup centrima.
Što je s promjenama u društvenoj klimi?
Osim ekonomskih mjera, važna je i promjena društvene klime. U Hrvatskoj se poduzetništvo još uvijek često promatra s dozom nepovjerenja, a neuspjeh se doživljava kao osobni poraz. U startup svijetu neuspjeh je normalan dio procesa. U Silicijskoj dolini ili Berlinu poduzetnik koji je propao često se smatra osobom s vrijednim iskustvom, dok u Hrvatskoj takav pristup još nije dovoljno razvijen. Bez promjene mentaliteta teško je izgraditi snažnu startup kulturu.
Jesu li te promjene uopće realne za Hrvatsku i izvedive?
Odgovor je jesu, ali ne preko noći. Primjeri manjih europskih država pokazuju da je moguće. Estonija je prije dvadesetak godina bila mala postsocijalistička država bez snažnog tehnološkog sektora, a danas je poznata po startupima i digitalnoj administraciji. To nije postignuto slučajno, nego dugoročnim ulaganjem u obrazovanje, digitalizaciju i poduzetničku klimu.
Hrvatska već ima određene prednosti. Ima kvalitetne stručnjake, dobar geografski položaj, članica je Europske unije i eurozone te ima sve više uspješnih tehnoloških priča koje mogu inspirirati nove generacije poduzetnika. Problem je što država često reagira sporije od tržišta i tehnoloških promjena.
Zadržavanje startupa zato nije nemoguća misija, ali zahtijeva ozbiljnu strategiju i kontinuitet. Ako se reformske mjere budu provodile sporo i parcijalno, trend odlaska će se nastaviti. No, ako Hrvatska uspije stvoriti stabilno, brzo i poticajno poslovno okruženje, postoji realna mogućnost da, ne samo zadrži domaće startupe, nego i privuče strane poduzetnike koji traže kvalitetno mjesto za razvoj svojih ideja.
Zbog kojih ograničenja Hrvatska u određenom aspektu ne može konkurirati na startup sceni?
Postoji nekoliko stvari u kojima će Hrvatska, čak i uz velik trud i dobre reforme, teško moći konkurirati najvećim svjetskim startup centrima. To ne znači da ne može imati uspješan startup ekosustav, ali određena ograničenja jednostavno proizlaze iz njezine veličine, geografije i gospodarske snage.
Najveće ograničenje je malo domaće tržište. Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika i relativno malu ekonomiju. Startupi koji žele brzo rasti često trebaju veliko tržište odmah na početku — posebno u sektorima poput financijske tehnologije, umjetne inteligencije ili digitalnih platformi. U SAD-u startup može testirati proizvod na stotinama milijuna korisnika unutar jedne države, dok hrvatske tvrtke gotovo od prvog dana moraju razmišljati međunarodno. To je teško potpuno nadoknaditi, bez obzira na reformske mjere.
Drugi problem je koncentracija kapitala. Najveći svjetski fondovi rizičnog kapitala nalaze se u Silicijskoj dolini, Londonu, New Yorku ili Singapuru. Ondje postoji golema mreža investitora, mentora, poduzetnika i velikih tehnoloških kompanija koje međusobno surađuju i stvaraju nove prilike. Hrvatska može razviti domaće fondove i poboljšati uvjete ulaganja, ali teško može postati globalni centar kapitala usporediv s tim gradovima. Veliki investitori prirodno gravitiraju prema sredinama gdje već postoji jaka startup scena i velik broj uspješnih priča.
Treće ograničenje odnosi se na dostupnost talenata u velikim razmjerima. Hrvatska ima kvalitetne stručnjake, posebno u IT sektoru, ali nema dovoljno velik bazen ljudi za eksplozivan rast velikog broja startupa istovremeno. Najveći tehnološki centri privlače talente iz cijelog svijeta, dok Hrvatska još uvijek više gubi stručnjake nego što ih privlači. Čak i kada bi uvjeti bili idealni, mala država teže može osigurati toliku koncentraciju vrhunskih kadrova kao globalni centri.
Postoji i pitanje međunarodne percepcije. Investitori često donose odluke na temelju poznatih i već afirmiranih tržišta. Startup iz Londona ili Berlina automatski dobiva veću vidljivost nego startup iz Zagreba, ne nužno zbog kvalitete, nego zbog reputacije ekosustava. Takva percepcija gradi se desetljećima i teško ju je brzo promijeniti.
Ipak, važno je razumjeti da cilj Hrvatske ne mora biti da postane nova Silicijska dolina. Realniji i ostvariviji cilj bio bi stvoriti uvjete u kojima startupi neće imati potrebu odlaziti prerano. Drugim riječima, Hrvatska možda nikada neće moći ponuditi veličinu američkog tržišta ili količinu kapitala iz Londona, ali može postati zemlja u kojoj je moguće uspješno pokrenuti i razviti tvrtku bez osjećaja da je odlazak jedini put prema uspjehu.
Zaključak
Odlazak startupa iz Hrvatske nije rezultat jednog problema, već kombinacije više međusobno povezanih faktora i to od administracije i financiranja do tržišta i kulture. Ako Hrvatska želi zadržati i privući inovativne poduzetnike, bit će potrebno sustavno unaprijediti uvjete poslovanja i stvoriti okruženje koje ne samo da podržava ideje, nego im omogućuje da se razviju do punog potencijala.
Ipak, važno je naglasiti da odlazak ne znači nužno prekid veze s Hrvatskom. Mnogi startupi zadržavaju razvojne timove u zemlji, zapošljavaju domaće stručnjake i na različite načine doprinose lokalnoj ekonomiji. No činjenica da formalno sjedište i ključne poslovne funkcije sele drugdje jasno ukazuje na to gdje vide bolje uvjete za rast.
Mnoge manje države pokazale su da se i bez ogromnog tržišta može izgraditi snažan tehnološki sektor. Estonija, Izrael ili Finska nisu uspjele zato što su bile velike, nego zato što su bile brze, fleksibilne i usmjerene prema inovacijama. Hrvatska možda ne može promijeniti svoju veličinu, ali može promijeniti način na koji funkcionira njezino poslovno okruženje i bilo bi dobro da udruženim snagama svih političkih stranaka krene u tom pravcu.
