Da li već pomalo hrvatsko gospodarstvo ovisi o uvozu radne snage?

Uz demografski pad i iseljavanje mladih, Hrvatska se suočava s jednim od najvećih izazova svoje budućnosti. Dok broj stranih radnika u Hrvatskoj iz godine u godinu raste, sve se češće postavlja pitanje je li Hrvatska postaje ovisna o stranoj radnoj snazi?

Radnici iz Nepala, Indije, Filipina, Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih zemalja postali su svakodnevni prizor na gradilištima, u hotelima, restoranima, trgovinama i dostavnim službama. Što to govori o stanju domaćeg tržišta rada? Odgovor nije jednostavan. Pravi problem nije činjenica da strani radnici dolaze, nego zašto ih domaće gospodarstvo toliko treba.

Sektori u kojima se Hrvatska najviše suočava s manjkom radnika

U posljednjih nekoliko godina broj izdanih dozvola za rad stranim državljanima dosegnuo je povijesne rekorde. Tijekom 2024. godine izdano je više od 206 tisuća dozvola za boravak i rad, dok je 2025. godine izdano više od 170 tisuća dozvola, unatoč postroženim pravilima zapošljavanja stranaca. Takve brojke pokazuju da strani radnici više nisu iznimka nego važan dio hrvatskog gospodarstva.

Najveća koncentracija stranih radnika nalazi se u sektorima koji su ključni za hrvatski gospodarski rast a to su: turizam i ugostiteljstvo, građevinarstvo, industrijska proizvodnja, promet, logistika i trgovina.

U pojedinim djelatnostima poslodavci otvoreno priznaju da bez stranih radnika ne bi mogli održati sadašnji opseg poslovanja.

Problem koji je veći od samog uvoza radne snage je zašto Hrvatska nema dovoljno vlastitih radnika?

Mnogi smatraju da je uzrok jednostavan i da je riječ isključivo o niskim plaćama. Iako su plaće važan faktor, stvarnost je znatno složenija. Postoji nekoliko ključnih problema:

- Demografski slom

Analitičari upozoravaju da najveći problem Hrvatske nije gospodarstvo nego demografija. Već desetljećima Hrvatska bilježi više umrlih nego rođenih, starenje stanovništva i smanjenje broja mladih koji ulaze na tržište rada.

Drugim riječima, svake godine više ljudi odlazi u mirovinu nego što novih radnika ulazi u sustav. Čak i kada nitko ne bi iselio iz zemlje, Hrvatska bi se suočavala s manjkom radne snage.

- Iseljavanje nakon ulaska u Europsku uniju

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine otvorilo se veliko europsko tržište rada. Mnogi hrvatski građani odlučili su potražiti bolje prilike u zemljama poput Njemačke, Austrije, Irske i Švedske.

Posebno zabrinjava činjenica da nisu odlazili samo visokoobrazovani stručnjaci nego i građevinski radnici, vozači, kuhari, medicinske sestre i obrtnici. To su upravo zanimanja za kojima danas postoji najveća potražnja.

- Neusklađenost obrazovanja i tržišta rada

Hrvatska istovremeno ima nezaposlene osobe i poslodavce koji ne mogu pronaći radnike. Razlog je često u tome što obrazovni sustav ne proizvodi dovoljan broj kadrova za zanimanja koja gospodarstvo treba. Danas kronično nedostaju:

• električari,
• zavarivači,
• vodoinstalateri,
• keramičari,
• vozači teretnih vozila,
• trgovci,
• medicinsko osoblje,
• kuhari, 
• konobari

S druge strane, određeni studijski programi i obrazovni smjerovi proizvode veći broj kadrova nego što tržište rada može apsorbirati.

Jesu li onda strani radnici problem ili rješenje?

U javnosti se često vode žustre rasprave o tome jesu li strani radnici korisni ili štetni za Hrvatsku. Istina je da postoje argumenti za oba stajališta.

Pozitivne strane

Strani radnici omogućuju funkcioniranje turističke sezone, završetak građevinskih projekata, nesmetan rad logističkog sektora i održavanje gospodarskog rasta.

Bez njih bi mnogi poslodavci morali smanjiti poslovanje ili potpuno odustati od pojedinih projekata. Osim toga, strani radnici plaćaju poreze i doprinose te tako sudjeluju u financiranju javnih usluga i mirovinskog sustava.

Negativne strane

S druge strane, pretjerana ovisnost o stranoj radnoj snazi nosi određene rizike. Ako poslodavci uvijek mogu pronaći jeftiniju radnu snagu iz inozemstva, smanjuje se pritisak na povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta za domaće radnike. Postoje i izazovi vezani uz integraciju stranih radnika, jezične barijere, smještajne kapacitete i dugoročnu društvenu koheziju.

Najveći problem ipak nije dolazak stranih radnika, nego mogućnost da se njihovim dolaskom prikriju strukturni problemi hrvatskog gospodarstva.

Što bi Hrvatska trebala promijeniti?

Ako želi smanjiti ovisnost o uvozu radne snage, Hrvatska mora djelovati na nekoliko područja istovremeno.

1. Veće plaće kroz veću produktivnost

Plaće se ne mogu dugoročno povećavati administrativnim odlukama. Da bi radnici bili bolje plaćeni, potrebno je povećati produktivnost gospodarstva kroz tehnološki razvoj, automatizaciju, ulaganje u znanje kao i razvoj industrija veće dodane vrijednosti.

Bogate europske zemlje ne isplaćuju visoke plaće zato što to žele, nego zato što njihova gospodarstva stvaraju veću vrijednost po zaposlenom.

2. Rješavanje stambenog pitanja

Za mnoge mlade ljude problem nije samo visina plaće nego i nemogućnost rješavanja stambenog pitanja. Mladi parovi često odgađaju osnivanje obitelji jer ne mogu kupiti stan, pronaći dugoročno povoljan najam i nemaju osjećaj financijske sigurnosti.

Zbog toga bi dostupnije stanovanje moglo imati veći utjecaj na demografiju nego mnoge jednokratne novčane potpore.

3. Jačanje strukovnog obrazovanja

Jedan od najvećih izazova hrvatskog društva jest podcjenjivanje strukovnih zanimanja. Godinama se stvarao dojam da je fakultet jedini put prema uspjehu, dok su zanati izgubili društveni ugled.

Istovremeno upravo su električari, vodoinstalateri, CNC operateri i brojni drugi obrtnici danas među najtraženijim i često iznadprosječno plaćenim zanimanjima.

4. Porezno rasterećenje rada

Povećanje neto plaća ne mora nužno značiti i veći trošak za poslodavce. Jedan dio rješenja nalazi se u poreznim reformama koje bi uključivale mnoge olakšice i koje bi omogućile da veći dio zarađenog novca ostane radnicima.

5. Dugoročna obiteljska politika

Demografski oporavak ne može se postići samo dječjim doplatcima ili jednokratnim isplatama. Mlade obitelji trebaju sigurnost zaposlenja, dostupne vrtiće, kvalitetno obrazovanje, stabilno stanovanje kao i ravnotežu između posla i obiteljskog života. Tek tada se stvaraju uvjeti za veći broj rođenja.

Treba li zabraniti odlazak mladih koji su se školovali u Hrvatskoj?

Ovaj prijedlog se povremeno pojavljuje u javnosti kroz rasprave i debate, a stanovništvo je podijeljeno. Scenarij je jednostavan: država financira školovanje, a mladi nakon završetka obrazovanja odlaze živjeti i raditi u inozemstvo.

Iako takva ideja na prvi pogled djeluje logično, ona bi bila teško provediva jer je Hrvatska članica Europske unije, a sloboda kretanja radnika jedno je od temeljnih europskih prava. Osim toga, zabrane rijetko rješavaju uzroke problema. Mnogo je učinkovitije stvoriti uvjete zbog kojih će mladi željeti ostati ili se nakon nekoliko godina rada u inozemstvu vratiti u Hrvatsku.

Određeni modeli već postoje kroz stipendije i financiranje specijalizacija, gdje korisnici dobrovoljno prihvaćaju obvezu rada u Hrvatskoj određeni broj godina ili vraćaju dio uloženih sredstava.

Kako su druge zemlje riješile sličan problem?

Zanimljivo je da su mnoge srednjoeuropske zemlje prolazile kroz slične procese. Poljska, Češka i Slovačka također su izgubile velik broj stanovnika nakon ulaska u Europsku uniju.

Međutim, rast gospodarstva, povećanje plaća i poboljšanje životnog standarda postupno su doveli do toga da se dio iseljenika počeo vraćati. To pokazuje da iseljavanje nije nužno jednosmjeran proces.

Zaključak

Hrvatska danas jest u značajnoj mjeri ovisna o stranoj radnoj snazi, ali pravi problem nije dolazak stranih radnika nego nedostatak domaće radne snage. Taj nedostatak rezultat je dugogodišnjeg demografskog pada, starenja stanovništva, iseljavanja i neusklađenosti obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada.

Rješenje stoga nije u zatvaranju granica niti u zabranama odlaska mladih ljudi. Dugoročno održiv odgovor leži u stvaranju države u kojoj će rad biti bolje cijenjen i plaćen, stanovanje dostupnije, strukovna zanimanja cijenjenija, a osnivanje obitelji sigurnije i jednostavnije.

Ako Hrvatska uspije povećati produktivnost, podići životni standard i stvoriti jasnu perspektivu za mlade generacije, tada će se smanjiti i potreba za masovnim uvozom radne snage. Strani radnici tada neće biti nužnost bez koje gospodarstvo ne može funkcionirati, nego korisna nadopuna tržištu rada koje prvenstveno počiva na vlastitim ljudima.

Generacija Z ne čeka mirovinu da bi počeli živjeti, izlaz nalaze u "Adult gap year" pauzi

Sve više mladih uzima dulju pauzu usred karijere. Ono što je donedavno zvučalo kao neodgovorna odluka danas postaje predmet ozbiljnih rasprava o radu, novcu i kvaliteti života. Je li riječ o prolaznom trendu ili početku nove radne kulture?

Nekada je život imao prilično jasan raspored. Završiti školu, pronaći posao, raditi desetljećima, otići na godišnji odmor dva ili tri tjedna ljeti i čekati mirovinu kao nagradu za dug radni vijek. Uspješna karijera se mjerila godinama staža. Taj obrazac danas se sve češće raspada pred očima generacije koja je odrasla u sasvim drukčijim okolnostima. Danas sve više mladih vjeruje da je jednako važno znati kada stati. Fenomen koji se donedavno smatrao iznimkom polako prerasta u društvenu promjenu koju više nije moguće ignorirati. 

Generacija Z ne odbacuje rad nego ideju da život mora biti odgođen

Zato posljednjih godina sve češće uzimaju ono što se na engleskom naziva adult gap year, a kod nas se najčešće prevodi kao godina pauze za odrasle. Iako naziv sugerira cijelu godinu, u praksi takva pauza može trajati nekoliko mjeseci, pola godine ili onoliko dugo koliko pojedincu dopuštaju financije i okolnosti. Nije riječ o bijegu od odgovornosti, nego o svjesnoj odluci da se na neko vrijeme prekine ritam koji mnogi opisuju kao iscrpljujući već na samom početku karijere.

Možda upravo u tome leži najveća promjena. Nekada se burnout povezivao s ljudima koji su desetljećima gradili karijeru. Danas o njemu govore dvadesetpetogodišnjaci.

To potvrđuju i rezultati Deloitteova globalnog istraživanja provedenog među više od 23.000 pripadnika Generacije Z i milenijalaca u 44 zemlje. Samo šest posto ispitanika iz Generacije Z navodi da im je glavni karijerni cilj doći do rukovodeće pozicije. Većini su važniji ravnoteža između privatnog i poslovnog života, osjećaj smisla i osobna dobrobit.

Za starije generacije to često zvuči gotovo paradoksalno. Kako netko može biti iscrpljen nakon nekoliko godina rada? No, pitanje je možda pogrešno postavljeno. Generacija Z nije odrasla u svijetu stabilnih zaposlenja, predvidljivih karijera i jasnih granica između posla i privatnog života. Stasali su uz pandemiju, gospodarsku neizvjesnost, inflaciju, digitalnu povezanost koja nikada ne prestaje i društvene mreže koje stvaraju osjećaj da svi drugi neprestano nešto postižu.

Takvo okruženje ne proizvodi samo umor nego proizvodi osjećaj da vrijeme neumoljivo prolazi

Zbog toga godina pauze za odrasle nije zamišljena kao produženi godišnji odmor. Ona je pokušaj da se ponovno preuzme kontrola nad vlastitim vremenom. Netko će par mjeseci putovati vlakom kroz Europu. Netko će volontirati na drugom kontinentu. Drugi će ostati kod kuće, završiti edukaciju koju godinama odgađaju ili jednostavno živjeti sporije nego što im je posao dopuštao.

Pritom nije nevažno što se promijenio i način na koji mladi promatraju uspjeh. Plaća je i dalje važna, ali više nije jedino mjerilo. Sve se češće govori o kvaliteti života, mentalnom zdravlju, slobodi raspolaganja vlastitim vremenom i mogućnosti da posao bude dio života, a ne njegov središnji sadržaj.

Naravno, iza privlačne slike pauze krije se i druga strana priče

Godina pauze nije dostupna svima. Za nju je potreban novac ili barem dovoljno financijske sigurnosti da nekoliko mjeseci bez prihoda ne znači ulazak u dugove. Upravo zato ovaj trend često izaziva podijeljene reakcije. Dok jedni u njemu vide luksuz rezerviran za privilegirane, drugi tvrde da je riječ o dugoročno mudroj investiciji u vlastito zdravlje i produktivnost.

Nije teško pronaći primjere ljudi koji su nakon takve pauze promijenili zanimanje, pokrenuli vlastiti posao ili se vratili na staro radno mjesto s potpuno drukčijom perspektivom. Jednako tako postoje i oni koji su shvatili da putovanja sama po sebi ne rješavaju životne dileme. Budući da mladi danas imaju jako puno mogućnosti nije im lako donijeti odluku kojim će karijernim putem ići. Bez obzira na završene fakultete odlučuju se za nešto sasvim suprotno od studija. A takvu odluku ne mogu donijeti s 18 godina nego u zrelijoj dobi.

Ipak, zanimljivo je da većina onih koji su uzeli dulju pauzu rijetko govori o znamenitostima koje su obišli. Češće spominju nešto mnogo jednostavnije. Prvi put nakon dugo vremena spavali su dovoljno. Čitali su knjige bez osjećaja krivnje. Kuhali su bez odlaska u restorane brze hrane. Provodili vrijeme s obitelji. Naučili su dosadu promatrati kao prostor za razmišljanje, a ne kao problem koji treba odmah ispuniti novim sadržajem.

Možda upravo zato ovaj trend nije nastao iz želje za putovanjima, nego iz želje za predahom

Poslodavci također polako mijenjaju pogled na ovakve odluke. Nekada bi nekoliko mjeseci praznine u životopisu izazvalo sumnju, pa čak i odbijanje. Danas sve više tvrtki razumije da kandidat koji se nakon planske pauze vraća motiviran često može biti vrjedniji od zaposlenika koji godinama radi bez predaha. U pojedinim industrijama već su uobičajeni neplaćeni dopusti koji zaposlenicima omogućuju upravo takvu vrstu odmaka.

To, naravno, ne znači da će godina pauze postati novo pravilo. Većina mladih i dalje nema financijske mogućnosti jednostavno dati otkaz i otputovati. No, činjenica da se o toj ideji sve više govori pokazuje kako se mijenja odnos prema vremenu.

Generacija Z odrasla je slušajući da treba pronaći ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Sada postavljaju neugodno pitanje: može li ravnoteža uopće postojati ako se život neprestano odgađa za neko buduće razdoblje kada će biti više novca, manje obaveza ili više slobodnog vremena?

Odgovor još ne postoji. Ali sama činjenica da se pitanje postavlja govori dosta

Možda godina pauze za odrasle nije prolazni trend s društvenih mreža, nego prvi ozbiljniji znak da najmlađa generacija zaposlenih pokušava osmisliti drukčiji odnos prema radu. Ne odbacuju karijeru, nego ideju da je ona jedino po čemu bi čovjek trebao mjeriti vrijednost vlastitog života. Bježe od kredita i dužničkog ropstva i radije su u iznajmljenim stanovima, a ušteđene novce investiraju kako bi se mogli seliti čim im lokacija na kojoj žive postane neatraktivna.

U svijetu u kojem je gotovo sve moguće ubrzati, Generacija Z pokušava učiniti nešto sasvim suprotno. Na neko vrijeme usporiti. I upravo bi to mogla biti najradikalnija odluka njihove generacije. Starije generacije bi ih mogli osuđivati i smatrati neodgovornima, ali treba prihvatiti činjenicu da su i te starije generacije nekada bili mlađa generacija i nisu se mogli složiti sa zabranama i ograničenjima svojih starijih. Tako da bez obzira koliko to zvučalo neprihvatljivo treba probati shvatiti ih i podržati kada dobiju potrebu za pauzom.

Zaključak

Povijest rada oduvijek su obilježavale generacije koje su pomicale granice onoga što se smatra normalnim. Generacija Z možda neće ostati zapamćena po tome što je radila manje, nego po tome što je prva ozbiljno dovela u pitanje zašto je neprekidni rad postao jedino prihvatljivo mjerilo uspješnog života. Ako je suditi prema sve većem broju onih koji se odlučuju na godinu pauze za odrasle, to pitanje tek počinje mijenjati pravila igre.

Možda će se za desetak godina godina pauza za odrasle promatrati jednako prihvatljivo kao što danas gledamo na rad od kuće ili četverodnevni radni tjedan. A možda će ipak ostati privilegij malobrojnih. No, već je sada jasno da je Generacija Z promijenila pitanje umjesto "Koliko dugo možeš izdržati?" u  "Zašto bih uopće morao izdržavati?"