Život u samoodrživim kućama - je li to bijeg od sustava?

Zbog nepovjerenja u dugoročno funkcioniranje financijskog i mirovinskog sustava, dio građana sve se češće okreće ideji samoodrživosti. Umjesto da novac vežu u mirovinske stupove ili dugoročne štedne proizvode, radije ulažu u zemlju, energetsku neovisnost ili vlastitu proizvodnju hrane. Takav izbor ne proizlazi iz financijske nepismenosti, nego iz straha da će inflacija i promjene pravila igre s vremenom nagristi vrijednost današnjih ušteda. Istražili smo koji su izazovi tog izbora.

Za mnoge je samoodrživost način povratka osjećaja kontrole. Vlastiti vrt, bunar, solarni paneli ili kuća s nižim režijama nekima djeluju opipljivije i sigurnije od apstraktnih brojki na računu koji će biti dostupan tek za dvadeset ili trideset godina. U tom kontekstu, financijski instrumenti doživljavaju se kao obećanje sustava kojem se ne vjeruje u potpunosti, dok se samoodrživost percipira kao osobna garancija.

No, takav zaokret često dolazi s pretpostavkom da su financijska štednja i samoodrživost suprotstavljeni koncepti. Međutim, u stvarnosti oni su komplementarni. Samoodrživost može smanjiti životne troškove i povećati otpornost na krize, ali ne može zamijeniti mirovinu, zdravstvenu skrb ili dugoročnu financijsku sigurnost. Financijski instrumenti, s druge strane, nose tržišne i političke rizike, ali omogućuju rast kapitala i zaštitu od inflacije, ako su pravilno korišteni.

Nova definicija doma u vremenu nesigurnosti

Pandemija 2020. godine, energetska kriza koja je uslijedila nakon 2021., te kontinuirani rast cijena stanovanja i režija u Hrvatskoj, snažno su promijenili način na koji građani razmišljaju o pojmu doma. Kuća više nije samo mjesto stanovanja, nego i potencijalni izvor energije, hrane i sigurnosti. U tom kontekstu, samoodržive kuće, one koje koriste obnovljive izvore energije, sakupljaju kišnicu, smanjuju ovisnost o javnim mrežama i često uključuju vlastitu proizvodnju hrane, postaju simbol novog životnog modela. No, postavlja se pitanje: je li riječ o bijegu od sustava ili o prilagodbi sustavu koji se mijenja?

Energetska neovisnost kao racionalna odluka

Nakon naglog rasta cijena električne energije i plina 2021. i 2022. godine, interes za solarne elektrane u Hrvatskoj dosegnuo je povijesni maksimum. 

Prema podacima Hrvatske elektroprivrede na dan 28. veljače 2025. na distribucijsku mrežu HEP ODS-a bilo je priključeno ukupno 27.540 sunčanih elektrana, ukupne priključne snage proizvodnje 835,26 MW. To znači da je tisuće kućanstava ugradilo fotonaponske panele, često uz državne i europske poticaje, čime su postali proizvođači vlastite energije. Posebno su se istaknuli primjeri iz kontinentalne Hrvatske, gdje su obiteljske kuće u manjim mjestima postale gotovo energetski samodostatne, kombinirajući solarne sustave s dizalicama topline i pametnim upravljanjem potrošnjom.

Ovakve kuće često ostaju priključene na mrežu, ali je koriste minimalno. To ne znači prekid odnosa s državom ili institucijama, već racionalan odgovor na nestabilno tržište energenata. U tom smislu, samoodrživost nije čin otpora, već oblik prilagodbe koji sustav sve više potiče kroz zakone, subvencije i strateške ciljeve klimatske neutralnosti.

U Hrvatskoj se približno 60 posto ukupne proizvodnje električne energije ostvaruje iz obnovljivih izvora. Međutim, taj udio u najvećoj mjeri počiva na hidroelektranama, koje same proizvode više od 40 posto ukupne struje. Vjetroelektrane sudjeluju s oko 15 do 17 posto, dok je solarna energija, unatoč velikom prirodnom potencijalu, u 2024. godini činila tek 4,07 posto ukupne proizvodnje, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Ipak je skok na 4,07 posto s 0,56 posto iz 2022 godine za hrvatske okolnosti značajan.

Ruralni povratak i novi životni stil

Od 2020. nadalje primjetan je porast preseljenja iz urbanih sredina u ruralna područja Hrvatske. Mladi parovi, obitelji s djecom, ali i freelanceri i digitalni nomadi sve češće kupuju ili obnavljaju stare kuće na selu, pretvarajući ih u energetski učinkovite i djelomično samoodržive domove. U Slavoniji, Lici i Dalmatinskoj zagori postoje primjeri kućanstava koja kombiniraju obnovljene stare kuće s vrtovima, plastenicima i sustavima za sakupljanje vode.

Za mnoge od njih, samoodrživost nije ideološki projekt, nego praktičan izbor. Rad na daljinu omogućio je fizičko udaljavanje od gradova, a pandemija je pokazala vrijednost prostora, zemlje i vlastitih resursa. Ipak, ti ljudi nisu izvan društva, koriste digitalnu infrastrukturu, sudjeluju u lokalnim zajednicama i ovise o javnim sustavima zdravstva i obrazovanja.

Granica između slobode i privilegije

Unatoč rastućoj popularnosti, dobrim primjerima iz prakse postoje i upozorenja da život u samoodrživim kućama je potencijalno ograničen određenim preprekama. Početna ulaganja su visoka, administrativni procesi često spori, a zakonodavni okvir još uvijek nije u potpunosti prilagođen off-grid rješenjima. Samoodrživost je, barem zasad, dostupnija onima koji već posjeduju zemljište, kapital, građevinsko ili tehničko znanje.

Zbog toga se postavlja važno društveno pitanje: hoće li samoodrživost postati novi standard ili ostati privilegija manjine? Ako se promatra kao individualni bijeg, ona može produbiti društvene razlike. Ako se, međutim, integrira u javne politike stanovanja, energetike i ruralnog razvoja, može postati alat šire društvene otpornosti.

Drugi izazovi

Tehnički i financijski izazovi ostaju jedna od ključnih prepreka širem prihvaćanju samoodrživih kuća. Iako su tehnologije poput solarnih panela, baterijskih sustava i dizalica topline posljednjih godina znatno napredovale. Mada, njihova pouzdanost i učinkovitost i dalje ovise o pravilnom projektiranju, održavanju i prilagodbi lokalnim uvjetima. 

Pogrešno dimenzionirani sustavi mogu rezultirati energetskim viškovima ljeti i nedostatkom energije zimi, osobito u kućama koje su potpuno izvan mreže. Financijski gledano, početna ulaganja često premašuju mogućnosti prosječnog kućanstva, čak i uz dostupne poticaje, dok povrat investicije može trajati deset i više godina. Dodatni problem predstavlja ograničen pristup kreditima za nekonvencionalne projekte, jer neke banke i dalje preferiraju standardne modele gradnje, što samoodržive kuće stavlja u nepovoljniji položaj unatoč njihovoj dugoročnoj održivosti i nižim operativnim troškovima.

Zaključak

Život u samoodrživim kućama u Hrvatskoj nakon 2020. godine teško je svesti na jednostavno objašnjenje. Rast interesa za samoodrživost je shvaćen kao signal dublje nesigurnosti u dugoročnu stabilnost sustava, nesigurnosti koja traži više slojeva zaštite, a ne jedan jedini odgovor. Razuman pristup zato nije izbor između “sustava” i “bijega od sustava”, nego kombinacija. Dio građana traži sigurnost u zemlji i energiji, dio u tržištima kapitala, a dio u državnim poticajima. Ključno pitanje više nije kome vjerovati u potpunosti, nego kako raspodijeliti rizik tako da ni inflacija, ni tržišni potresi, ni političke odluke ne mogu pojedinca ostaviti bez ikakve zaštite. 

Treba jasno naglasiti da se u samoodrživosti sustav ne napušta, nego se redefinira odnos prema njemu. Samoodrživa kuća tako ne postaje simbol izolacije, nego mjesto razvoja budućeg načina života u kojem se osobna odgovornost, tehnologija i zajednica isprepliću više nego ikad prije.

S druge strane, tu su država i Europska unija koja kroz projekte za zelenu tranziciju opet očekuje, a i nameće, određena postupanja radi ekološke svijesti i discipline građana. Fondovi energetske obnove nude poticaje čak i za obitelji u riziku od energetskog siromaštva (do 25 milijuna EUR poticaja). Financiranjem ovakvih projekata ostvaruju se ciljevi zelene tranzicije te se unaprjeđuje kvaliteta životnih uvjeta građana koji žive u riziku od energetskog siromaštva.