Je li privlačenje digitalnih nomada u Hrvatsku postaje bolja investicija nego turizam?

Digitalni nomadi u Hrvatskoj su dio šire globalne promjene i noviji fenomen. Države se počinju sve više natjecati da privuku visoko plaćene remote radnike. Svjetski ekonomisti ponekad tvrde da su digitalni nomadi “bolji od turista”. Je li to uopće moguće?

Hrvatska je među prvim državama u Europi koje su formalno regulirale digitalne nomade kroz zakone. U Hrvatskoj je Zakon o strancima uveden 2021, godine i izmijenjen prošle godine. Taj Zakon omogućuje digitalnim nomadima legalan boravak, rad za strane poslodavce, porezne pogodnosti i dolazak s obitelji, uz uvjet da imaju dovoljno prihoda i rade izvan hrvatskog tržišta. Digitalnim nomadima se bave ekonomski stručnjaci s Ekonomskog fakulteta, Institut Ivo Pilar, udruga Digital Nomad Hrvatska i mnogi drugi. Svi oni istražuju koliko je za Hrvatsku značajno ulagati u taj fenomen digitalnog nomadstva.

Koga zakon definira kao “digitalnog nomada”?

Prema hrvatskom zakonodavstvu, digitalni nomadi su državljani trećih zemalja, koji rade na daljinu putem komunikacijskih tehnologija, rade za tvrtku ili klijente izvan Hrvatske, tj. nisu zaposleni kod hrvatskog poslodavca niti obavljaju poslove ili pružaju usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske. Dakle, osoba može živjeti u Hrvatskoj, ali prihod mora dolaziti iz inozemstva.

Najvažniji uvjeti za dobivanje dozvole

Da bi netko dobio status digitalnog nomada u Hrvatskoj, mora dokazati radni status, rad na daljinu za stranu tvrtku ili vlastitu tvrtku sa sjedištem u inozemstvu, minimalni prihod oko 3.622 € mjesečno (ili odgovarajuća ušteđevina). Ostali uvjeti su zdravstveno osiguranje, dokaz o smještaju u Hrvatskoj, potvrda o nekažnjavanju i važeća putovnica.

Alternativno, ako digitalni nomad namjerava boraviti u Republici Hrvatskoj 12 mjeseci, može dostaviti dokaz da na svom bankovnom računu već ima minimalno 43.470,00 EUR. Ako namjerava boraviti u Republici Hrvatskoj 18 mjeseci, mora dostaviti dokaz da na svom bankovnom računu ima minimalno 65.205,00 EUR.

Digitalni nomadi u pravilu ne plaćaju porez na dohodak u Hrvatskoj na prihod koji ostvaruju iz inozemstva tijekom tog boravka. To je jedan od razloga zašto Hrvatska privlači takvu vrstu radnika.

Koliko dugo mogu digitalni nomadi mogu boraviti u Hrvatskoj

Rok važenja vize za privremeni boravak u svrhu boravka digitalnih nomada je do 18 mjeseci, unutar kojeg roka se može jednom produljiti, što u konačnici može iznositi tri godine ako se produljenje odobri. To je značajna nedavna promjena Zakona o strancima, jer je prije 5 godina osoba mogla boraviti najviše 12 mjeseci i nakon toga je morala napraviti pauzu od 6 mjeseci do nove prijave.

Digitalni nomadi mogu dovesti obitelj i partnere, i oni mogu dobiti privremeni boravak dok traje boravak digitalnog nomada.

Koji su glavni razlozi Hrvatske za uvođenje ovog Zakona

Turizam izvan sezone. Digitalni nomadi dolaze tijekom cijele godine, a ne samo ljeti, i ostaju mjesecima. To pomaže gradovima poput Splita, Dubrovnika i Zagreba da imaju prihode i izvan turističke sezone.

Lokalna potrošnja. Digitalni nomadi često imaju visoke prihode iz razvijenih zemalja, pa troše više nego prosječni turisti. Tipična mjesečna potrošnja uključuje trošak stanovanja, koji može iznositi od 800 do 1500 €, redoviti odlasci u restorane i kafiće što može iznositi od 400 do 600 €, prijevoz, sport, izlasci i sl. što može dosegnuti i do 500 €. Tako da ukupni mjesečni trošak po osobi boravka digitalnih nomada može iznositi od 2000 do 3000 €. Ako ostanu godinu dana, to može iznositi oko 25-35 tisuća € potrošnje u lokalnoj ekonomiji.

Promocija države za IT i startup scenu. Cilj je privući programere, dizajnere, freelancere, startup osnivače kako bi neki od njih kasnije otvorili firmu u Hrvatskoj ili se trajno preselili

Koje bi mogle biti negativne strane zbog kojih se zakon kritizirao

Iako ima ekonomskih koristi, postoje i problemi kao što su rast cijena stanova pa se u nekim dijelovima obale (Split, Dubrovnik) dugoročni stanovi pretvaraju u kratkoročni najam pa cijene najma rastu. Primjer: prije je stan iznosio 500-700 € a sada 900-1500 € u nekim kvartovima pa to pogađa lokalno stanovništvo.

Još jedna kritika se odnosila na  “Digital gentrification”. To znači da dolazak bogatijih stranaca povećava cijene i mijenja strukturu kvartova. Sličan problem imaju i druge države s nomad vizama.

Kako se Hrvatska uspoređuje s drugim državama

Prednost Hrvatske je što nema poreza na strani prihod, relativno ima jednostavnu proceduru dolaska i vize, sigurna je zemlja i ima dobru infrastrukturu. Gledano sa stajališta digitalnih nomada nedostaci su to što je trajanje boravak ograničen i nije trajni put do dobivanja statusa stalnog boravka ili državljanstva.

Portugal je jedna od najpopularnijih destinacija za nomade. Prednosti su što se može odobriti boravak do 5 godina koji može voditi do stalnog boravka i državljanstva. Nedostaci su visoki troškovi života u Lisabonu i veći porezi.

Španjolska je uvela vizu 2023. godine. Prednosti su mogućnost boravka do 5 godina i mogućnost dobivanja stalnog boravka. Nedostatak je porez oko 24 % na dohodak za mnoge nomade.

Estonija je prva EU država koja je uvela vizu za digitalne nomade (2020). Prednosti su odlična digitalna infrastruktura, učinkovit e-Residency program a nedostaci su hladna klima i manji lifestyle appeal.

Zašto je Hrvatska zapravo jako popularna među nomadima

Glavni razlozi: su naravno klima, more i priroda, sigurnost, dobra povezanost s EU i relativno brz internet. Zbog toga su gradovi poput Zagreba, Splita i Zadra postali popularni remote work hubovi.

U prvim godinama programa, digitalni nomadi su dolazili iz više od 50 država, a najviše iz: SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i Kanade.

Zašto ekonomisti kažu da su digitalni nomadi “bolji od turista”

Digitalni nomadi sve se češće ističu kao posebno vrijedna skupina stranih posjetitelja. Za razliku od klasičnih turista, njihov utjecaj na lokalnu ekonomiju nije kratkotrajan i sezonski, već dugoročan i stabilan. Ključna razlika leži u načinu boravka i potrošnje. Dok turisti u pravilu ostaju nekoliko dana i većinu budžeta troše na smještaj i turističke sadržaje, digitalni nomadi dolaze na dulje razdoblje te se ponašaju više kao privremeni stanovnici nego kao posjetitelji.

Razlike su jasne. Turist ostaje 3 do 7 dana, dok nomad ostaje 1 do 12 mjeseci, turist troši najviše na hotel, dok nomad troši na stan, hranu i svakodnevne usluge, turizam je sezonski, dok nomadi borave tijekom cijele godine i turisti se kreću u turističkim zonama, dok nomadi koriste lokalne kvartove.

Zbog toga gradovi poput Splita, Zagreba i Zadra ostvaruju kontinuiran prihod čak i izvan glavne turističke sezone. Upravo u zimskim mjesecima, kada broj turista značajno pada, digitalni nomadi mogu održavati potražnju za stanovima, restoranima i uslugama.

Primjerice, jedan digitalni nomad koji u Hrvatskoj provede šest mjeseci može u lokalnoj ekonomiji potrošiti između 12.000 i 18.000 eura, što je višestruko više od prosječnog kratkoročnog turista.

Zašto države zapravo “subvencioniraju” digitalne nomade

Na prvi pogled može djelovati neobično da države nude porezne olakšice ili posebne vizne režime za digitalne nomade. Međutim, iza toga stoji vrlo jasan ekonomski interes.

Digitalni nomadi predstavljaju specifičnu skupinu stranih radnika koji zarađuju u jednoj zemlji, a troše u drugoj. Primjerice, osoba može raditi za tvrtku u SAD-u ili Njemačkoj, ali živjeti i trošiti novac u Hrvatskoj. Time se u nacionalnu ekonomiju uvodi svježi kapital bez potrebe za izvozom roba ili usluga. Ekonomisti taj fenomen nazivaju “importiranje prihoda” jer država praktički “uvozi” novac kroz potrošnju koju ostvare strani radnici.

U tom kontekstu, “subvencioniranje” digitalnih nomada zapravo je investicija, države se odriču dijela poreznih prihoda kako bi dugoročno povećale ukupnu potrošnju i gospodarsku aktivnost.

Koliko digitalnih nomada zapravo ima u Hrvatskoj

Unatoč velikoj medijskoj vidljivosti, broj digitalnih nomada u Hrvatskoj i dalje je relativno skroman.

Procjene pokazuju da u svakom trenutku u zemlji boravi između 2.000 i 5.000 digitalnih nomada. Iako taj broj nije zanemariv, znatno je manji nego u nekim globalnim središtima za digitalne nomade.

Primjerice, Lisabon u Portugalu broji desetke tisuća digitalnih nomada, dok su Barcelona i Bangkok među najpoznatijim svjetskim hubovima za ovu zajednicu.

Ipak, trend u Hrvatskoj je jasan i broj digitalnih nomada postupno raste. Razlog tome je aktivna promocija zemlje kao destinacije za rad na daljinu, ali i kombinacija sigurnosti, kvalitete života i prirodnih ljepota koje Hrvatska nudi. Iako još nije globalni lider, Hrvatska se sve više pozicionira kao ozbiljan igrač na karti digitalnog nomadstva.

Zaključak

Iako Hrvatska ima formalno definiran status za digitalnog nomada, značajan dio ljudi koji u zemlji rade na daljinu dolazi izvan tog sustava i to kao turisti, freelanceri iz EU ili dugoročni posjetitelji koji ne trebaju posebnu vizu. Time službene statistike podcjenjuju stvarni opseg ovog fenomena, a dio ekonomskog učinka ostaje izvan administrativnog praćenja.

Iz analitičke perspektive, to znači da Hrvatska već sada funkcionira kao “neformalni hub” za rad na daljinu, ne samo zahvaljujući zakonu, nego i zbog članstva u EU, geografskog položaja i kvalitete života. Zakon o digitalnim nomadima u tom kontekstu ima više ulogu signalne politike, tako što uvođenjem i pozitivnim nadopunama Zakona o strancima šalje poruku otvorenosti i privlačnosti.

Istodobno, ekonomska logika ostaje jasna: digitalni nomadi i ostali remote radnici produžuju sezonu potražnje, stabiliziraju prihode u urbanim sredinama i unose kapital iz inozemstva bez klasičnih oblika izvoza. Međutim, ograničen broj službeno registriranih nomada sugerira da potencijal još nije u potpunosti iskorišten, osobito u kontekstu dugoročnog zadržavanja i integracije tih radnika u lokalno gospodarstvo.

Iako broj digitalnih nomada u Hrvatskoj još nije velik u apsolutnim brojkama, trend rasta, zajedno s “nevidljivim” segmentom remote radnika, ukazuje na strukturnu promjenu u načinu na koji se turizam, rad i migracije međusobno isprepliću. Upravo u tom prostoru između formalnog i stvarnog leži i najveći razvojni potencijal, ali i izazovi za buduće oblikovanje politike.

Prema tome, u Hrvatskoj turizam je i dalje neusporedivo veći i važniji sektor jer generira ogroman udio BDP-a, zapošljava velik broj ljudi i donosi milijarde eura godišnje. Digitalni nomadi, iako rastu, po broju i ukupnoj potrošnji još su premali da bi ga zamijenili ili nadmašili. Međutim, kada se gleda kvaliteta potrošnje i dugoročni učinak, slika postaje nejasna. Zato ekonomisti sve češće gledaju na digitalne nomade kao na “kvalitativno bolju” investiciju po osobi. Tako da, privlačenje digitalnih nomada još nije “bolja investicija” od turizma u ukupnom smislu, ali postaje strateški važniji dodatak koji može dugoročno imati čak i veću vrijednost po pojedincu, osobito ako Hrvatska uspije povećati njihov broj i zadržavanje.