Karizma se dugo smatrala isključivo ljudskom osobinom, neodoljivom silom koja osvaja ljude, što proizlazi iz kombinacije prisutnosti i emocionalne topline. Obilje popularno-znanstvene literature, podcasta i rasprava vrti se oko ove fascinacije, pružajući vježbe za usvajanje karizmatičnog stila, uz veliko obećanje uspjeha i privlačnosti drugima. Fascinacija s karizmatičnošću dolazi s jedne strane iz tih obećanja a s druge strane, karizma ostaje složen fenomen. Osim velikog interesa, tema karizmatičnog ponašanja također ima istraživačku tradiciju u sociologiji i psihologiji te je sada sve popularnija u računalstvu, posebno u umjetnoj inteligenciji (AI).
Suvremena istraživanja pokazuju da se karizma može raščlaniti, opisati i barem djelomično modelirati. Upravo se time bave istraživači koji u posljednjih nekoliko godina proučavaju “karizmatičnu umjetnu inteligenciju”. Jedan od najcitiranijih radova, u kombinaciji s drugim novijim izvorima iz područja računalne komunikacije i društvenih znanosti, pokušava odgovoriti na pitanje: može li AI biti karizmatičan, i ako može kako se ta karizma gradi?
Karizma je kombinacija osobina i ponašanja zbog kojih ljudi prirodno privlače pažnju i povjerenje drugih. Tipične karakteristike uključuju samopouzdanje jer karizmatične osobe djeluju sigurno, čak i u neizvjesnim situacijama i znaju jednostavno izraziti složene ideje. Emocionalna inteligencija je njihova važna karakteristika jer dobro “čitaju” ljude i prilagođavaju svoj pristup. Kada uđu u prostoriju, ljudi ih odmah primijete, često zrače posebnom energijom. Inspirativni su jer motiviraju druge bez prisile. Karizma nije samo urođena; može se razvijati kroz komunikacijske vještine i osobnu svjesnost.
Kaže se da vođe većinom budu karizmatični ljudi za razliku od šefova koji to uglavnom nisu. Najbolje organizacije imaju i kvalitetne šefove (za strukturu) i kvalitetne vođe (za inspiraciju).
Kako se gradi karizma?
U središtu tih istraživanja nalazi se ideja da je karizma rezultat dviju temeljenih dimenzija: sposobnosti utjecanja i osjećaja pristupačnosti. Kod ljudi se te dimenzije manifestiraju kroz ton glasa, ritam govora, način izražavanja, neverbalnu komunikaciju i stil prisutnosti.
Ako se karizma može naučiti u ponašanju, i nije urođena osobina, teorijski je moguće replicirati njezine ključne obrasce i u umjetno stvorenim sustavima. Istraživači zato razgrađuju karizmu na sljedeće elemente:
- vokalne karakteristike poput ritmičnih pauza, raznolike intonacije i kontrolirane modulacije glasa;
- jezične obrasce koji naglašavaju jasnoću, emocionalnu rezonanciju i sigurnost;
- te obrasce ponašanja poput suptilnog “usklađivanja” s korisnikom.
Kombiniranjem tih elemenata stvara se okvir s pomoću kojeg AI sustavi mogu prepoznavati karizmu u ljudskom govoru, ali i generirati vlastite karizmatične odgovore ili način obraćanja.
Postavlja se pitanje je li onda emocija kod karizmatičnih ljudi gluma?
Mnogi ljudi se pitaju: “Ako ja nisam emotivna osoba, a učim to biti, zar to nije gluma?”
Odgovor je: ne, nije gluma. Ali važno je razumjeti zašto. Toplina nije osobnost, toplina je vještina izražavanja. Možda je netko emotivna i topla osoba u sebi, ali to ne pokazuje prema van jer nije navikao, boji se biti pogrešno shvaćen ili je odrastao u okruženju gdje se emocije nisu pokazivale. I onda misli da je emotivnost slabost, a u biti je emocija način na koji komuniciramo svoje pozitivne namjere. A komunicirati nešto nije isto što i glumiti nešto.
“Glumljenje” je kada radiš nešto suprotno sebi. Vježbanje je kada radiš ono što želiš postati. Ako osoba želi biti fizički jača i ide u teretanu, ona ne glumi snažnu osobu, ona gradi snagu. Ako osoba želi biti toplija, ona ne glumi toplinu, ona uči izražavati toplinu. To je proces razvoja, ne pretvaranja. Ako je nekome namjera manipulirati, to je gluma, a ako je namjera stvoriti bolju komunikaciju to je rast. Toplina koju osoba odluči pokazati iz dobre namjere nikada nije lažna. Toplina je vještina komunikacije a ne promjena osobnosti. Nisi netko drugi samo postaješ vidljiviji.
Dva načina za razvijanje karizmatičnog AI-a
Posebno je zanimljivo što se karizmatični AI može razvijati na dva načina:
- Prvi je stručni koji se temelji se na postojećem znanju iz psihologije vođenja, retorike i komunikacijskih znanosti. U tom pristupu dizajneri u AI ugrađuju poznate karizmatične obrasce: usporen govor, jasne poruke, emocionalno usklađene izraze, strukturu govora nalik motivacijskim vođama ili terapeutima.
- Drugi pristup temelji se na učenju gdje AI promatra tisuće interakcija, prima povratne informacije o tome koja ponašanja ljudi doživljavaju kao privlačna, motivirajuća ili topla, te s vremenom samostalno optimizira vlastite obrasce komunikacije. U ovom pristupu karizma ne postaje samo programirana vještina, već oblik ponašajne prilagodbe.
Koja im je primjena u praksi?
U praksi se takvi sustavi počinju primjenjivati u raznim područjima: u edukaciji, gdje karizmatični AI može motivirati učenike. U terapijskim aplikacijama, gdje “toplina” i ugodan ton mogu povećati povjerenje. Posebno je zanimljiva primjena u korisničkoj podršci, gdje pristupačnost popravlja iskustvo korisnika, pa čak i u timskom vodstvu, gdje AI može služiti kao podrška menadžerima.
U zdravstvu, terapijama, karizmatični AI terapeut može bolje uspostaviti emotivnu povezanost, pružiti potporu i smanjiti otpor pacijenata
Što je tu zabrinjavajuće?
Ipak, ovaj razvoj otvara ozbiljna etička pitanja. Ako AI može koristiti karizmu kako bi oblikovao ponašanje ljudi, gdje završava pomoći, a počinje manipulacija? Karizmatična umjetna inteligencija također može osnažiti „mračne“ svrhe ili dovesti do negativnih učinaka poput utjecaja umjetne inteligencije na birače, online kupce, stvaranja ovisnosti, zaljubljivanja korisnika u AI i mnogo više.
Što ako će ljudi lakše vjerovati sustavima koji zvuče uvjerljivo i toplo, iako njihovi ciljevi nisu uvijek transparentni? Zbog tih dilema mnogi znanstvenici naglašavaju potrebu za jasnim pravilima, transparentnošću interakcije i ograničavanjem upotrebe karizme u područjima gdje se donose važne odluke.
Zaključak
Istraživanja karizmatičnog AI-ja pokazuju da karizma nije magična kategorija, već skup ponašajnih signala koji se mogu prepoznati, mjeriti i pod određenim uvjetima reproducirati. Iako umjetna inteligencija ne može posjedovati “pravu” ljudsku karizmu, može generirati njezine manifestacije dovoljno uvjerljivo da utječe na ljude i pozitivno ali i negativno, ovisno o namjeni. Upravo zato ova tema prelazi granice tehnologije i zadire u psihologiju, etiku i društvo. Pitanje više nije može li AI biti karizmatičan, već kako osigurati da njegova karizma služi ljudskoj dobrobiti, a ne ljudskoj ranjivosti.
Nema komentara:
Objavi komentar