Koje se mjere predlažu za ublažavanje urbanih toplinskih otoka u Hrvatskoj?

Toplinski otoci predstavljaju klimatski fenomen u urbanim područjima u kojima je temperatura zraka znatno viša nego u okolnim ruralnim područjima. Nastaju kao posljedica urbanizacije i ljudske aktivnosti, osobito zbog velike gustoće zgrada, nedostatka zelenih površina, prometa te oslobađanja topline pri korištenju fosilnih goriva. Posljedice uključuju povećanu potrošnju energije, negativan utjecaj na zdravlje ljudi te doprinos globalnom zatopljenju. Istražili smo što se u Hrvatskoj poduzima po tom pitanju.

Uzroci i mehanizmi nastanka

Toplinski otoci nastaju zbog korištenja građevinskih materijala poput betona i asfalta koji apsorbiraju i ponovno zrače velike količine topline, zatim zbog manjka zelenih i vodenih površina koje inače omogućuju prirodno hlađenje, kao i zbog brojnih toplinskih izvora poput prometa, industrije, klimatizacijskih uređaja i kućanstava. Takvi materijali i aktivnosti zadržavaju i dodatno zagrijavaju okoliš te smanjuju prirodno provjetravanje prostora. Urbanistička struktura gradova, osobito gusta i visoka izgradnja, smanjuje prirodno strujanje zraka i zadržava toplinu u nižim slojevima atmosfere.

Pojava toplinskih otoka najizraženija je noću i u hladnijem dijelu godine, osobito pri slabom vjetru, kada razlika temperature između grada i okolice može doseći i do 10 °C. 

Posljedice urbanih toplinskih otoka

Posljedice urbanih toplinskih otoka višestruke su i zahvaćaju okoliš, društvo i gospodarstvo. Povišene temperature povećavaju potrošnju energije, posebno za hlađenje prostora, što dodatno opterećuje energetske sustave i povećava emisije stakleničkih plinova.

Zdravlje ljudi također je ugroženo, osobito tijekom toplinskih valova. Povećava se rizik od toplinskog stresa, dehidracije i pogoršanja kroničnih bolesti, pri čemu su najugroženije starije osobe, djeca i kronični bolesnici. Uz to, visoke temperature pogoršavaju kvalitetu zraka i potiču stvaranje prizemnog ozona.

Urbani toplinski otoci (UTO) u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je učinak urbanih toplinskih otoka najizraženiji u većim gradovima, osobito u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Analize pokazuju porast broja toplih dana i toplih noći, što je u skladu s općim trendovima klimatskih promjena. Učestalost toplinskih valova dodatno pojačava negativne učinke UTO-a i povećava potrebu za prilagodbom urbanih prostora.

Mjere ublažavanja

Ublažavanje urbanih toplinskih otoka moguće je primjenom kombinacije urbanističkih, ekoloških i tehničkih mjera. Posebno je važna zelena i plava infrastruktura, uključujući parkove, drvorede, zelene krovove i vodene površine, koje prirodno hlade prostor. Korištenje svijetlih i reflektirajućih materijala smanjuje apsorpciju topline, dok bolje planiranje urbanih prostora omogućuje prirodnu ventilaciju i smanjuje zadržavanje topline.

Započete i planirane aktivnosti

U Hrvatskoj se aktivnosti na sprječavanju i ublažavanju urbanih toplinskih otoka razvijaju, ali su još u ranoj fazi implementacije. Na nacionalnoj razini izrađeni su vodiči i metodologije koje daju okvir za akciju. Gradovi poput Zagreba i Karlovca već djelomično integriraju mjere u svoje planove, s naglaskom na zelenu infrastrukturu i pilot projekte. Istraživanja i modeli doprinose razumijevanju problema i boljem informiraju. Ostali veći gradovi još nisu imali sustavne strategije, iako postoje inicijative za uključivanje toplinskih otoka u planske dokumente.

Projekt ozelenjivanja dvorišta

Primjer je Grad Zagreb koji kroz Projekt ozelenjivanja dvorišta za koji djelomično koristi EU fondove financira preoblikovanje zapuštenih zajedničkih prostora u stambenim blokovima u zelene, funkcionalne i klimatski otporne zone. Za taj projekt je bio objavljen javni poziv za sudjelovanje na koji je pristiglo 271 zahtjeva. Za 236 dvorišta odobreno je provođenje i financiranje mjera ozelenjivanja. Redoslijed provedbe utvrđen je Zaključkom Povjerenstva, a svi relevantni dokumenti dostupni su na. U 2025/2026. godini planira se uređenje 25 dvorišta. Od tog broja, sedam dvorišta sufinancira se kroz EU projekt ActGREEN, Aktiviranje zelenih dvorišta za ugljičnu neutralnost, financiran iz programa Horizon Europe. ActGREEN se provodi u partnerstvu Grada Zagreba s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim društvom krajobraznih arhitekata i udrugom ODRAZ - Održivi razvoj zajednice.

Mjere ozelenjivanja uključuju uklanjanje nepropusnih površina, sadnju stabala i grmlja, postavljanje travnjaka, kišnih vrtova, cvjetnih livada, gredica za povrće i bilje, sjenica, dječjih igrališta, solarne rasvjete te opreme za očuvanje i poticanje bioraznolikosti poput kućica za ptice. Projekt se provodi po modelu u kojem Grad osigurava početnu investiciju, a suvlasnici preuzimaju obavezu redovitog održavanja.

Priručnik i metodologija za identifikaciju toplinskih otoka

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine izradilo je Priručnik za ublažavanje urbanih toplinskih otoka i metodologiju za njihovu identifikaciju i kartiranje. Cilj tog priručnika je dati metodološki i praktični okvir koji pomaže lokalnim jedinicama uprave u prepoznavanju i ublažavanju učinaka toplinskog otoka kroz planiranje prostora i mjere prilagodbe. On omogućuje prikupljanje, održavanje i analizu podataka o zelenoj infrastrukturi u gradovima RH, što je važan korak prema dugoročnom praćenju i upravljanju učinkom mjera hlađenja.

Zaključak

Urbani toplinski otoci predstavljaju ozbiljan izazov za održivi razvoj gradova, posebno u kontekstu klimatskih promjena. Razumijevanje uzroka, posljedica i mogućnosti ublažavanja ključno je za poboljšanje kvalitete života u urbanim sredinama. Sustavno planiranje i primjena mjera prilagodbe mogu značajno smanjiti negativne učinke ovog fenomena. U ovome trebamo biti svi uključeni jer posljedice toplinskih otoka u gradovima su već sada vidljive i utječu na naše zdravlje, a ako se ništa konkretno ne poduzme buduće posljedice mogu biti nesagledive.

Koliko nas godišnje može koštati osobna financijska nepismenost?

Ne posjedovanje dovoljno znanja i vještina za donošenje razumnih financijskih odluka se ocjenjuje kao “niska razina financijske pismenosti” ili  financijska nepismenost i ima svoje dalekosežne financijske posljedice. Kada je riječ o tome koliko bi veće znanje o financijama doprinijelo kućnom proračunu, na temelju financijske imovine prosječnog kućanstva, jedno osiguravajuće društvo je prije par godina istražilo kako osobe visoke razine financijske pismenosti mogu godišnje očekivati zaradu i uštedu u rasponu od 1.910 do 5.000 eura.

Iako rijetko o tome razmišljamo, osobna financijska nepismenost nije apstraktan problem, ona ima vrlo konkretne, mjerljive posljedice na naše živote. Od skupljih kredita, gotovo neprimjetnih bankarskih naknada, pa sve do dugoročno izgubljenih prinosa na ulaganjima.

Prema definiciji OECD-a financijska pismenost je „proces u kojem financijski potrošači / ulagači poboljšavaju svoje razumijevanje financijskih proizvoda i koncepata te putem informacija, uputa i objektivnih savjeta razvijaju potrebne vještine i sigurnost kako bi postali svjesniji financijskih rizika i prilika, kako bi mogli donositi utemeljene odluke, kako bi znali gdje se obratiti za pomoć te kako bi poduzimali druge učinkovite mjere za poboljšanje svoje financijske dobrobiti”.

U Hrvatskoj, često se navode tri osnovne komponente financijske pismenosti. Ono što se očekuje od osobe je razumijevanje i korištenje tih komponenti koje se dijele na: financijsko znanje (razumijevanje pojmova kao što su kamatna stopa, inflacija, rizik i sl.), financijsko ponašanje (način na koji osoba upravlja novcem: plaćanje obveza, štednja, ulaganje) i odnos prema novcu (kako osoba gleda na štednju, potrošnju, dug, planiranje).

Neznanje u području financija iz godine u godinu košta prosječnu osobu stotine, a nerijetko i tisuće eura. No, šteta nije samo materijalna. Ona se prelijeva i na psihološko zdravlje, životne odluke, karijeru i opću stabilnost kućanstva.

Plaćamo više na kreditima, dugovima i svakodnevnim lošim financijskim odlukama

Jedan od najvidljivijih učinaka financijske nepismenosti je preplaćivanje kredita. Ljudi koji ne razumiju koncept kamata, rokova dospijeća i trenutačne vrijednosti novca kroz život plaćaju tisuće eura više nego što bi morali. Najčešća greška je fokus na mjesečnoj rati, umjesto na ukupnom trošku kredita. Upravo tu nastaje najveće financijsko “curenje” novca.

No, gubici se ne događaju samo kod velikih kredita. Mnogi građani preplaćuju životna i auto-osiguranja jer ne razumiju razlike među policama. Iz neznanja i straha od ulaganja mnogi ostavljaju novac na tekućem računu gdje ga polako nagriza inflacija, ili, jednostavno, plaćaju nepotrebne bankarske naknade za usluge koje ne koriste i koje su se mogle izbjeći jednim podešavanjem kroz mobilne aplikacije.

Manje ulažemo, i dugoročno gubimo najviše

Možda najveći, ali najmanje vidljiv trošak nepismenosti krije se u propuštenim prilikama i takozvanom oportunitetnom trošku. Ljudi koji ne štede ili ne investiraju, ili to rade stihijski, stvaraju znatno manju imovinu tijekom života.

Razlike postaju dramatične u dužem roku. Netko tko redovito ulaže i razumije osnovne principe investiranja može tijekom 30 godina ostvariti desetke tisuća eura veću imovinu od nekoga tko drži novac na računu. U mirovinskoj štednji taj jaz postaje još veći, a posljedice se najviše osjete upravo onda kada je najteže nadoknaditi izgubljeno vrijeme.

Neznanje otvara prostor gubicima koje ni ne primjećujemo

Nepoznavanje financijskih proizvoda dovodi i do manje očitih gubitaka. Primjerice, mnogi građani ne koriste državne poticaje, poput onih za stambenu štednju ili mirovinske fondove trećeg stupa, iako im doslovno ostavljaju “besplatan” novac na stolu. Drugi pak uzimaju kredite ili osiguranja na prvu ruku, bez usporedbe ponuda drugih banaka na tržištu, što dugoročno znači stotine ili tisuće eura izgubljenih samo zato što nisu proveli pola sata istraživanja.

Financijski stres: skrivena posljedica koju plaćamo zdravljem

Kad se sve zbroji, financijska nepismenost često vodi prema jednom kroničnom financijskom stresu. Ljudi koji ne upravljaju novcem svjesno češće imaju dugove, žive od plaće do plaće i teško podnose izvanredne troškove. Taj stres ulazi u sve pore života i narušava zdravlje, obiteljske odnose, pa čak i radnu produktivnost.

Gdje se sve financijska nepismenost najviše vidi?

1. Kupnja nekretnine i dugoročno zaduživanje

Ovo je najveći test financijske pismenosti. Pogrešna odluka kod kredita može osobu koštati i do 20-50 posto više nego što bi platila uz informiraniji pristup.

2. Upravljanje potrošnjom i dugovima

Kreditne kartice, revolving krediti i “sitna” potrošačka zaduženja često su klopka u koju upadnu ljudi bez jasnog razumijevanja kamata i uvjeta.

3. Štednja i ulaganje

Najveće pogreške su držanje novca isključivo na tekućem računu (ili kako volimo reći „u čarapi“), prekasni početak ulaganja i impulzivno trgovanje bez strategije.

4. Mirovinsko planiranje

Niska financijska edukacija rezultira nedovoljnom mirovinom i nerazumijevanjem rizika koji se kroz desetljeća akumuliraju. O mirovinskom planiranju i opcijama smo već detaljno pisali ovdje.

5. Donošenje životnih odluka

Financijska nepismenost utječe i na širi spektar života: od pregovaranja o plaći, odabira posla, studijskih odluka pa sve do ulaska u poduzetništvo.

Što možemo poduzeti?

Unatoč svemu, financijska pismenost može se izgraditi relativno brzo i uz vrlo konkretne koristi. Svakako bi trebali:

1. Postaviti osnovni financijski sustav. To znači jasan budžet za potrošnju i prihode, imati uvijek u pričuvi toliko novaca da možemo 3 do 6 mjeseci "preživjeti", kao i jasno razdvojiti novce za potrošnju od novca za štednju.

2. Naučiti nekoliko ključnih financijskih koncepata. Nije potrebna stručna razina znanja. Dovoljno je razumjeti složenu kamatnu stopu, inflaciju, diversifikaciju, omjer duga i prihoda te uvijek razmatrati ukupni trošak kredita a ne samo mjesečnu ratu.

3. Automatizirati dobre financijske navike tako da automatski štedimo i ulažemo kroz npr. ugovorene trajne naloge ili sličan način štednje, kroz uvođenje automatskog plaćanje računa kako bi uklonili emotivni faktor iz upravljanja novcem i ne bi došli u "napast" višak novca usmjeravati na loše financijske odluke.

4. Ulagati postupno i razumno. Mali iznosi, ali redovito uloženi u dugoročna, različita ulaganja stvaraju najveći efekt. Jednako važno je izbjegavati ulaganja u proizvode koje ne razumijemo.

5. Ulagati u edukaciju. Knjige, tečajevi, podcasti i razgovor s licenciranim financijskim savjetnikom mogu u samo nekoliko sati spriječiti greške koje bi inače koštale tisuće eura.

Napravili smo par banalnih primjera svakodnevnih gubitaka:

GUBITAK 1 -  Kreditna kartica / revolving kredit (čest realan slučaj)

Situacija:

Dug po kreditnoj kartici: 3.000 €
Minimalna uplata: 90 € mjesečno
Kamata (revolving): 8-9 % godišnje
Većina uplaćenog iznosa ide na kamatu.

Računica gubitka:

U godinu dana: Kamata na 3.000 € kreditne kartice duga pri 9 % je oko 270 € godišnje
Minimalne uplate slabije smanjuju glavnicu, dug se sporo smanjuje

Što bi financijski pismena osoba napravila?

Otplatiti kredit u fiksnom iznosu da se izbjegne revolving kamata. Ili prebaciti dug u gotovinski kredit po 5 % kamate. Kamata tada pada s oko 270 € na 150 €. Ušteda: 120 €

Idealno: izbjegavati dug po kreditnim karticama nego štedjeti unaprijed za potrošnju! Problem revolving kartica u Hrvatskoj nije ekstremna kamata, nego psihološka lakoća zaduživanja, minimalna uplata koja daje lažan osjećaj kontrole i dug koji se “vuče” godinama. Minimalna uplata možda je dopuštena opcija, ali je dugoročno najskuplja strategija.

GUBITAK 2 - Preplaćeni stambeni kredit

Situacija:

Stambeni kredit: 100.000 €, rok: 25 godina
Kamata: 4,2 % (česta pogreška je uzeti prvu ponudu bez usporedbe s drugim ponudama)

Računica:

Mjesečna rata: ~ 547 €
Ukupno plaćene kamate: ~ 64.000 €

Financijski pismena alternativa:

Ponuda usporednog kreditora: 3,2 %
Mjesečna rata: ~ 486 €
Ukupne kamate: ~ 45.000 €

Godišnji gubitak:

Razlika u mjesečnoj rati = 61 €
Godišnji “gubitak” = 730 €
Dugoročni gubitak = 19.000 €

Samo usporedba ponuda (4 banke) i razumijevanje efektivne kamate (EKS) rezultira godišnjoj uštedi od 730 €.

GUBITAK 3 - Neulaganje štednje (inflacija ti “pojede“ novac)

Situacija: Imaš 5.000 € štednje. Držiš ju na tekućem s prinosom 0 % Inflacija: 5 % Realna kupovna moć pada.

Računica gubitka:

Novac štednje vrijedi 5 % manje i 250 € godišnje gubiš realne vrijednosti.

Financijski pismena alternativa:

Ulagati u štedni fond / ETF s prosječnim povratom 5-7 %. Time se inflacija neutralizira, a prinos ostaje pozitivan. Potencijalna ušteda = 250 € godišnje + dugoročni ostvareni prinos (npr. 250-350 €).

GUBITAK 4 - Neiskorišteni poticaji (mirovinski fond III. stup)

Situacija:

Ne uplaćuješ ništa u III. stup. Državni poticaj: 15 % do maksimalno 663,61 eura rezultira 99,54 eura poticaja. 

Gubitak:

Ako ne uplatiš 663,61 €, gubiš 99,54 € “poklonjenog” novca godišnje plus prinos fonda (npr. 20 €). Ukupno ~120 €.

Financijski pismena alternativa:

Uplatiti barem 55-60 € mjesečno. Dobiti poticaj plus prinos.

GUBITAK 5 - Bankarske naknade i neoptimizirani računi

Česti mjesečni troškovi:

vođenje računa: 2-5 €
SMS obavijesti: 1-2 €
održavanje kartice: 1,50-2 €
pogrešna tarifa / pogrešna banka
Ukupno: do 10-15 € mjesečno

Godišnji prosječni gubitak

10-15 € × 12 mjeseci = 120-180 € godišnje

Financijski pismena alternativa:

Prijeći na model “bez naknade” (više o besplatnim paketima smo pisali ovdje)
Ugasiti SMS, koristiti push notifikacije. Pregledati uvjete i prebaciti se što je moguće u besplatne ili minimalne opcije.

KADA SVE ZBROJIMO: onda nastane “godišnji gubitak od oko 1.400 €”

Realno se događa ovako. Izvor godišnjeg gubitka:

Revolving kreditna kartica              120 €
Preplaćeni stambeni kredit              730 €
Inflacija na novac koji ne ulažeš     250 €
Neiskorišten mirovinski poticaj      120 €
Bankarske naknade        .                180 €
                               UKUPNO      1.400 € 

Ovo je samo jedan običan primjer kako bi vam dali ideju gdje nam sve može "curiti" novac, a da toga nismo svjesni. Ima još ovakvih primjera svakodnevnih gubitaka dosta, pa svoja iskustva možete napisati u komentarima.

Je li rast interesa za samoodrživost spada pod financijsku nepismenost?

Zbog nepovjerenja u dugoročno funkcioniranje financijskog i mirovinskog sustava, dio građana sve se češće okreće ideji samoodrživosti. Umjesto da novac vežu u mirovinske stupove ili dugoročne štedne proizvode, radije ulažu u zemlju, energetsku neovisnost ili vlastitu proizvodnju hrane. Takav izbor ne proizlazi iz financijske nepismenosti, nego iz straha da će inflacija i promjene pravila igre s vremenom nagristi vrijednost današnjih ušteda.

Za mnoge je samoodrživost način da povrate osjećaj kontrole. Vlastiti vrt, bunar,  solarni paneli ili kuća s nižim režijama djeluju opipljivije i sigurnije od apstraktnih brojki na računu koji će biti dostupan tek za trideset ili četrdeset godina. U tom kontekstu, financijski instrumenti doživljavaju se kao obećanje sustava kojem se ne vjeruje u potpunosti, dok se samoodrživost percipira kao osobna garancija.

No takav zaokret često dolazi s pretpostavkom da su financijska štednja i samoodrživost suprotstavljeni koncepti. U stvarnosti, oni su komplementarni. Samoodrživost može smanjiti životne troškove i povećati otpornost na krize, ali ne može zamijeniti mirovinu, zdravstvenu skrb ili dugoročnu financijsku sigurnost. Financijski instrumenti, s druge strane, nose tržišne i političke rizike, ali omogućuju rast kapitala i zaštitu od inflacije ako su pravilno korišteni.

Razuman pristup zato nije izbor između “sustava” i “bijega od sustava”, nego kombinacija. Dio građana traži sigurnost u zemlji i energiji, dio u tržištima kapitala, a dio u državnim poticajima. Ključno pitanje više nije kome vjerovati u potpunosti, nego kako raspodijeliti rizik tako da ni inflacija, ni tržišni potresi, ni političke odluke ne mogu pojedinca ostaviti bez ikakve zaštite.

U tom smislu, rast interesa za samoodrživost nije znak odbacivanja financijske pismenosti, nego signal dublje nesigurnosti u dugoročnu stabilnost sustava, nesigurnosti koja traži više slojeva zaštite, a ne jedan jedini odgovor.

Zaključak

Brojevi pokazuju da financijska nepismenost, posebno dugoročno, nije trivijalan problem. Mogli bismo izaći s realnom procjenom da “prosječan građanin bez financijske edukacije” eventualno izgubi tisuće eura godišnje, a kroz život i desetke tisuća eura. To je dovoljno da ozbiljno naruši financijsku slobodu, mogućnost ulaganja, planiranje i dugoročnu sigurnost.

Financijska nepismenost nije mana karaktera, već posljedica nedostatka edukacije u društvu. No u današnje vrijeme, kada su informacije dostupnije nego ikad, ona postaje osobni, ali i društveni rizik. Svaki izgubljeni euro zbog lošeg financijskog znanja zapravo je euro koji je mogao ostati u našem džepu ili rasti za godinu, dvije ili trideset. Kažu da je najbolje vrijeme za početak financijskog opismenjavanja bilo jučer. Drugo najbolje vrijeme je sada.

Financijska nepismenost ne košta nas samo kroz kredite i kamate, nego i kroz svakodnevne odluke koje se čine beznačajnima. No upravo te “sitnice” poput impulzivnih kupnji, nepotrebnih usluga i propuštenih prilika za uštedu kroz trideset do četrdeset godina radnog vijeka mogu "pojesti" iznos dovoljan za pristojnu mirovinsku sigurnost. O tome ćemo posebno pisati. Na tržištu se sve više nudi besplatnih tečaja, videa i radionica na temu financijskog opismenjavanja, obratite pažnju i iskoristite te dobre prilike i naučite nešto novo.

Zašto se smanjuje broj stranih radnika u Hrvatskoj?

Hrvatsko tržište rada tijekom posljednjeg desetljeća naviklo je na snažan priljev radnika iz trećih zemalja. No prema najnovijim podacima HZZ-a i MUP-a za prvih deset mjeseci 2025., vidljiv je preokret: broj izdanih dozvola za boravak i rad stranih radnika po prvi put nakon godina rasta bilježi značajan pad. Dok su prethodne godine završavale rekordnim brojkama, ove godine ritam se usporio i to u svim kategorijama: od novih zapošljavanja do dozvola po produženju radnog odnosa. Trend je dovoljno izražen da ga se više ne može tumačiti kao statističko odstupanje, nego kao početak nove faze na tržištu rada.

Pisali smo o izmjenama Zakona o stranim radnicima koji se posebno odnosio na prava i obveze stranih radnika i agencija koje ih dovode, hrvatske iseljenike i zaštitu domaćih radnika. Nakon usvajanja tog Zakona nastupile su značajne promjene koje se odnose na uređivanje statusa i zaštite stranih radnika, kao i na nadzor agencija koje ih dovode. Čini se da je novi Zakon uvelike doprinio ovom smanjenju jer se prema podacima HZZ-a broj odbijenih dozvola u prvih deset mjeseci ove godine  povećao za oko 12.260 negativnih mišljenja u odnosu na cijelu 2024. godinu. Naravno,  postoje i drugi faktori za ovo smanjenje.

Brojke koje mijenjaju perspektivu

Pojasnit ćemo situaciju. Dakle, u prvih deset mjeseci 2025. evidentno je smanjenje ukupno izdanih dozvola za rad. Riječ je o padu od oko 15 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Posebno se ističe pad u broju izdanih dozvola za novo zapošljavanje. Promatra li se samo listopad, trend je još izraženiji. Od ukupno nešto manje od 13 tisuća izdanih dozvola, samo se oko 4400, otprilike jedna trećina, odnosilo na nova zapošljavanja. Velika većina, njih oko 8170, bila su produljenja postojećih radnih odnosa, dok je približno 400 dozvola izdano za sezonski rad.

Osim ukupnog pada od oko 15 posto, najnoviji podaci MUP-a potvrđuju i nastavak trenda smanjivanja udjela dozvola izdanih za novo zapošljavanje državljana trećih zemalja. Ove je godine izdanih dozvola za nove radnike gotovo 40 tisuća manje nego lani, oko 73 tisuće naspram prošlogodišnjih približno 113 tisuća, pa njihov udio prvi put pada ispod polovice svih izdanih dozvola. Takav rezultat ponajprije proizlazi iz porasta broja produljenja postojećih dozvola, kojih je oko 9400 više nego prošle godine, ali i blagoga rasta sezonskih dozvola, kojih je oko 2450 više.

Ako se ritam iz prvih deset mjeseci nastavi do kraja godine, Hrvatska bi mogla završiti s ukupnim brojem izdanih dozvola znatno manjim nego lani, kada je prvi put pređena granica od preko 200 tisuća dozvola. Iako će apsolutni broj radnika iz trećih zemalja i dalje ostati velik, dinamika se osjetno mijenja.

U kojem sektoru je pad najvidljiviji

Najveći pad potražnje zabilježen je u graditeljstvu i turizmu, dvjema granama koje su u posljednjim godinama bile glavni magnet za strane radnike.

• Graditeljstvo, koje je godinama raslo potaknuto obnovom i investicijama, ulazi u fazu zasićenja. Poslodavci upućuju na smanjen broj projekata i oprez investitora.
• Turizam, koji svake godine troši goleme količine sezonske radne snage, usporio je tempo zapošljavanja u ranim mjesecima godine, dijelom i zbog pooštravanja procedura i manjeg broja novih radnika koji se prijavljuju.

Unatoč padu, oba sektora i dalje su glavni korisnici stranih radnika. Za njima slijede industrija, trgovina i uslužne djelatnosti sve s blažim, ali vidljivim padom.

Zašto se događa pad: kombinacija domaćih i globalnih faktora

Stručnjaci ističu nekoliko razloga:

1. Stroži propisi i procedure - novi sustav kontrole i provjera produžio je i zakomplicirao put od prijave do dozvole. Poslodavci sve češće upozoravaju na administrativna kašnjenja.
2. Slabija potražnja za radom - nakon razdoblja ubrzanog rasta, građevinarstvo i dio turističkog sektora ulaze u stabilniju fazu, što prirodno smanjuje potrebu za novim radnicima.
3. Rast interesa domaćih radnika - rast plaća i bolja radna prava polako vraćaju dio radne snage u sektore koje su stranci ranije gotovo u potpunosti nadomjestili.
4. Globalne promjene migracijskih tokova - konkurencija među europskim državama za radnike iz Azije i Afrike raste, a dio radnika odustaje od Hrvatske zbog strožih pravila ili sve većih očekivanja poslodavaca.

Radnici nisu nestali ali dinamika jest

Premda se broj izdanih dozvola smanjuje, broj aktivnih stranih radnika u Hrvatskoj i dalje je vrlo visok. Većina radnika koji su u zemlju došli prethodnih godina produžuju svoje ugovore i ostaju na istim radnim mjestima.

To znači da Hrvatska i dalje ostaje zemlja koja ovisi o stranim radnicima ali više ne u onoj mjeri u kojoj je ovisila tijekom prošlog „uvoznog vrhunca“.

Što možemo očekivati u idućim mjesecima

Ako se trend nastavi, Hrvatska će se suočiti s prijelaznim razdobljem. Manji broj novih radnika mogao bi donijeti pritisak na pojedine sektore tijekom turističke sezone, dok se poslodavci intenzivnije okreću domaćoj radnoj snazi i automatizaciji.

S druge strane, dugoročno bi se mogla smanjiti ovisnost o uvozu radne snage ali samo ako rast plaća i kvaliteta radnih uvjeta budu dovoljno privlačni domaćim radnicima.

Pad broja stranih radnika ne mora biti loša vijest, ali sigurno je poruka: hrvatsko tržište rada ulazi u novu fazu u kojoj će ravnoteža između domaće i strane radne snage biti sve važnije pitanje.

Zaključak

Pad broja izdanih dozvola za rad stranim radnicima u posljednjih deset mjeseci ne označava nagli zaokret, nego postupno smirivanje tržišta koje je godinama funkcioniralo u izvanrednom režimu. Nakon razdoblja snažnog rasta, Hrvatska se suočava s posljedicama vlastitog modela razvoja i zakona, oslanjanja na brzi uvoz radne snage kao rješenja za strukturni manjak domaćih radnika. Hrvatsko gospodarstvo i dalje počiva na sektorima s niskom dodanom vrijednošću u kojima su, kao što već znamo, uvjeti rada i plaće godinama bili nedovoljno konkurentni domaćoj radnoj snazi.

U tom kontekstu, buduća politika ne bi smjela ići ni u smjeru zatvaranja tržišta rada, ali ni u nekontroliranom uvozu radnika. Umjesto toga, potrebno je razvijati uravnotežen model: poticati povratak i zadržavanje domaćih radnika kroz rast plaća, sigurnije ugovore i bolju zaštitu radnih prava, uz istodobno zadržavanje selektivnog i zakonom reguliranog sustava zapošljavanja stranih radnika. Poseban naglasak treba staviti na ulaganje u obrazovanje, prekvalifikacije i tehnološku modernizaciju, kako bi se smanjila ovisnost o velikom broju niskokvalificiranih radnih mjesta. U sektorima u kojima strani radnici ostaju nužnost, ključno je osigurati brze, transparentne i predvidive procedure, ali i njihovu stvarnu integraciju u društvo i radno okruženje.

Pad broja dozvola treba promatrati kao trenutak u kojem Hrvatska može redefinirati svoju politiku rada i migracija te prijeći s kratkoročnih rješenja na dugoročno održiv model razvoja.

Konačno je objavljen prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju i pušten u javno savjetovanje

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine uputilo prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju u proces javnog savjetovanja 4. prosinca. Prijedlog Zakona uključuje najam, kupnju prve nekretnine, rekonstrukcije, gradnju jednoobiteljskih kuća, aktivacije praznih stanova i poticanje osnivanja neprofitnih stambenih zadruga. Savjetovanje će biti otvoreno do 3. siječnja 2026. godine.  Donosimo detaljniju analizu predloženog Zakona.

Predloženi Zakon o priuštivom stanovanju ulazi u javnu raspravu u trenutku kada Hrvatska prolazi kroz najveću stambenu krizu od osamostaljenja. Cijene kvadrata u većim gradovima dosegnule su povijesne vrhunce, troškovi gradnje porasli su 30 do 70 posto u samo nekoliko godina, a prosječna primanja stanovništva ne prate ubrzani rast tržišta. Mladi ulaze u radni vijek s nestabilnim ugovorima, stambeni kredit se sve teže dobivaju, a tržište najma istovremeno postaje poligon za turističku i investicijsku zaradu, a ne za dugoročno stanovanje građana. U takvim se okolnostima novi Zakon nameće kao pokušaj stvaranja potpuno drugačijeg, modernijeg i pravednijeg modela stambene politike, koja je predviđena Nacionalnim planom stambene politike Republike Hrvatske do 2030. godine. Predlagatelj Zakona objašnjava da se ovime pokušava stvoriti sveobuhvatniji okvir, koji nije nastavak POS-a, nego novi pristup priuštivom stambenom zbrinjavanju. 

Kako prijedlog Zakona definira priuštivo stanovanje?

"Priuštivo stanovanje je stanovanje kod kojeg iznos najma odnosno rate kredita stana pripadne vrijednosne povr š ine uvećan za prosječne režijske troškove i prosječne troškove održavanja ne prelazi 30 % neto prihoda uže obitelji u jedinici lokalne samouprave u kojoj se stambena nekretnina nalazi."

Što se planira uvesti i tko su ciljane skupine građana?

Prema prijedlogu ovoga Zakona ciljne skupine građana su "građani s prihodima koji ne mogu biti veći od 2,5 lokalne medijalne neto plaće za samca, a za svakog sljedećeg člana uže obitelji granica njihovih ukupnih prihoda je uvećana za 0,5 lokalne medijalne neto plaće, mladi do 45 godina, obitelji s djecom, osobe s deficitarnim zanimanjima, osobe koje rade u prekarnom radu, djelatne vojne osobe, policijski službenici te drugi državni i javni službenici i namještenici deficitarnih zanimanja, građani stariji od 65 godina i građani koji imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, uz uvjet da nemaju u vlasništvu". odgovarajuću stambenu nekretninu.

Širi i fleksibilniji pristup priuštivom stanovanju

- Novi zakon predviđa da se kroz njega reguliraju prodaja, najam, izgradnja i rekonstrukcija stanova i jednoobiteljskih kuća, a ne samo gradnja stanova za prodaju (kao što je bilo u POS-u).
- Fokus je i na aktivaciji postojećih praznih stanova, dakle ne samo gradnju novih, nego i pretvaranje postojećih, neiskorištenih nekretnina u stanove za najam.
- Potiče se model stanovanja kroz neprofitne stambene zadruge, koji omogućava da građani zajednički sudjeluju u rješavanju stambenog pitanja, uz poticaje države i jedinica lokalne samouprave.

Kombinirani programi: kupnja, najam, pomoć za mlade i kupce prve nekretnine

- Zakon predviđa potpore za kupnju prve nekretnine i za gradnju jednoobiteljskih kuća ili rekonstrukciju obiteljskih kuća, posebno za građane mlađe od 45 godina. To uključuje povoljnije kreditne linije, povoljnije cijene zemljišta i subvencije. U nekim situacijama, ovisno o JLS-u neka zemljišta će moći i biti poklonjena obiteljima koji planiraju graditi.
- Omogućava program priuštivog najma stanova , s najamninama koje bi bile definirane prema prihodima obitelji (tako da trošak stanovanja ne prelazi 30 % prihoda).

Priuštiva najamnina predstavlja iznos u eurima mjesečno koji se dobiva prema formuli:
         N = (P x 0,30) - T
N = priuštiva najamnina; P = ukupni prihod uže obitelji; T = režijski troškovi stanovanja i troškovi održavanja. Prihod utvrđuje se na temelju potvrde porezne uprave o ukupnom dohotku u prethodnoj godini izdanoj od Ministarstva financija, Porezne uprave za najmoprimca i sve članove uže obitelji.

- Kod novih stanova za najam predviđeno je da ne mogu biti otkupljeni; dakle ostaju u najmu, kako bi se osiguralo dugoročno dostupno stanovanje za najpotrebitije.
- Kod stanova iz programa za kupnju: nova pravila da se nekretnina ne može prodavati niti mijenjati namjenu barem 35 godina nakon kupnje, osim uz pravo prvokupa države ili jedinice lokalne samouprave, radi sprječavanja špekulacija.

Prilagođavanje tržišnim okolnostima, realističnije cijene i uvjeti gradnje

- Etalonska cijena građenja za poticajne stanove usklađuje se s realnim tržišnim troškovima (posljednjih godina taj iznos je značajno narastao).
- Proširuje se krug subjekata koji mogu sudjelovati u gradnji, ne samo državna agencija (Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, APN) ili javne ustanove JLS-a, nego i županije, čime se omogućuje priuštivo stanovanje i u manje razvijenim dijelovima zemlje.
- Uvođenje obaveze da sve jedinice lokalne samouprave (JLS) i županije donesu Program priuštivog stanovanja, time se očekuje aktivniji lokalni doprinos u rješavanju stambene problematike.

Nove mjere i zaštite za kupce i najmoprimce

- Povoljniji uvjeti kreditiranja: u programu je predviđeno produljenje trajanja kredita s 30 na 35 godina i smanjenje kamatne stope (za APN-ov kredit) s 2 % na 1 % godišnje.
- Za najamnine, regulacija da budu proporcionalne prihodima, s ciljem da stanovanje bude dugoročno održivo.
- Za kupce poticajnih stanova: zaštita od špekulacija i preprodaje, kroz zabranu preprodaje ili preuređenja namjene barem 35 godina; time se želi da stanovi ostanu dostupni onima kojima su namijenjeni. 

Zakon propisuje da zgrade moraju biti projektirane prema načelima racionalnosti, modularne gradnje i zelene infrastrukture. Najmanje 50 % stanova mora biti namijenjeno priuštivom najmu, osim u zgradama s manje od 10 stanova, gdje svi stanovi moraju biti namijenjeni priuštivom najmu.

Sredstva za gradnju osiguravaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i regionalne samouprave, APN i financijske institucije. Predviđeno je korištenje sredstava državnog proračuna, a u budućnosti i različitih modela financiranja Europske unije te kredita.

Zakon se odmiče od dosadašnje logike koja se oslanjala primarno na POS, model koji je prije petnaestak godina bio funkcionalan, ali je danas postao financijski neodrživ. Umjesto jednostavne gradnje stanova za prodaju, novi zakon uvodi složeniju strukturu stambenih rješenja: priuštivu kupnju, strogo reguliran dugoročni najam, aktivaciju praznih stanova i poticanje pokretanja neprofitnih stambenih zadruga koje bi trebale postati alternativni način stanovanja. Time se hrvatska stambena politika počinje približavati standardima zemalja koje su davno prepoznale da se pitanje stanovanja ne može prepustiti isključivo tržištu.

Analizirali smo ključne promjene

Jedna od ključnih promjena jest vrlo precizno definiranje tko smije sudjelovati u programu. Pristup će imati mladi do 45 godina, osobe s niskim i srednjim primanjima, obitelji s djecom, stariji građani iznad 65 godina, kao i radnici u zanimanjima koja su lokalno deficitarna. Time se priznaje ono što je dugo bilo očito, ali nikada jasno artikulirano: priuštivo stanovanje je uvjet razvoja države. Nije slučajno da se u brojnim europskim gradovima medicinskim sestrama, učiteljima, vatrogascima ili policajcima osigurava pravo na priuštivi najam, kako bi mogli živjeti ondje gdje rade. Hrvatska sada uvodi prve elemente takve politike.

Najstrože su regulirane odredbe o zabrani preprodaje i iznajmljivanja stanova kupljenih ili izgrašenih u sklopu programa. Stan se neće smjeti prodavati ni registrirati za najam najmanje trideset i pet godina, osim u specifičnim okolnostima (poput raspadanja obiteljske zajednice razvodom ili smrću) i tada država ili lokalna zajednica imaju pravo prvokupa. Ovakve mjere možda zvuče restriktivno, ali imaju jasan cilj: spriječiti da stanovi kupljeni uz potporu javnog novca završavaju kao investicije na tržištu turizma ili kratkoročnog najma. Mnoge europske metropole godinama se bore protiv takvih pojava. Primjerice, Beč i Rotterdam aktivno otkupljuju stanove koji napuštaju javni fond, kako bi spriječili da se subvencionirana gradnja pretvori u privatni profit.

Drugi dio zakona definira priuštivi dugoročni najam, koji je jednako važan kao i kupnja. Dok hrvatsko tržište najma posljednjih godina funkcionira kaotično, bez jasnih pravila i pod snažnim utjecajem turističkog sektora, novi se zakon pokušava približiti modelima poput onog bečkog. U Beču je, podsjetimo, više od 60 posto stambenog fonda u javnom ili neprofitnom sektoru, a cijene najma stabilne su desetljećima. Hrvatska je daleko od tog udjela, ali uvođenjem državnog i lokalnog fonda priuštivih stanova barem započinje sustavno građenje tog segmenta.

Ovim prijedlogom Zakona raspoložive stambene nekretnine moći će se  pribavljati od njihovih vlasnika, kako bi ih APN davao u podnajam po priuštivoj najamnini, uz uvjet da nekretnine nisu rabljene najmanje dvije godine prije dana objave javnog poziva, odnosno da su uporabljive ili zahtijevaju manje radove.

Posebno je zanimljiv dio zakona koji potiče obnovu i aktivaciju praznih stanova. Hrvatska ima desetke tisuća neiskorištenih nekretnina, a neke su rezultat kombinacije nedovršene ostavinske procedure, nejasnog vlasništva, neisplativosti održavanja i emigracije. Ako se ova odredba pravilno provede, otvara se mogućnost preobrazbe mnogih zapuštenih zgrada u održive stambene jedinice, što bi moglo biti ključno za starije gradove poput Splita, Rijeke i Osijeka.

Poticanje razvoja stambenih zadruga jedna je od inovativnijih komponenti ovoga prijedloga Zakona. U zemljama poput Danske, Švicarske i Njemačke zadruge su ključni nositelji neprofitnog stanovanja. Zadrugari zajednički grade i održavaju zgrade, a stanovi ostaju dugoročno dostupni po troškovnim cijenama. U Hrvatskoj zadruge dugo nisu imale odgovarajuću pravnu podršku, pa bi novi zakon mogao otvoriti prostor mladim obiteljima koje žele sigurnost stanovanja, ali bez dugoročnog zaduživanja ili tržišne nesigurnosti.

Zakonom je predviđena izrada nacionalnog Programa priuštivog stanovanja (izrađuje APN), a jedinice jedinice lokalne i područne samouprave izrađivat će svoje programe. Time se osigurava priuštivo stanovanje kroz gradnju zgrada za tu namjenu u gradskim, prigradskim i ruralnim naseljima, definiraju se lokacije, potrebe stanovništva, mjere provedbe, raspoloživa sredstva i planovi gradnje stanova za najam ili kupnju.

Koji će biti izazovi ovoga Zakona?

Ipak, zakon otvara i neka pitanja na koja će praksa morati dati odgovore. Najveći izazov bit će kapacitet lokalnih jedinica da uistinu provode programe. Mnoge općine nemaju dovoljno stručnih kadrova, dostupnog građevinskog zemljišta ili financijskih kapaciteta, što bi moglo dovesti do velikih regionalnih nejednakosti. U nekim sredinama zakon bi mogao brzo zaživjeti, dok bi u drugima mogao ostati mrtvo slovo na papiru. Bilo bi stoga razumno razmotriti dodatnu državnu potporu slabijim općinama kako bi se spriječilo da čitave regije ostanu izvan stambenog razvoja.

Drugo otvoreno pitanje jest održivost financiranja. Iako država planira ulagati znatna sredstva, dugoročno će biti potrebno stvoriti stabilan model sufinanciranja koji neće ovisiti isključivo o godišnjim proračunskim odlukama. Primjeri iz drugih zemalja pokazuju da uspješni modeli koriste kombinaciju javnih sredstava, povoljnih kredita razvojnih banaka, europskih fondova, zadružnih ulaganja i kontrole profita. Hrvatska bi u tom smislu mogla razmotriti stvaranje posebnog državnog fonda za stambenu politiku, koji bi se punio kroz više izvora i omogućio dugoročnu stabilnost.

Treći problem odnosi se na kontrolu zabrane špekulacije. Iako su zakonske odredbe jasne, njihovo provođenje neće biti jednostavno. Za nadzor će trebati precizna evidencija, redovite kontrole i učinkovita komunikacija između državnih tijela, javnih bilježnika, porezne uprave i banaka. Ako se sustav nadzora ne organizira kvalitetno, postoji rizik da se pojave rupe koje bi omogućile nepoštivanje pravila. Jedno od poboljšanja moglo bi biti uvođenje obveze registracije stvarnog korisnika nekretnine i strože evidencije promjena stanovanja.

Zaključak

Unatoč tim izazovima, ovaj prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju predstavlja značajan korak naprijed. Po prvi put stambena politika dobiva više od jednoga instrumenta. Po prvi put se jasno definira da je cilj stvarati stambeni fond koji ostaje trajno priuštiv, priznaje se da tržište ne može samo riješiti stambene probleme i da je potrebno uvesti mehanizme zaštite građana od ekstremnih cijena.

Cilj zakona jest stvaranje stabilnog i dugoročnog sustava koji bi građanima omogućio održivo stanovanje bez obzira na tržišne oscilacije. Time se, posredno, pokušava doprinijeti rješavanju demografskih izazova, zadržavanju mladih u zemlji i stabilizaciji tržišta nekretnina. Iako provedba zahtijeva značajna javna ulaganja i aktivnu participaciju lokalnih vlasti, zakon predstavlja pokušaj da se izgradi dugoročna i sveobuhvatna stambena politika. 

Pali su i prvi medijski komentari na okolnosti pod kojima će se moći prodati nekretnina kupljena u programu ovoga Zakona i prije nego protekne period od 35 godina od stjecanja nekretnine, a to je da će se kupci koji su u braku razvoditi kako bi prodali nekretninu, kao što je to navodno bilo za vrijeme bivše nam države. Nadam se da se takvi scenariji ipak neće ponavljati jer sada živimo u digitalnom dobu umjetne inteligencije gdje se puno toga lakše može provjeriti i dokučiti. Mada znamo da će uvijek biti pojedinaca, genijalaca, koji će špekulirati i tražiti rupe u zakonu, ali se nadam da će takvih biti sve manje i da ćemo se sve više odmicati od tih nepoštenih navika pojedinaca.

U konačnici, uspjeh ovog Zakona ovisit će o tri faktora: dosljednoj provedbi, jednakom pristupu građanima u svim dijelovima Hrvatske i stvaranju sustava koji će nadživjeti političke cikluse. Ako se to postigne, Hrvatska bi mogla prvi put nakon desetljeća privremenih i fragmentiranih rješenja dobiti istinski moderan, europski i održiv stambeni model.