Najavljene nove izmjene naplate bankarskih naknada, ali neke stvari i dalje nisu jasne

Prije par dana je u medijima odjeknula vijest o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o usporedivosti naknada, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu osnovnom računu, koju je Premijer Plenković najavio nakon slanja u Saborsku proceduru. Proučili smo koliko su najavljene promjene relevantne građanima, a koliko se one odnose na usklađivanja regulativa s EU.

Već smo više puta u zadnje vrijeme pisali o bankama i njihovom poskupljenju usluga, pa smo i opisivali Osnovni račun koji je početkom ove godine postao kod većih banaka besplatan. Opisali smo što sve taj besplatni Osnovni račun mora sadržavati. Nakon 1.1 2025. većina banaka je uvela taj besplatni račun ali su postojale dvije važne "mane" tog Vladinog naloga bankama, a to je da su banke za prelazak s nekog od paketa na besplatni Osnovni račun tražile da klijent promjeni IBAN, što nikako nema smisla jer se time bespotrebno troši i vrijeme građana, a i državnih službenika, koji moraju rješavati zahtjeve za promjenom IBAN-a kod primanja mirovina, doprinosa, poreza i raznih socijalnih davanja. To je razlog zašto mnogi nisu prelazili na taj besplatni Osnovni račun jer nisu htjeli mijenjati IBAN i svoj račun u banci. Isto tako, banke su odgovorile na taj nalog Vlade s velikim poskupljenjima svojih paketa, i s povećavanjem naknade za kreditni transfer (transakcije) unutar matičnih banaka i između drugih banaka u Hrvatskoj. Zauzvrat su pojedine banke, da bi opravdale poskupljenja, odobrile od 5 do 20 besplatnih transakcija za svoje korisnike određenih paketa usluga. Ali i tu je kod nekih banaka postojala "kvaka" a to je da su neke banke odobravale besplatne transakcije samo ako je usluga Internet bankarstva uključena u paket korisnika.  

Na primjer, kod Zagrebačke banke da bi korisnik dobio mjesečno određeni broj besplatnih transakcija  mora imati uslugu Internet bankarstva (e-zaba i m-zaba) uključenu u svome bankovnom paket. Ako je u paketu uključena samo e-zaba, kao što je u primjeru paketa koji se zove "Obiteljska lepeza", bez obzira što korisnik uz paket dodatno plaća i mobilno bankarstva (m-zabu), kao posebnu uslugu izvan paketa, njemu se ne priznaju besplatne transakcije napravljene putem mobitela (m-zabe), jer mu m-zaba nije uključena u paket. Tako da taj korisnik paketa Obiteljske lepeze može ostvariti besplatne transakcije samo ako plaća račune putem e-zabe odnosno ako plaća račune preko računala. Izgleda kao diskriminacija korisnika jer ako i jedni i drugi plaćaju mobilno bankarstvo bilo u paketu ili izvan njega zašto nemaju ista prava? Ja bih rekla da su u bankarskom sustavu uvijek neka financijski bitna pravila napisana "sitnim slovima", preko kojih banke dosta zarađuju, a da mnogi toga nisu svjesni.

Hoće li novi Zakon takvoj praksi "stati na kraj"?

Po svemu sudeći - neće. Obrazložit ću i zašto. Premijer Plenković je najavio da će ovaj Zakon: "Olakšati građanima pristup osnovnim bankarskim uslugama. To znači da banke više neće smjeti naplaćivati naknade za osnovne usluge ako korisnik prima plaću, mirovinu ili druga redovna primanja na taj račun."

Prema dokumentu Vlade  koji sadrži ocjenu stanja i posljedicama koje bi Zakon trebao donijeti stoji slijedeće objašnjenje:

"Prijedlogom zakona se u važeći Zakon dodaje novo poglavlje kojim se propisuje da kreditne institucije ne smiju naplaćivati naknade za određene usluge vezane za račun za plaćanje na koji potrošač prima svoja redovna primanja, tj. plaću, mirovinu, stipendiju i druge slične vrste stalnih priljeva koji se primaju na račune za plaćanje.

Dodatno, u svrhu smanjenja troškova za potrošače, inicirat će se i uspostava nacionalne bankomatske mreže u Republici Hrvatskoj. Ova odredba bi trebala na snagu stupiti tek 1. siječnja 2027 jer je ova povezana s inicijativom uspostave nacionalne bankomatske mreže koja je odgovor na potrebe građana za boljom dostupnošću gotovinskih usluga, smanjenjem troškova i jačanjem financijske uključenosti, osobito u područjima gdje je pristup bankomatima otežan. U tom smislu planirano je da Vlada Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka i banke koje će biti sudionice memoranduma potpišu memorandum kojim će se definirati okvir suradnje s ciljem uspostave jedinstvene, interoperabilne mreže bankomata na teritoriju cijele Republike Hrvatske koja bi trebala biti u cijelosti funkcionalna najkasnije 1. siječnja 2027., pri čemu će se smatrati da je nacionalna bankomatska mreža uspostavljena ako od 1. siječnja 2027. banke osiguraju da na bankomatima potrošač može podignuti gotov novac bez naknade. Kada nacionalna bankomatska mreža bude uspostavljena ukinut će se naplata naknada za podizanje gotovog novca s debitnih kartica na bankomatima drugih banka koju trenutno banke naplaćuju potrošačima, a bankomati nacionalne bankomatske mreže će se u smislu svih važećih propisa u Republici Hrvatskoj smatrati vlastitim bankomatima banaka. Ako se nacionalna bankomatska mreža ne uspostavi do 1. siječnja 2027. ovim je Prijedlogom zakona predviđeno da će od 1. siječnja 2027. banke morati omogućiti potrošaču da bez naknade dva puta u mjesecu podigne gotov novac s računa za plaćanje koji sadrži paket besplatnih usluga na bankomatu bilo koje druge kreditne institucije u Republici Hrvatskoj koja nije kreditna institucija u kojoj potrošač ima račun za plaćanje koji sadrži paket besplatnih usluga. Uspostava nacionalne bankomatske mreže predstavlja mjeru koja bi doprinijela većoj dostupnosti gotovog novca, smanjenju financijskog opterećenja potrošača te jačanju povjerenja u financijske institucije."

Što točno građani dobivaju u besplatnom paketu?

Znači, besplatne usluge na zahtjev potrošača će omogućiti korištenje paketa besplatnih usluga koji je vezan za račun za plaćanje na koji potrošač prima redovna primanja, pri čemu kreditna institucija u okviru paketa besplatnih usluga neće smjeti potrošaču naplatiti slijedeće naknade:

- Za građane koji nisu umirovljenici i osjetljive skupine paket besplatnih usluga sluge za koje kreditna institucija potrošaču ne smije naplatiti naknadu uključuje:

1. usluge otvaranja, vođenja i zatvaranja računa za plaćanje

2. usluge internetskog ili mobilnog bankarstva, prema odabiru kreditne institucije

3. usluge koje omogućuju polaganje gotovog novca na račun za plaćanje na šalteru ili bankomatu, izuzev obrade kovanog novca

4. usluge koje omogućuju podizanje gotovog novca s računa za plaćanje na šalteru ili bankomatu kreditne institucije koja vodi račun za plaćanje, prema odabiru kreditne institucije 

5. priljev nacionalnih i prekograničnih platnih transakcija u eurima

6. usluge redovnog izdavanja debitne kartice i njezino korištenje, ako kreditna institucija tu uslugu pruža

7. usluge izvršenja plaćanja debitnom karticom na fizičkim prodajnim mjestima

- Umirovljenici i osjetljive skupine:

Sve isto kao i za ostale građane osim što u stavci 2. prethodne liste usluga za građane kreditna institucija u okviru paketa besplatnih usluga, umirovljeniku i potrošaču koji pripadaju osjetljivoj skupini ne smije naplatiti naknadu za usluge koje omogućuju podizanje gotovog novca s računa za plaćanje na šalteru i na bankomatu kreditne institucije koja vodi račun za plaćanje.

Znači li to da će ubuduće banke naplaćivati naknadu za podizanje ili polaganje gotovog novca na bankomatima ili na šalterima poslovnica, prema njihovom odabiru?

Budući da je to jedina razlika između besplatnog paketa građana i umirovljenika s osjetljivim skupinama meni to izgleda kao budući potez banke. Očito će to, po ovom novom Zakonu, banke same moći odrediti da li će naplaćivati naknadu ako polažete ili podižete gotov novac na šalteru ili na bankomatu kreditne institucije koja vodi vaš račun za plaćanje. Ili je možda to neki lapsus kreatora zakona pa je ispustio riječ za podizanje gotovog novca u "inozemstvu". 

Ako se uvede ta naknada to bi značajno poskupilo bankarske usluge građanima (osim umirovljenika i osjetljivih skupina) jer je jedna od važnih aktivnosti građana podizanje gotovog novca s bankomata ili polaganje istoga na svoje račune. Za sada nitko o tome ne govori ali iz ovih promjena Zakona to izgleda kao velika mogućnost.

Zaključak

Treba vidjeti što će se na Saborskoj sjednici dogoditi i da li će netko primijetiti ovu "sitnu" novinu Zakona koji predlaže Vlada. Niti Saborskim zastupnicima nebi pasalo da plaćaju naknade za podizanje gotovog novca na bankomatima pa da, ako banke tako odrede, moraju ići na šaltere da bi svoj novac podigli bez naknade.

Pozitivno je da su se predlagatelji ovog Zakona ipak dosjetili da uvedu obvezu bankama da pri promjeni trenutnog paketa u besplatni korisniku ne smiju naložiti mijenjanje IBAN-a što će se definitivno odraziti i na povećani interes korisnika na tu promjenu (članak 27.c. stavak 2. Nacrta prijedloga).

Ne treba zanemariti Vladinu pozornost na ovu problematiku kao ni i trud oko kreiranja izmjena ovoga Zakona, koji bi mogao uz još par važnih  za njih "kozmetičkih" promjena, koje smo spomenuli, postati povoljan za mnoge građane. U Zakonu još fali odredba da svaki građanin ima pravo na barem 10 besplatnih transakcija, jer tko se sjeća plaćanja režija iz prijašnjih vremena zna da je za većinu režijskih računa postojao ugovor pošte s davateljem usluga i nisu se plaćale naknade za račune grijanja, struje, vode i sl. Tako da i tu vidim prostora za unapređenje pri prvom ili drugom Saborskom čitanju ovoga prijedloga Zakona.

U kojoj mjeri će najavljene izmjene Zakona o otocima olakšati život otočanima?

Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije uputilo je u proceduru prijedlog novog Zakona o otocima. Svi koji žive ili su živjeli na nekom od naših otoka znaju koliko je život na otoku u isto vrijeme i lijep i težak. Težinu stvara prometna povezanost, jer su otočani ovisni o trajektima da bi se povezali s kopnom. Problematična je i zdravstvena skrb, koja nije u većini otoka niti približno dobra kao na kopnu, a gospodarski razvoj je najblaže rečeno specifičan. Istražili smo na što će se nove mjere usmjeriti?

Tijekom provedbe važećeg Zakona o otocima zakonodavac je uočio potrebu za poboljšanjem, osuvremenjivanjem i unaprjeđenjem institucionalne i zakonodavne osnove, i prema riječima zakonodavca, sve u cilju unapređenja brige za otoke i kako bi mjere za otoke bile usklađene s europskim i međunarodnim inicijativama i politikama. Nove izmjene Zakona bit će većinom usmjerene prema zaštiti okoliša i očuvanju otočnog ekosustava, uvođenjem novih mjera u domeni zelene i energetske tranzicije. Pri tome dajući prednost zelenoj infrastrukturi, poput električnih punionica, energetske obnove, solarnih elektrana, protupožarnih puteva i slično.

Predviđeno je poboljšanje mjera u domeni otočne razvojne politike (vodoopskrba, prometna povezanost, povlašteni javni pomorski i cestovni prijevoz, razvoj civilnog društva, Hrvatski otočni proizvod, potpore za poslodavce te infrastrukturni razvoj otoka, razvoj zdravstvene zaštite na otocima, gospodarenje otpadom na otocima i otočna iskaznica). Redefinirat će se pojam otoka i otočana te način razvrstavanja otoka. Nadalje, plan je i poboljšanje sustava za praćenja i koordinacije pripreme i provedbe programa, mjera i projekata na nacionalnoj međuresornoj razini.

Novim Zakonom bit će obuhvaćene mjere subvencioniranja cijene prijevoza vode na otocima/otočnim naseljima koja nisu spojena na vodoopskrbni sustav, kako za otočane tako i za gospodarstvenike.

Zadržana je postojeća mjera za očuvanje radnih mjesta za otočne poslodavce te je uvedena nova mjera usmjerena digitalnoj i zelenoj tranziciji otočnih gospodarstvenika te uvođenju pametnih i održivih tehnoloških rješenja.

Koje se stare mjere produljuju, a koje se nove mjere najavljuju?

1. Poticanje otočnog gospodarstva - u ovom Zakonu predviđen je nastavak provođenja mjere dodjele potpora male vrijednosti za očuvanje radnih mjesta otočnim poslodavcima na temelju objave jednogodišnjeg javnog poziva. Ono što je novo je poticanja obavljanja gospodarske djelatnosti mikro, malog i srednjeg poduzetništva koja svoju djelatnost obavljaju na otocima kroz potpore male vrijednosti namijenjene uvođenju pametnih i održivih tehnoloških rješenja i inovativnog pristupa tradicionalnim otočnim djelatnostima, zatim ulaganjima u energetski učinkovitije i ekološki prihvatljivije proizvodne procese te primjenu novih tehnoloških rješenja u proizvodnim procesima kojima se podupire digitalizacija poslovanja.

U državnom proračunu za nastavak provedbe i uvođenje nove mjere kroz subvencije, planiran je iznos po 2.000.000 eura godišnje za razdoblje 2025., 2026. i 2027. godina, što ukupno iznosi 6.000.000 eura.

2. Poticanje razvoja vodno-komunalne infrastrukture naročito alternativnih i individualnih sustava vodoopskrbe i odvodnje, a odnose se na naknade građanima i kućanstvima u iznosu po 300.000 eura za 2025., 2026. i 2027. proračunsku godinu. U otočnim naseljima ili dijelovima otočnih naselja koja nisu priključena na sustav javne odvodnje implementirat će se programa kroz dodjelu bespovratnih financijskih sredstava u cilju poticanja ekološkog zbrinjavanja otpadnih voda iz kućanstava koji mora biti u skladu s aktom o odvodnji otpadnih voda, koji je definiran zakonom kojim se uređuju vode.

3. Informatizacija za potrebe provedbe i kontrole otočnih prava kroz ISOP, vođenje evidencije provedbe mjera kojima se dodjeljuju otočna prava te evidencija korisnika i njihovog korištenja pojedinog dobivenog prava, za što se na ovoj aktivnosti za svaku proračunsku godinu osigurava iznos do 39.816 eura za razdoblje od 2025.-2027., što ukupno iznosi 119.448 eura.

4. Program Hrvatski otočni proizvod, koji obuhvaća označavanje proizvoda i promociju otočnih proizvoda i tradicije, je i dalje zadržan s tim da se kroz subvenciju predlaže i nova mjera koja otvara mogućnost otočnom subjektu kojemu je izdano rješenje o dodjeli oznake HOP da može ostvariti pravo i na dodjelu bespovratnih financijskih sredstva radi sufinanciranja troškova analitičkih ispitivanja za otočni proizvod za koji je oznaka HOP dodijeljena.

Sredstva za ovu subvenciju planirana su u okviru iznosa ove proračunske aktivnosti u iznosu do 30.000 eura za svaku proračunsku godinu u razdoblju 2025.-2027.

5. Vodoopskrba otoka, uz postojeću mjeru financiranja dovoza vode u mjestima koja ju nemaju, uvodi se dopuna u toj mjeri tako da će se omogućiti subvencioniranje troškova prijevoza vode za otočna naselja koja su priključena na sustav javne vodoopskrbe kada nastane potreba za količinom vode većom od mogućnosti opskrbe putem sustava javne vodoopskrbe, a uslijed nepredviđenih i kriznih situacija, kao i dugih sušnih razdoblja kroz naknade građanima i kućanstvima.

Projekcije za ovu aktivnost u državnom proračunu za 2025., 2026. i 2027. za proračunsku godinu iznose po 2.435.000 eura, tj. za trogodišnje razdoblje ukupno 7.350.000 eura.

6. Poticanje otočnog javnog cestovnog i pomorskog prijevoza -  nastavlja se provedba dosadašnje mjere ostvarivanja prava na povlašteni i besplatni javni otočni cestovni prijevoz određenim kategorijama otočnog stanovništva kao i na prijevoz pomorskih putničkih i brzobrodskih linija.

Projekcije za ovu aktivnost u državnom proračunu za razdoblje 2025.-2027. godine iznose od 15.934.698 eura za cestovni prijevoz i 275.100.000 eura za pomorski.

7. Registar otoka - Svrha Registra otoka je stvaranje jedinstvenog šifrarnika otoka u Republici Hrvatskoj, izgradnja podatkovnih i kartografskih evidencija za područje otoka koje služe kao alat za učinkovito upravljanje, strateško planiranje i usmjeravanje politike razvoja otoka te povezivanje s drugim registrima tijela državne uprave i drugih javnopravnih tijela.

8. Gospodarenje otpadom

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (dalje u tekstu: Fond) sufinancira prihvatljive troškove prijevoza otpada s otoka na kopno koji se odvija morskim putem, na način utvrđen općima aktima Fonda te sukladno raspoloživim financijskim sredstvima Fonda.

Fond sufinancira i prihvatljive troškove izgradnje i opremanja građevina za gospodarenje otpadom na otocima koje su u sustavu centara za gospodarenje otpadom (pretovarne stanice) te građevina i lokacija koje su od lokalnog interesa poput sanacije službenih odlagališta, lokacija odbačenog otpada u okoliš, reciklažnih dvorišta i mini pretovarnih stanica na otocima, na način utvrđen općim aktima Fonda te sukladno raspoloživim sredstvima Fonda.

Fond u suradnji s jedinicama lokalne samouprave na otocima provodi akcije organiziranog prikupljanja otpada u svrhu poticanja i edukacije stanovništva na pravilno zbrinjavanje, sukladno posebnim propisima.

9. Poticanje zelene i energetske tranzicije otočnih poduzetnika

U cilju jačanja konkurentnosti Ministarstvo će poticati subjekte mikro, malog i srednjeg poduzetništva koja svoju djelatnost obavljaju na otocima kroz potpore male vrijednosti namijenjene uvođenju pametnih i održivih tehnoloških rješenja i inovativnog pristupa tradicionalnim otočnim djelatnostima te ulaganjima u energetski učinkovitije i ekološki prihvatljivije proizvodne procese kao i primjenu novih tehnoloških rješenja u proizvodnim procesima  kojima se podupire digitalizacija poslovanja.

10. Razvoj zdravstvene zaštite na otocima 

U svrhu unaprjeđenja zdravstvene zaštite na otocima Ministarstvo dodjeljuje financijska sredstva jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave radi osiguravanja uvjeta za popunjavanje mreže javne zdravstvene službe na otocima. 

11. Katastar i zemljišne knjige na otocima - Radi održivog razvoja otoka, sređivanje i usklađivanje katastra i zemljišnih knjiga na otocima smatra se prioritetnim i od strateškog značaja.

Koliko će ove najavljene mjere olakšati život otočanima?

INTERVJU: Pitali smo Ivana Marijančevića, načelnika Općine Selca na otoku Braču, što misli o najavljenim promjenama Zakona o otocima.

Općina Selca na otoku Braču  čini obalno područje s mjestima Povlja, Sumartin, Puntinak, Novim Selom i općinskim središtem Selca. Pored ovih mjesta treba nabrojiti i Rasoticu te Selačke zaseoke Nagorinac, Nakal, Osridke, Podsmrčevik i Nadsela te Zagvozd. Općina broji oko 1.800 stanovnika i nalazi se na 54 km2.

1. Smatrate li da će najavljene mjere Zakona o otocima olakšati život otočanima?

Jedina dobra stvar kod ovih izmjena Zakona je da se ne ide na dokidanje postojećih prava i olakšica, već se isti usklađuje s EU zakonodavstvom i određene mjere se bolje preciziraju zbog jednostavnije provedbe u praksi. Također ističem da je dobro otoke posebno tretirati iz razloga jer se doista radi o specifičnim područjima koji zahtijevaju nešto drugačiji pristup od kopna. S druge strane svaki otok je jedan svijet za sebe, sa svojim posebnostima i različitostima, jer nisu svi jednako povezani, udaljeni od kopna, razvijeni i sl.

Osobno smatram da trebamo iskoristiti zelene perspektive i okrenuti se energetskoj neovisnosti ugradnjom solarnih sustava za proizvodnju vlastite energije.

2. Koji su najveći problemi otočana po vašem mišljenju?

Kao jedan od generalno najvažnijih problema otočana često se ističe slaba prometna povezanost, ali tu su svakako važniji problemi koji se odnose na razinu osigurane zdravstvene usluge, razvijenosti i konkurentnosti gospodarstva, dostupnosti javnih usluga, kvalitete postojeće infrastrukture (posebno vodoopskrbe) i općenito održivog razvoja lokalnih zajednica, u smislu opterećenosti sustava tijekom ljetnih mjeseci u odnosu na ostatak godine.

3. Mislite li da se s novim Zakonom propustilo pokriti nešto važno za stanovnike Brača?

Zakon je kao što sam već istaknuo dorađen i usklađen, nema nekih bitnijih promjena, većina toga opet ovisi o volji i želji centralne vlasti da pomogne otočanima i to svakome na poseban način ovisno o potrebama.

4. Da li se novim Zakonom moglo bolje definirati i pokriti pitanje problema zdravstvene skrbi na otocima?

Naravno. Zdravstvena skrb je s obzirom na demografsku strukturu stanovništva izuzetno bitan segment i potrebno je istoj pristupiti strukturno, ali isto tako treba istaknuti da kvaliteta zdravstvene skrbi mora biti ujednačena u svim dijelovima RH neovisno o tome dali se radi o otocima ili ne. U posljednje vrijeme je dosta napravljeno u smislu osiguravanja hitnog medicinskog prijevoza pacijenata u regionalne KBC-ove, ali isto tako treba razmišljati i na način da na otocima djeluju različiti specijalisti (makar povremeno) i da se ulažu sredstva u preventivnu dijagnostiku. Na taj način bi sigurno pomogli otočanima i rasteretili velike bolničke centre.

5. Je li se vaša općina bori s nekim problemima koje bi dopune ovog Zakona mogle riješiti?

U našoj općini svakako imamo problem nedostatne zdravstvene skrbi za naše građane. Imamo odobrena dva medicinska tima unutar mreže, ali nažalost trenutno egzistira svega jedan tim i to zbog nedostatka liječnika koji bi živjeli i radili na otoku. Tu je potrebno osigurati određene poticaje za mlade liječnike kako bi ih se motiviralo da uopće dođu na otok i to ne poticaji financijske naravi (što i mi nudimo), već određene beneficije za buduće specijalizacije, usavršavanja i sl.

Drugi problem je konkurentnost gospodarstvenika, prevelika ovisnost o turizmu te nedovoljna ulaganja u postojeću telekomunikacijsku infrastrukturu. Postojeća mreža je podložna kvarovima i znatno utječe na kvalitetu internetskog signala, a danas je dobar i stabilan Internet gotovo važniji od struje!

6. Po vašem iskustvu je li neka od novih mjera nepotrebna?

Niti jedna mjera nije nepotrebna, jedino se može postaviti pitanje dali je provediva!

7. Usklađivanje i sređivanje zemljišnih knjiga i katastra na otocima su po ovom novom Zakonu od strateškog značaja, imate li nade u konačno rješavanje neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na spornim Bračkim nekretnina?

Bojim se da još nije sazrelo vrijeme za taj pothvat. Pritom ne mislim kako to nije potrebno, samo smatram da tom problemu treba pristupiti pažljivo, oprezno i iznimno transparentno jer ipak se radi o iznimno vrijednim nekretninama i treba otkloniti bilo kakvu mogućnost, bilo kakve omaške, koja bi uzrokovala određenu štetu prema bilo kome.

8. Ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Šime Erlić istakao je za Glas Istre kako je cilj novog Zakona o otocima podizanje kvalitete života i da, koliko god je to moguće više, približimo osnovne uvjete života otočana s onima koji žive na kopnu. Mislite li da je moguće približiti osnovne uvjete života otočana i onih na kopnu ako na otocima nema bolnica, poliklinika a ni visokoobrazovnih ustanova?

Naravno da je moguće, ali opet ne na svim otocima. Jer kao što ni kopno nije ujednačeno razvijeno ne mogu biti ni svi otoci. Osobno se ne mogu žaliti, jer naša je Općina iskoristila dostupna EU sredstva za poboljšanje komunalne i društvene infrastrukture, trudimo se osigurati zadovoljavajuću zdravstvenu skrb za građane (npr. prvi smo na Braču izgradili helidrom za dnevno i noćno slijetanje helikoptera), prometno smo izvrsno povezani sa Splitom, ali i s Makarskom, imamo svoj aerodrom…. Sve su to dobri preduvjeti budućeg razvoja. Normalno je i prirodno da težimo boljem, ali trebamo biti pošteni i priznati da smo daleko bolje razvijeni od nekih drugih, posebno udaljenijih i manjih otoka. Na zakonodavcu je da donosi mjere i zakone u skladu s potrebama svakog kutka naše domovine, neovisno dali je isti dio kopna ili otoka.

Istražili smo kako bi trebalo pristupiti problemu nedostatka liječnika na otocima?

Problemu nedostatka liječnika na otocima, koji ne žele raditi na otocima niti uz dodatnu financijsku motivaciju, država mora puno ozbiljnije pristupiti kombinacijom kratkoročnih poticaja i dugoročnih sustavnih promjena. Da sam ja "zakonodavac", pristupila bih tome ovako:

1. Nudila bih financijske i materijalne poticaje liječnicima na otocima

-Povećane plaće i dodaci za rad u otežanim uvjetima uz uvođenje bonusa za rad na otocima.

-Besplatan smještaj i subvencionirana prehrana liječnicima i njihovim obiteljima.

-Financiranje prijevoza i godišnjih putovanja na kopno kako bi se liječnicima smanjio osjećaj izolacije.

2. Rotacijski modeli rada

-Rotacijske smjene s liječnicima s kopna. Liječnici bi dolazili u tjednim ili dvotjednim smjenama.

-Formiranje mobilnih liječničkih ekipa koje bi redovito obilazile otoke.

3. Edukacija i dugoročno planiranje

-Stipendije za otočane studente medicine uz ugovornu obavezu povratka i rada na otoku nekoliko godina.

-Podizanje statusa i prepoznatljivosti otočne službe kroz kampanje koje promoviraju važnost rada u malim zajednicama i mogućnosti profesionalnog razvoja.

4. Uključivanje lokalne zajednice

-Poticaji za liječnike koji se žele trajno preseliti na otok kroz ponudu mogućnosti otkupa zemljišta, povoljnijih kredita, prioritet za vrtiće i škole.

-Suradnja s otočnim općinama – da se prepoznaju specifične potrebe svakog otoka i prilagodi model prema tome.

5. Pravna i institucionalna rješenja

-Država bi trebala donijeti Zakon o otočnoj medicinskoj službi kojim bi se definirao poseban status rada na otocima, uključujući beneficirani radni staž i raniju mirovinu.

-Posebne javno-zdravstvene ustanove za otoke koje bi imale više autonomije u organizaciji rada i zapošljavanju.

6. Telemedicina

-Uvođenje i ulaganje države u infrastrukturu za telemedicinu, posebno za konzultacije i specijalističke preglede.

-Obuka lokalnih medicinskih tehničara za korištenje opreme i suradnju s liječnicima na daljinu.

- Korištenje farmaceutskih ustanova i ljekarni za spoj s telemedicinom kroz edukaciju farmaceuta i uvođenje telemedicinskih kioska unutar prostorija ljekarni uz poticaje države.

Zaključak

Prema svemu rečenom, ovaj Zakon donosi doradu i usklađenje s EU zakonodavstvom koje u određenoj mjeri olakšavaju život otočana, ali čini se da ne rješava važna pitanja poput pouzdane i kvalitetne zdravstvene usluge direktno na otocima, razvijenosti i konkurentnosti gospodarstva, dostupnosti javnih usluga i kvalitete postojeće infrastrukture (posebno vodoopskrbe i telekomunikacijske mreže). Tijekom ljetnih mjeseci veća je opterećenost sustava u odnosu na ostatak godine, pa i to dodatno otežava.

Spomenuti pristup problemu nedostatka liječnika na otocima nije jednostavan ni jeftin, ali bi dugoročno smanjio disparitet između kopna i otoka. Ključ je u tome da rad na otoku nebi trebao izgledati kao kazna, nego privilegija koju država aktivno podržava i motivira. Sigurno je da jedinice lokane samouprave na otocima daju sve od sebe da taj problem minimiziraju, ali država je ta koja zakonima može taj problem regulirati i riješiti. Telemedicina je toliko napredovala i baš na otocima bi imala bila od velike koristi, ali ona kod nas nije iskorištena, ali to je pak tema za novi tekst. Dok se zdravstvo ne regulira, osnovne životne potrebe otočana nikad neće biti izjednačene sa životom stanovnika kopna.

Po Maslowljevoj hijerarhiji potreba "potreba za sigurnošću u životu" je temeljna psihološka potreba u koju se ubraja i potreba za sigurnim pristupom liječenju i ozdravljenju, pa tek kada su takve temeljne potrebe zadovoljene onda se i potrebe višeg reda mogu ostvariti.

Najavljeno je ukidanje povlaštenog tretmana kućnih elektrana za samoopskrbu energije

Prema Konačnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji od početka 2026. godine kućne će solarne elektrane biti manje isplative nego sada. To će se odnositi na sva kućanstva koja su instalirali ili planiraju instalirati solarne elektrane za osobnu opskrbu. Što se točno mijenja saznajte u nastavku.

Izvor: Zelena energetska zadruga

Ova vijest sigurno neće obradovati one koji su instalirali ili su u fazi instalacije kućnih solarnih elektrana, mada se za njih razmatra prijelazno razdoblje od deset godina do totalnog izjednačavanja s velikim proizvođačima energije na tržištu. Naravno, ovo promjene su potaknute usklađivanjem s direktivama EU kojima se uređuje tržište električne energije i za koje je Hrvatska dobila odgodu od dvije godine da bi se uskladila, i ta odgoda isteče krajem ove godine.

Kako je to do sada išlo?

Svi dosadašnji vlasnici kućnih solarnih elektrana za samoopskrbu, službeno nazvani "korisnici postrojenja samoopskrbe" su dobili povlašteni pristup tako da su oslobođeni plaćanja mrežarine i još nekih naknada koje veliki proizvođači energije moraju plaćati. Svi ti vlasnici kućnih elektrana su dobili dvosmjerno brojilo na korištenje koje je redovno bilježilo i količinu samo-proizvedene energije i kao i one koja se povlačila iz elektroenergetske mreže. Preko takvog brojila se u konačnici radio neto izračun razlike energije, tj. one koja je povučena iz mreže, i samo je na tu razliku korisnik plaćao račune energije. Izgleda kao čista računica i logični obračun. Ali zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano. S tim načinom obračuna nije bilo zarade za domaćeg distributera HEP ODS-a i s njime nisu bili zadovoljni ni kreatori EU zakonodavstva.

Što će se promijeniti od 2026. godine?

Korisnici mreže u samoopskrbi više neće imati nikakvo izuzeće u plaćanja mrežnih naknada, i drugih davanja kod preuzimanja električne energije iz mreže, pa će se privatne solarne elektrane naći u istoj potrošačkoj kategoriji kao i velike koje su namijenjene isključivo proizvodnji i prodaji električne energije.

Cijena otkupa energije koju korisnik-proizvođač preda u elektroenergetsku mrežu bit će smanjena jer će se koristiti nove formule za izračun. Što će rezultirati manjom dobiti za takve korisnike. Cilj je da mali proizvođač struje ne proizvodi više struje nego ju može potrošiti jer što god bude više struje poslano u mrežu, to će cijena otkupa biti manja.

Izgleda kao da zakonodavac želi da se mali proizvođači energije udružuju u male zajednice i međusobno razmjenjuju energiju, pa će tako njihovi troškovi biti smanjeni. Jer ovim novim izmjenama Zakona, i prema procjenama stručnjaka, financijska isplativost kućnih solarnih elektrana bi se mogla smanjiti za oko 20 % , što će možda rezultirati i smanjenjem interesa građana za novim instalacijama, bez obzira na subvencije i poticaje države.

Hoće li uopće solarne elektrane biti isplative po novom Zakonu?

Prema predviđanjima stručnjaka iz Zelene energetske zadruge solarne elektrane će i dalje biti isplative za građane, posebno one u Dalmaciji kod kojih je povećana potrošnja energije radi turizma i koji će u tom razdoblju moći pratiti potrošnju energije s proizvodnjom.

Prema njihovim savjetima sada je pravo vrijeme ugradnje tih elektrana jer svi koji ju ugrade do kraja ove godine imat će pravo na desetogodišnju odgodu za prijelazno razdoblje izjednačavanja i moći će koristiti beneficije staroga Zakona.

Koja će točno biti računica isplativosti i period povrata investicije u solarne elektrane?

Prema riječima i analizi stručnjaka iz Zelene energetske zadruge "Za trošak ugradnje od 5.380 EUR period povrata (JPP) u sadašnjem modelu iznosi 6 do 7 godina, a u novom modelu 9 do 10 godina. Za ugradnju solarne elektrane uz sufinanciranje FZOEU u iznosu od 50 %, period povrata smanjuje se u istom postotku. Tako u novom modelu JPP uz sufinanciranje iznosi 4 do 5 godina (umjesto dosadašnjih 3), što solarnu elektranu za samoopskrbu i dalje čini vrlo isplativim ulaganjem.

Solarna elektrana instalirane snage 5 kW za kućanstvo koje godišnje troši 6.000 kWh električne energije (1.036 EUR godišnje) u sadašnjem modelu osigurava godišnju uštedu od 86,1 %. U novom modelu je ta ušteda manja i iznosit će 55,5 %

Važno je napomenuti da će u novom modelu biti vrlo važno osigurati pravilno dimenzioniranje solarne elektrane kako bi se što veći dio proizvedene el. energije trošio u vrijeme kada je proizvodnja najveća (dakle tijekom dana). U našem smo primjeru pretpostavili da se na razini godine 25 % proizvedene el. energije iz solarne elektrane troši u istom trenutku kada se i proizvede – odnosno, ne prelazi preko brojila u mrežu."

Isplativost kućnih solarnih elektrana u SAD-u i Kini

Napravili smo analizu isplativosti kućnih solarnih elektrana u velikim državama poput SAD-a i Kine. Dobili smo sljedeće odgovore:

SAD

1. Cijena i subvencije:

Prosječna cijena instalacije: između 10.000 i 25.000 USD (ovisno o veličini sustava i lokaciji). Federalna porezna olakšica (ITC) trenutno omogućuje povrat 30 % troškova instalacije, što znatno poboljšava isplativost. Neke savezne države nude dodatne poticaje (Kalifornija, New York, Massachusetts itd.).

2. Ušteda na računima za struju:

U područjima s visokim cijenama električne energije (npr. Kalifornija), sustav se može isplatiti za 6 do 8 godina. U državama s nižom cijenom struje (npr. Teksas), period povrata može biti dulji, ali i dalje isplativ, posebno uz porezne poticaje.

3. Neto mjerenje:

Omogućuje prodaju viška proizvedene električne energije natrag u mrežu, to povećava ekonomsku isplativost.

Kina

1. Cijena i domaća proizvodnja:

Kina proizvodi najveći dio svjetskih solarnih panela, što znači da su cijene instalacije znatno niže, već od 5.000 do 10.000 USD za manje sustave. Zbog masovne proizvodnje i ekonomije razmjera, cijena po vatu je među najnižima u svijetu.

2. Vladini poticaji:

Kina je do nedavno imala vrlo izdašne subvencije i feed-in tarife, ali su one u zadnjim godinama smanjene. Ipak, mnoge lokalne vlasti i dalje potiču solarne sustave, osobito u ruralnim područjima.

3. Povrat investicije:

U urbanim područjima s višom potrošnjom električne energije, povrat se može očekivati za 5–7 godina. U ruralnim područjima solarna energija također ima smisla zbog nestabilnih mreža – korisnici više cijene neovisnost i stabilnost napajanja.

Značajke	SAD	Kina
Početna cijena	Viša	Niža
Porezne olakšice	Vrlo značajne (30 %)	Smanjene, ali postojeće
Cijena struje	Srednja do visoka	Niska do srednja
Povrat investicije	6–10 godina	5–7 godina

Zaključak

Vjerujemo da većina ljudi koji žive u kući maštaju o samoodrživim kućama u kojima proizvode svoju struju i imaju svoje izvore vode. To nam se čini važnim posebno u ovim neizvjesnim vremenima.

Ako država i dalje bude sufinancirala s 50 posto trošak kupnje i ugradnje solarnih elektrana u kućanstvima, to izgleda i dalje kao dobra prilika. Posebno za kućanstva s velikom potrošnjom koja su locirana u toplijim krajevima Hrvatske.

Problem je jedino što se kod nas često mijenjaju zakoni, i još se uvijek usklađujemo s EU direktivama, pa nikad ne znamo što nam sljedeća godina donosi i hoće li oni koji su dobili poticaje u skoroj budućnosti biti penalizirani za iste. Ovo nas je pomalo podsjetilo na poticanje države za ugovaranje stambenih kredita, životnih i zdravstvenih osiguranja kroz porezne olakšice, i onda ih je nakon par godina sve ukinula. Pa oni koji su ih ugovorili na više godina i obvezali se, morali su prilagoditi i mijenjati računicu isplativosti.

Ipak, kada usporedimo troškove s ostalim državama svijeta, ipak nam se čini i dalje isplativo ulagati u svoju proizvodnju energije i postajati sve više energetski neovisan.

Uskoro nove izmjene Zakona o gradnji i uvođenje seizmičkog certifikata za sve zgrade

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine trenutno radi na izmjeni Zakona o gradnji, koji bi trebao stupiti na snagu sljedeće godine. U toj izmjeni Zakona uz ostale promjene razmatrat će se i prijedlog o uvođenja seizmičkog certifikata, koji bi bio sličan energetskom certifikatu, ali specifičan za otkrivanje i procjenu seizmičke otpornosti zgrada. Što bi taj certifikat zahtijevao u građenju saznajte u nastavku.

Nova izmjena Zakona o gradnji ima za cilj modernizaciju graditeljskih propisa i usklađivanje s europskim standardima, skraćujući vrijeme potrebno za ishođenje građevinskih dozvola. Izmijenjeni Zakon bi trebao omogućiti lakšu obnovu objekata koji su oštećeni u potresima, što je za Hrvatsku izuzetno važno. Ako se uvede seizmički certifikat on bi mogao postati obvezan za nove zgrade ili za one starije koje su podložne većim seizmičkim prijetnjama.

Probali smo saznati kakvi se seizmički certifikati izdaju u svijetu

Neke države izdaju seizmičke certifikate za stambene zgrade, ali to nije univerzalna praksa. Ovi certifikati potvrđuju da zgrada ispunjava određene standarde otpornosti na potrese. Evo nekoliko primjera kako to funkcionira u različitim državama:

1. Japan

Certifikat: "Taishin Certificate" izdaje se za zgrade koje su prošle seizmičku procjenu prema japanskim građevinskim propisima. Postoje tri glavne razine otpornosti: Taishin (osnovna otpornost), Seishin (prigušenje potresa) i Menshin (izolacija temelja). Koristi se pri prodaji nekretnina, osiguranju i dobivanju kredita.

2. Kalifornija, SAD

Certifikat: "Seismic Retrofit Certificate" se izdaje se za zgrade koje su prošle ojačanje protiv potresa prema propisima Kalifornijske seizmičke komisije (CSSC). Može biti obvezan za javne i poslovne objekte, ali se koristi i za privatne kuće. Zgrade koje ispune standard mogu dobiti niže premije osiguranja.

3. Italija

Certifikat: "Sisma Bonus". Italija ima program poticaja za seizmičko ojačavanje zgrada. Certifikat omogućava vlasnicima nekretnina porezne olakšice do 85 % troškova za ojačavanje. Zgrade se klasificiraju prema seizmičkoj klasi (A+ do G), slično kao energetski certifikati.

4. Novi Zeland

Certifikat: "Earthquake Prone Building Certificate". Vlada označava zgrade koje nisu otporne na potrese, a vlasnici moraju provesti ojačanja kako bi dobili certifikat. Nakon procjene, zgrada se ocjenjuje prema NBS (New Building Standard) skali, gdje 100 % znači da ispunjava sve suvremene standarde.

Kako izgleda seizmički certifikat?

Obično sadrži naziv objekta, adresu, datum procjene, seizmičku kategoriju i potpis ovlaštenog inženjera. Može imati grafički prikaz seizmičke klase (npr. A+, B, C...) ili postotak otpornosti u odnosu na moderne standarde. Ponekad se izdaje u obliku naljepnice na ulazu u zgradu (kao u Novom Zelandu i Kaliforniji).

Koji se standardi procjenjuju za izdavanje seizmičkog certifikata?

Standardi koji se procjenjuju za izdavanje seizmičkog certifikata ovise o zemlji i propisima, ali se obično temelje na nekoliko ključnih faktora otpornosti građevine na potrese. Ovdje su glavni aspekti koji se procjenjuju:

1. Strukturni standardi

-Otpornost konstrukcije na potres odgovara na pitanja: Koristi li zgrada fleksibilne i čvrste materijale (armaturni beton, čelik, drvo s elastičnim spojevima)? Ima li dovoljno nosivih zidova i stupova za izdržavanje horizontalnih sila potresa? Jesu li spojevi između zidova, podova i krova izvedeni tako da smanjuju mogućnost odvajanja tijekom potresa?

-Temeljna konstrukcija: Jesu li temelji zgrade dovoljno duboki i čvrsti za otpornost na seizmičke sile? Koriste li se seizmički izolatori (npr. gumeni ležajevi s olovnom jezgrom) kako bi se smanjilo preneseno gibanje?

-Dizajn konstrukcije: Je li zgrada simetrična i uravnotežena kako bi se izbjeglo uvijanje tijekom potresa? Ima li zaštitu od vertikalnih i horizontalnih pomaka, kao što su ukrućenja i čelični okviri?

2. Materijali i metode gradnje

-Kvaliteta materijala donosi odgovore na pitanja: Koriste li se visokokvalitetni betoni i čelici otporni na lom i zamor materijala? Jesu li zidovi i stupovi dobro armirani kako bi podnijeli deformacije bez pucanja?

-Metode gradnje: Je li gradnja izvedena prema modernim antiseizmičkim pravilima? Postoje li kontrole kvalitete tijekom izgradnje (npr. testovi tla, ispitivanje betona, provjera spojeva)?

3. Seizmička zona i lokalni uvjeti tla

-Podložnost tla na potrese: Je li zgrada izgrađena na stabilnom tlu ili na rizičnim podlogama (meko tlo, nasipi, pjeskovito tlo)? Jesu li poduzete mjere ojačanja temelja na nestabilnim terenima?

-Seizmička zona: Nalazi li se zgrada u visokorizičnom području (npr. Tokio, San Francisco, Istanbul)? Jesu li građevinski propisi prilagođeni seizmičkom riziku regije?

4. Tehnička procjena i testiranja

-Računalne simulacije i testiranja: Provodi li se seizmička analiza s pomoću računalnih modela i simulacija potresa? Jesu li izvedeni statički i dinamički testovi (npr. "shake table test" – test potresne platforme)?

-Seizmička klasifikacija i certifikacija: Zgrada može dobiti seizmičku ocjenu (A+ do G, kao energetski certifikati) ili postotak otpornosti na potrese (npr. "80 % NBS" u Novom Zelandu). Certifikat može zahtijevati periodična testiranja i inspekcije kako bi ostao važeći.

5. Dodatni sigurnosni elementi

-Protupotresni sustavi i dizajn donose odgovore na pitanja: Ima li zgrada sustave za prigušenje vibracija, poput prigušnih masa u neboderima? Jesu li ugrađeni elastični spojevi na cjevovodima i električnim instalacijama kako bi spriječili pucanje?

-Evakuacijske mjere: Ima li zgrada sigurne izlaze, protupotresne stepenice i otvorene prostore za evakuaciju? Jesu li liftovi dizajnirani s automatskim zaustavljanjem u slučaju potresa?

Koje se norme većinom koriste za dobivanje seizmičkog certifikata?

Za dobivanje seizmičkog certifikata, zgrada mora proći detaljnu procjenu otpornosti prema gore navedenim kriterijima. Svaka zemlja ima svoje specifične norme, ali većina se temelji na Međunarodnom građevinskom kodeksu (IBC), Eurocode 8 (EU) ili nacionalnim propisima (npr. japanski Building Standard Act, kalifornijski CBC kod).

Što je Eurocode 8 (EU)

Eurocode 8 (EC8) je europski standard za projektiranje građevina otpornosti na potrese. On postavlja pravila i smjernice za sigurnu gradnju u seizmički aktivnim područjima Europe. EC8 je dio skupa europskih građevinskih normi (Eurocodes) koji se odnose na projektiranje konstrukcija otpornosti na potres. Njegova glavna svrha je osigurati da građevine mogu izdržati potres bez kolapsa i s minimalnim oštećenjima. Eurocode 8 nije zakonski obavezan, ali većina europskih zemalja ga je uključila u svoje građevinske propise. Formalni naziv: EN 1998 odnosi se na projektiranje potresno otpornih konstrukcija.

EC8 se sastoji od 6 dijelova, a svaki se bavi različitim aspektima seizmičke otpornosti:

EN 1998-1 - Opća pravila, zgrade. Definira osnovne seizmičke zahtjeve za sve građevine. Postavlja kriterije za analizu i projektiranje konstrukcija. Navodi metode za računanje potresnog opterećenja.

EN 1998-2 - Mostovi - Pravila za projektiranje mostova otpornosti na potrese. Uključuje seizmičku izolaciju i metode proračuna.

EN 1998-3 - Sanacija i ojačavanje postojećih građevina - Smjernice za procjenu stanja i poboljšanje otpornosti starih zgrada. Uključuje metode ojačanja zidova, stupova i temelja.

EN 1998-4 - Skladišta i industrijski objekti. Pravila za silosne objekte, rezervoare i industrijske postrojenja. Fokus na tekuće materijale i specijalne opterećenja.

EN 1998-5 - Temeljenje, potporni zidovi i interakcija s tlom. Pravila za projektiranje temelja i stabilnost tla pri potresu. Smjernice za ojačavanje nestabilnog tla i sprječavanje likvefakcije (pretvaranja tla u tekuću masu).

EN 1998-6 - Tornjevi, jarboli i dimnjaci. Seizmički zahtjevi za visoke i vitke konstrukcije.

Kako EC8 određuje seizmičko opterećenje?

Seizmička zona

EC8 dijeli Europu na seizmičke zone prema povijesnim potresima i geološkim podacima. Zemlje poput Italije, Grčke, Hrvatske, Rumunjske i Turske imaju visoke seizmičke zahtjeve. Zemlje poput Njemačke, Nizozemske i Skandinavije imaju niže zahtjeve.

Spektar odgovora tla

EC8 koristi spektar odgovora za definiranje kako tlo i građevine reagiraju na potres. Razlikuje četiri vrste tla (A - stijena, B - tvrdo tlo, C - mekše tlo, D - vrlo mekano tlo). Za svaku vrstu tla postoji drugačiji način izračuna seizmičkog opterećenja.

Metode proračuna

EC8 dopušta različite metode analize građevine na potrese:

-Jednostavna metoda: koristi se za manje zgrade (proračun temeljen na lateralnim silama).
-Spektralna analiza: računa se odziv zgrade na različite frekvencije potresa.
-Nelinearna analiza: koristi se za kompleksne konstrukcije i detaljnije simulacije potresa.

Glavni ciljevi EC8

-Sigurnost ljudi. Sprječavanje urušavanja građevina i zaštita života.
-Očuvanje funkcionalnosti. Osiguranje da važne zgrade (bolnice, škole) ostanu operativne nakon potresa.
-Smanjenje ekonomske štete. Projektiranje konstrukcija tako da popravci budu mogući i ne previše skupi.

Zaključak

Mnoge zemlje još uvijek nemaju obvezan sustav seizmičkih certifikata za privatne kuće, ali svijest o njihovoj važnosti raste. Nije samo važno uvesti neki certifikat, pa da se puni državna blagajna i doda još jedan namet građanima, nego je posebno važno da je taj certifikat baziran na provjerenim i već korištenim svjetskim normama i da pospješuje sigurnosti građevina. Posebno iz seizmički ugroženih zemalja.

Eurocode 8 je glavni standard za seizmičku otpornost građevina u Europi. Primjenjuje napredne metode analize, omogućava projektiranje sigurnih i otpornih konstrukcija i prilagođava se različitim seizmičkim uvjetima. Za pretpostaviti je da će on biti korišten za dobivanje seizmičkog certifikata kod nas uz kombinaciju već spomenutih drugih standarda.

Budući da je Ministar Branko Bačić izjavio da "Jedan od ključnih ciljeva ovog Zakona je ubrzati postupke, smanjiti birokraciju i omogućiti građanima da brže započnu gradnju svojih objekata, kao i dati veći fokus na digitalizaciju postupaka i uvođenje jedinstvenih platformi za podnošenje zahtjeva i izdavanje dozvola, što će omogućiti veću transparentnost i učinkovitost", velike se nade polažu u te izmjene Zakona. Posebno nakon što se Hrvatska suočila s velikim izazovom obnavljanja objekata oštećenih u potresima u Zagrebu i Petrinji bilo kakvo olakšanje procedura obnove je dobrodošlo.

Mnogi će pomisliti "kako to da se najavljuje olakšanje procedura i ubrzavanje postupaka, a spominje se moguće uvođenje još jednog certifikata i nameta?" To zvuči kontradiktorno, ali kako se radi o važnim sigurnosnim normama pri gradnji, kojih će se morati držati građevinari, i o seizmičkoj stabilnosti budućih i sadašnjih objekata, treba pričekati donošenje izmjena Zakona pa će sve biti jasnije. Tada ćemo saznati u kojoj mjeri su olakšane ili otežane procedure pri gradnji.

Mogu li stambene zadruge promijeniti tržište nekretnina u Hrvatskoj i postati novi trend?

Prema Nacionalnom plan stambene politike RH do 2030. godine, koji je predstavljen krajem prošle godine, ministar Bačić je najavio da su u plan uvrštene i neprofitne stambene zadruge. Po njegovom planu, poticanjem neprofitnih stambenih zadruga izgradit će se 1.200 novih stambenih jedinica. Koliko zapravo znate o stambenim zadrugama? U nastavku ćemo objasniti što su stambene zadruge i kako one funkcioniraju.

Foto: Pedro Miranda, Unsplash

Koliko uopće znamo o stambenim zadrugama, što su one točno, kako se osnivaju i financiraju? Na tu je temu prošle godine Jasmina Džanović, za Savjeti.hr napravila anketu među građanima Hrvatske o tome koliko znaju o stambenim zadrugama i jesu li imali iskustva s njima. U anketi je dobiveno ukupno 302 odgovora iz 15 hrvatskih županija, odnosno 46 hrvatskih gradova i općina. Prema rezultatima ankete samo 30 % ispitanika je znalo što su stambene zadruge, a samo 8,6 % su imali iskustva tj. upoznati su s funkcijom stambene zadruge.

S obzirom na, to probat ćemo ovdje malo više napisati o stambenim zadrugama, postojećem hrvatskom Zakonu i međunarodnim iskustvima.

Što je to stambena zadruga?

Stambena zdruga je oblik kolektivnog stanovanja, gdje članovi zajednički upravljaju i koriste stambene objekte. Glavna svrha stambene zadruge je omogućiti pristupačno i stabilno stanovanje članovima, često bez klasične privatne vlasničke strukture.

Ključne značajke stambene zadruge su:

-Zajedničko vlasništvo i upravljanje – Članovi zadruge zajedno donose odluke o održavanju, financiranju i pravilima korištenja stanova.
-Neprofitni model – Cilj nije ostvarivanje profita ili preprodaja, već osiguravanje povoljnog i održivog stanovanja.
-Demokratsko odlučivanje – Svaki član obično ima jednak glas bez obzira na veličinu stana koji koristi.
-Dugoročna stabilnost – Umjesto kupnje stana, članovi često plaćaju određenu članarinu ili doprinos, čime osiguravaju pravo korištenja nekretnine.
-Povoljnije stanovanje – Budući da stambene zadruge nisu vođene profitom, one mogu osigurati povoljnije uvjete stanovanja u usporedbi s tržišnim najmovima ili kupnjom i manje su podložne tržišnim oscilacijama
-Održivi modeli stanovanja (često s fokusom na ekološku gradnju).

Osnivanje stambene zadruge

Stambena zadruga se osniva kao pravna osoba (zadruga), a proces uključuje:
-Okupljanje osnivača (obično 3 ili više osoba)
-Izradu statuta i registraciju u nadležnom uredu.
-Definiranje pravila upravljanja i financiranja.
-Prikupljanje početnog kapitala (članarine, depoziti).

U Hrvatskoj se zadruge registriraju prema Zakonu o zadrugama članak 60.-65. Ako je JLS pokretač stambene zadruge onda on raspisuje natječaj za osnivanje zadruge i u većini slučajeva daje neko zemljište, pod gradskim vlasništvom, za korištenje pri izgradnji stanova.

Tko financira gradnju stanova u vlasništvu stambene zadruge?

Stambene zadruge mogu koristiti različite izvore financiranja, uključujući:

-Doprinosi članova – Svaki član može uplatiti određeni iznos kao udio u zadruzi.
-Krediti i zajmovi – Zadruga može uzeti kredit od banaka ili kreditnih unija.
-Državne subvencije i EU fondovi – U nekim zemljama postoje poticaji za stambene zadruge.
-Suradnja s gradovima – Lokalne vlasti ponekad daju zemljište pod povoljnim uvjetima.

U nekim europskim modelima (npr. u Austriji ili Švicarskoj), država pomaže zadruzi s povoljnim kreditima ili oslobađa dio troškova zemljišta.

Kako se biraju članovi zadruge?

Članovi zadruge biraju se prema pravilima koje osnivač zadruge postavlja. Obično se koriste kriteriji kao što su:

-Financijska stabilnost – Kandidati trebaju biti u mogućnosti plaćati članarinu i doprinose.
-Društvena odgovornost – Neke zadruge imaju prioritete (mlade obitelji, starije osobe, ekološki orijentirani stanari itd.).
-Usklađenost s vrijednostima zadruge – Članovi se često biraju kroz intervjue kako bi se osiguralo da dijele principe zajedničkog života i upravljanja.

U nekim modelima postoje liste čekanja, a zadruge mogu primati nove članove kada se oslobode stanovi.

Da li član stambene zadruge ikad dobije udio koji je uložio prilikom učlanjivanja u zadrugu i gradnji stanova?

DA, ali uz uvjete. Većina stambenih zadruga koristi depozit kao ulaganje u zajedničku imovinu. Ako član napusti zadrugu, depozit mu se može vratiti, ali ne odmah – često tek kada novi član preuzme njegovo mjesto i uplati isti ili sličan iznos. Ponekad se od iznosa odbijaju određeni troškovi održavanja ili amortizacije. U nekim modelima depozit se ne vraća, ali član može prenijeti svoje pravo nekom drugom.

Ukratko: nije klasična najamnina, ali nije ni potpuno vlasništvo – više kao ulaganje u kolektivnu imovinu.

Ako je zadruga dobila kredit za gradnju stanova tko ga je dužan vraćati?

Ako se gradnja financira kreditom, otplatu preuzima zadruga kao pravna osoba, a članovi plaćaju kroz:

-Mjesečne stanarine/doprinose – koje pokrivaju ratu kredita, održavanje i troškove.
-Početne uplate članova – pomažu da se smanji iznos kredita.
-Moguće subvencije – ako država ili grad pomognu zadruzi.

Kredit nije na pojedinca, već na zadružno tijelo, što znači da članovi zajedno sudjeluju u troškovima, ali nemaju individualnu hipoteku kao kod klasične kupnje stana.

Koji su razlozi propadanja zadruge?

Ako bi zadruga propala, moglo bi doći do gubitka depozita članova, ovisno o pravnoj strukturi i ugovorima. Po našim saznanjima, i bivšim iskustvima najveći razlozi propadanja zadruge su sljedeći:

1. Financijski problemi

Previsok dug – Ako zadruga uzme preveliki kredit koji ne može otplaćivati, može doći do bankrota.

Neplaćanje članarina – Ako previše članova prestane plaćati svoje doprinose, zadruga ne može pokrivati troškove.

Loše financijsko planiranje – Ako se ne predvide troškovi održavanja ili ako gradnja postane preskupa zbog iznenadnog velikog poskupljenja materijala ili radne snage, zadruga može upasti u dugove.

PRIMJER IZ PRAKSE: U Kanadi je nekoliko zadruga propalo jer su bile ovisne o državnim subvencijama, koje su kasnije ukinute, pa nisu mogle pokriti troškove.

2. Loše upravljanje i nesloga među članovima

-Nejasna pravila upravljanja – Ako zadruga nema jasna pravila o tome kako se donose odluke, može doći do sukoba.

-Svađe među članovima – Nesuglasice oko troškova, pravila stanovanja ili primanja novih članova mogu dovesti do raspada zajednice.

-Nedostatak stručnog vodstva – Ako nitko u zadruzi nema iskustva u financijama i vođenju nekretnina, mogu nastati ozbiljni problemi.

PRIMJER IZ PRAKSE: U Njemačkoj su neke zadruge propale jer su članovi imali previše različitih vizija – neki su htjeli luksuzno uređenje, dok su drugi htjeli što jeftinije stanove, što je dovelo do neodrživih troškova.

3. Pravni i regulatorni problemi

-Loši ugovori – Ako ugovori između zadruge, banaka i gradskih vlasti nisu dobro definirani, može doći do pravnih sporova.

-Problemi s gradnjom – Ako se gradnja odulji ili naiđe na probleme (npr. građevinske dozvole, žalbe susjeda), troškovi mogu narasti izvan kontrole.

-Promjene u zakonima – Ako država promijeni zakone o subvencijama ili porezima, zadruga može izgubiti financijsku održivost.

PRIMJER IZ PRAKSE: U SAD-u je propalo nekoliko zadružnih projekata jer su porezni zakoni promijenjeni, pa su zadruge izgubile povlastice na kredite i zemljišta.

4. Gubitak interesa i iseljavanje članova

-Odlazak članova bez novih prijava – Ako ljudi napuste zadrugu i nema dovoljno novih članova, može doći do financijskih problema.

-Rast cijena na tržištu – Ako cijene nekretnina rastu, neki članovi mogu radije prodati ili napustiti zadružni model.

-Promjena demografije – Ako je zadruga formirana za određenu grupu (npr. mlade obitelji), ali te obitelji kasnije isele, može doći do problema s popunjavanjem stanova.

PRIMJER IZ PRAKSE: U Francuskoj su neke zadruge propale jer su mladi članovi odselili u veće gradove, a stariji stanovnici nisu mogli pokriti troškove održavanja.

Kako probati izbjeći probleme koji mogu uzrokovati propadanja stambenih zadruga?

Izbjegavanje problema u stambenim zadrugama zahtijeva dobro planiranje, jasna pravila i odgovorno upravljanje. Evo ključnih načina kako spriječiti propast zadruge:

1. Financijska stabilnost od samoga početka koja iziskuje realističan financijski plan. Prije gradnje treba izraditi detaljan proračun koji uzima u obzir sve troškove (ne samo gradnju, nego i dugoročno održavanje). Financijski plan bi trebao uključivati:

-Sigurno financiranje uključuje ne oslanjanje na samo jedan izvor (npr. samo kredite ili samo subvencije), već kombinirati  početne uloge članova (ali ne prevelike da ne bude financijski teret), s povoljnim kreditima od banaka ili kreditnih unija. Svakako uključiti i subvencije i potpore ako su dostupne.

-Fiksni mjesečni doprinosi bi trebali osigurati da članovi plaćaju redovite članarine koje pokrivaju otplatu kredita, pričuvu za održavanje i nepredviđene troškove.

-Plan za krizne situacije, što znači da ako netko prestane plaćati, važno je imati fond za hitne slučajeve ili mogućnost pronalaska novih članova.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Švicarskoj zadruge često traže od članova polog koji im omogućuje početno financiranje, ali i osigurava da postoji novac ako netko izađe iz sustava.

2. Profesionalno i demokratsko upravljanje gdje bi upravljali stručnjaci, što znači da iako je zadruga demokratska, važno je imati stručne ljude koji će voditi financije i administraciju (računovođe, pravnike). Pravila odlučivanja moraju svima biti jasna od samoga početka. Treba definirati kako se donose odluke, koji su minimalni financijski uvjeti za članstvo, kako se biraju novi članovi i što se događa ako netko prestane plaćati.

Zadruga treba imati transparentnost u financijama i odlukama kako bi svi članovi znali gdje odlazi njihov novac. To se može provesti kroz redovite sastanke, organiziranja grupa svih članova na emailu, ili digitalnim platformama za komunikaciju.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Danskoj mnoge zadruge imaju odbor stručnjaka koji pomaže stanarima donositi ključne financijske odluke.

3. Fleksibilnost i dugoročna održivost bi uključivao plan za nove generacije. Na primjer ako je zadruga formirana za mlade obitelji, treba razmišljati što se događa kada djeca odrastu ili članovi ostare.  Ako netko želi izaći iz zadruge, važno je imati sustav koji omogućuje brzu zamjenu, kako ne bi nastale financijske rupe. Ako se stanovi ne održavaju, dugoročno će to postati financijski problem. Zato treba imati pričuvni fond za popravke.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Njemačkoj zadruge ulažu u energetski učinkovite zgrade koje imaju niže režije, čime se smanjuju troškovi života za članove.

4. Pravna sigurnost i suradnja s vlastima uključuje dobro definirani ugovori gdje svi članovi trebaju znati što plaćaju, što dobivaju i pod kojim uvjetima mogu izaći iz zadruge. Jako je važna i suradnja s gradom gdje treba tražiti podršku lokalnih vlasti (povoljna zemljišta, subvencije, infrastrukturna pomoć). Svakako uključiti u ugovore i sigurnosne klauzule, jer u slučaju promjena zakona ili ekonomskih problema, treba imati plan što učiniti ako dođe do poremećaja na tržištu.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Beču gradske vlasti često podržavaju zadruge davanjem povoljnog zemljišta uz uvjet da zadruga osigura dostupne stanove za širu zajednicu.

Kakve su sankcije ako član zadruge svoj stan iznajmi nekome drugome?

U većini zadružnih modela stanari ne smiju slobodno iznajmljivati svoje stanove, jer zadruga nije tržišno stanovanje. Cilj je pristupačno i stabilno stanovanje za članove, a ne profit od najma.  Zadruge su zajednice, ne investicijski objekti. Ako bi članovi iznajmljivali stanove, moglo bi doći do zloupotreba i rasta cijena. Drugi članovi mogu smatrati da netko profitira na njihovom doprinosu i to može izazvati neslaganja i probleme u zajednici. Tako da u većini stambenih zadruga postoji pravilo da stan koristi samo član zadruge, osim u posebnim slučajevima (npr. privremena selidba, bolest, studij u inozemstvu).

U nekim slučajevima zadruga može dozvoliti privremeni podnajam, ali uz stroga pravila ograničenog trajanja  npr. maksimalno 6 mjeseci do godinu dana (npr. ide na privremeni rad ili studij). U toj situaciji član mora dobiti odobrenje upravnog odbora i prijaviti podstanara. Tada član smije naplatiti samo iznos svojih stvarnih troškova (bez profita). Podstanar mora poštovati pravila zadruge i pridržavati se svih pravila kao i stalni članovi.

Što ako netko iznajmljuje ilegalno?

Ako član iznajmi stan bez dopuštenja, mogu uslijediti sankcije, ovisno o pravilima zadruge. Prvi korak je obično upozorenje. Ako ne prekine, može se povećati članarina ili uvesti financijska kazna. U ekstremnim slučajevima, zadruga može donijeti odluku da član mora napustiti stan i prenijeti članstvo na drugu osobu. Na primjer u Švedskoj su neke zadruge uvele pravilo da članovi koji ilegalno iznajmljuju automatski gube članstvo.

Postoji li koji primjer stambene zadruge u Hrvatskoj?

Stambeno zadrugarstvo je u Hrvatskoj tek u povojima. Po našem saznanju, prvi se pilot projekt stambene zadruge, vrijedan četiri milijuna eura, trenutno odvija u Križevcima, gdje će se graditi 36 stanova u zgradi bivše vojarne, po modelu stambenog zadrugarstva. 

Zaključak

Za sve one kojima se ova ideja sviđa i koji se razmišljaju upustiti u te vode, trebaju dobro proučiti trenutno važeći Zakon o zadrugama. Isto tako vladajući su već najavili da se planira taj Zakon izmijeniti kako bi se prilagodilo trenutnoj situaciji na tržištu nekretnina, i kako bi se išlo ka ostvarenju Nacionalnog plana stambene politike 2030. Puno više detalja o načinu osnivanja stambene zadruge u Hrvatskoj je navedeno na stranici savjeti.hr pa taj dio nismo htjeli ovdje ponavljati.

Budući da u mnogim državama svijeta stambene zadruge posluju, i omogućuju državljanima priuštivije stanovanje, po znatno nižim cijenama stanovanja od klasičnog najma, i kod nas to može biti slučaj. Kako sam prethodno napisala, to iziskuje dosta promjena, angažmana i edukacije stanovništva o takvom obliku stanovanja i vlasništva. Te promjene podrazumijevaju i donošenje novog zakona koji bi definirao samo stambene zadruge ili izmjenu postojećeg Zakona o zadrugama koji bi puno jasnije i konciznije definirao stambene zadruge, kako bi se olakšale sve potrebne procedure osnivanja, izgradnje i opstanka takvog oblika zadruga.

Hoće li polako nestajati servisi mobitela?

U zadnje vrijeme sve češće čujemo u medijima kako se servisi mobitela lagano gase i sve ih je manje i manje. Probali smo saznati je li to istina i koje su prognoze za budućnost takvih servisa.

Foto:  Kostiantyn Li, Unsplash.com

Prema izvješću GSMA iz 2023. godine, 55 % svjetske populacije, odnosno oko 4,3 milijarde ljudi, koristi mobilne telefone. Unatoč velikom broju korisnika, novi trendovi utječu na održivost servisa za popravak mobitela. Vjerujem da je neko vrijeme to i bio jako isplativ posao, ali u zadnje vrijeme neki serviseri kod nas a i u svijetu se žale na održivost njihovog posla.

Analizirali smo neke YouTube kanale koji detaljno opisuju popravke računala i pametnih mobitela. Na tim kanalima serviseri se žale kako im je sve teže popraviti mobitele, jer se za novije modele pametnih telefona ne mogu više prenositi dijelovi s jednog mobitela na drugi. Objašnjavaju da svaki taj vitalni dio telefona ima ugrađen i jedinstveni čip zbog kojeg on neće funkcionirati na drugom telefonu mada su istog modela. A već je i dobro poznato da su proizvođači počeli ograničavati rok trajanja nekih vitalnih dijelova koje, kada im rok istekne, ne možete nigdje kupiti.

Na ovom videu, koji je snimio Ivan Grginović, vlasnik servisa iService Hrvatska, žali se na sve veću otežanost popravaka mobitela u zadnjih godinu dana. Detaljno je obrazložio i zašto. Usporedio je neke svoje početke rada u servisu iz 2010. godine kada su mu za rad doslovno trebali od alata križni i ravni šrafciger i neki mali otvarači. Tvrdi da su danas uređaji ekstremno komplicirani, da treba ekstremno puno znanja, konstantno ulaganje u alate i da je to okidač zašto ljudi odustaju od posla. Naveo je primjer skidanja stakla na mobitelima nekad i sad. Prije je to više bila vještina u rukama i praksa a danas za reparaciju stakla treba imati i dodatno znanje. Uz to naveo je i da su danas stakla otpornija na udarce nego su nekada bila pa je i to razlog smanjene potražnje usluga servisa. I onda se, naravno, dogodi da serviseri izgube dosta vremena na dijagnostiku i pokušaj popravka telefona, a kada ga na kraju ne uspiju popraviti bude im neugodno naplatiti naknadu za servis bez popravka.

O čemu se točno radi?

Sljedeći faktori mogu značajno utjecati na održivost servisa za popravak mobitela:

1. Smanjena isplativost popravaka: Cijene novih mobilnih uređaja manje poznatih proizvođača su u nekim slučajevima postale pristupačnije, dok su troškovi popravaka ostali visoki. To dovodi do situacije gdje korisnici radije kupuju novi uređaj nego popravljaju stari.

2. Nedostatak rezervnih dijelova: Proizvođači često ograničavaju dostupnost rezervnih dijelova ili ih čine skupima, što otežava rad neovisnih servisa.

3. Kompleksnost modernih uređaja: Suvremeni pametni telefoni postaju sve složeniji, što zahtijeva specijaliziranu opremu i znanje za popravak. To povećava troškove servisa i smanjuje broj servisa koji mogu obavljati takve popravke.

4. Planirano zastarijevanje: Kao što smo već spomenuli neki uređaji su dizajnirani s ograničenim vijekom trajanja, ili s komponentama koje je teško ili nemoguće zamijeniti, što potiče korisnike na kupnju novih uređaja umjesto popravka starih.

5. Nestrpljenje korisnika: Ljudi su definitivno postali ovisnici o svojim pametnim telefonima, i kada ih trebaju ostaviti na popravku, to za njih iziskuje veliko strpljenje. Ponekad i po nekoliko dana a možda i tjedana uređaj može ostati u servisu, što neke onemogućuje u njihovom radu i životu. Iz tog razloga radije kupuju nove.

6. Ažuriranje aplikacija: Na određenim pametnim telefonima, poneke se aplikacije više ne mogu ažurirati zbog zastarjeloga operativnog sustava. Na primjer na Apple telefonima i tabletima YouTube aplikacija neće raditi ako nije ažurirana na barem nekoliko verzija ispred, a ne može se ažurirati ako nemate neku noviju verziju IOS operativnog sustava. I onda vam više ni servis ne može pomoći, i takvi uređaju se lagano pospreme u ladicu ili se bace. Što dovodi do smanjenja broja uređaja koji bi eventualno bili kandidati za popravke.

Koja bi onda mogla biti budućnost ovakvih servisa?

Budućnost servisa za mobitele, tablete i slične uređaje ovisit će o nekoliko ključnih faktora:

1. Prilagodba zakonima o pravu na popravak

Sve više zemalja, uključujući EU i SAD, uvodi zakone koji štite "pravo na popravak" (Right to Repair) o čemu su pisali u Bug-u. Ti zakoni prisiljavaju proizvođače da osiguraju dostupnost rezervnih dijelova, objave tehničke priručnike i da o moguće jednostavniji popravak uređaja. Ovo bi moglo pomoći neovisnim servisima da prežive, ali i natjerati velike brendove da otvore vlastite servise ili da otvore portale za savjetovanje kupaca za popravak od kuće. 

2. Modularni i lakše popravljivi uređaji

Proizvođači poput Fairphonea i Frameworka već razvijaju uređaje dizajnirane za jednostavan popravak. Ako taj trend nastavi rasti, servisi bi mogli profitirati od jednostavnijih i jeftinijih popravaka.

3. Specijalizacija i napredna tehnologija popravka

Budući da su novi uređaji sve složeniji, servisi koji ulažu u mikro-lemljenje, popravke matičnih ploča i zamjenu čipova mogli bi opstati i čak rasti. Oni servisi koji planiraju preživljavati samo od npr. zamjene ekrana ili sitnijih popravaka neće više lako opstajati.

4. Automatizacija i AI dijagnostika

AI može unaprijed dijagnosticirati kvarove, što bi ubrzalo popravke i povećalo efikasnost servisa. Također, u malo daljoj budućnosti roboti bi mogli preuzeti dio fizičkih popravaka. 

Pitali smo vlasnika servisa u centru Zagreba za mišljenje

Gospodin Siniša Miklavčić, vlasnik servisa Mobitronic service, konkretno se bavi servisom mobitela od 2000. godine. Prošao je kroz kompletan razvoj tehnologije, pa tako i mobitela i tableta. Servis mobitela je otvorio zajedno s kolegom, jer im se nije više svidjela politika i poslovanje u bivšoj firmi. Sad su sretni jer rade sami za sebe. Za Financije.hr je komentirao situaciju o održivosti i problematici servisa mobitela u Hrvatskoj.

Koliko servisa mobitela ima u Zagrebačkoj županiji, a koliko u Hrvatskoj?

Osobno znam za nekih 50-tak servisa u Hrvatskoj. Po mojoj slobodnoj procjeni 25 do 30 ih je u Zagrebačkoj županiji.

Možete li nam komentirati situaciju u kojoj se u medijima sve više spominje da se servisi mobitela gase jer ne mogu financijski ići u korak s napretkom tehnologije i sve kompleksnijim popravcima?

Mislim da se po medijima širi kriva informacija, jer znam čak i za neke povratnike u posao, a da ne pričam o kućnim "fush" majstorima koji servisiraju po doma za susjede, kao neki "studentski posao" a rade na crno. Popravci, kao takvi, su naravno kompleksniji i složeniji, kao i u svakoj drugoj branši. Svakodnevna učenja, seminari (online) i praktičan rad svakako unapređuju i olakšavaju (ubrzavaju) popravak. Sama tehnologija je jako napredovala u odnosu na prije, jer su i sami uređaji dobili jako puno noviteta u odnosu na nekadašnje uređaje.

Znate li vi za neke servise u Zagrebu koji su se zatvorili?

Nije mi poznato da se neki servis zatvorio zbog neisplativosti poslovanja. I ako se neki zatvorio, to je zbog nekih drugih razloga.

Postoji li neko udruženje servisera mobilnih uređaja, i ako da, što ono točno radi?

Udruga kao takva ne postoji, ali imamo Whatsapp grupu gdje razmjenjujemo saznanja, dijelove, posuđujemo alate i slično.

Koja je po vama najveća trenutna problematika koja utječe na održivost servisa i vašeg posla?

Trenutno velikih problema nemam, više je to sitnih polu-problema i tekućih stvari koje vjerujem muče sve male poduzetnike i obrtnike. Općenito je sve poskupjelo pa tako i nabavna cijena dijelova, alata i repromaterijala te režije, najmovi i sve drugo. A platežna moć klijenata se po meni smanjila.

Stvara li vama problem to što za novije mobitele više ne možete lako izvršiti zamjenu nekih dijelova, na primjer zamjena ekrana nije jednostavna kao nekada, i da li su zamjenski dijelovi teže dobavljivi?

Zamjena je za neke modele lakša nego prije, a za neke opet kompliciranija. Apple je taj koji komplicira najviše. U suštini svi ostali su jednostavniji osim iPhonea koji svakim modelom postaje sve skuplji za popravak strankama.

Da li vam stvara poteškoću što ne možete za novije mobitele više uzeti zamjenski dio sa staroga mobitela, ili su neki novi dijelovi čipirani?

Nama, kao serviserima, muku pravi nemogućnost dobave originalnih dijelova jer nam oni sami kompliciraju nabavku. I sve dijelove "uparuju" sa matičnom pločom pa kasnije u obavijestima piše da dio nije originalan, čak i ako se stavi drugi original.

Da li EU direktiva "Right to repair" (pravo na popravak) nešto olakšava situaciju oko pronalazaka dijelova i servisiranja?

Donekle, ali opet više fizičkim osobama nego nama kao serviserima i pravnim osobama.

Naime, preporučimo klijentu da naruči originalnu bateriju za iPhone i kad mu dođe na adresu, donese ju da mu mi ugradimo.

Spomenuta direktiva nalaže državama članicama EU-a da putem nekih kampanja kupona za popravak ili obukama vještina promiče popravke uređaja na svome teritoriju. Da li je išta od toga zaživjelo u HR? 

Meni nije poznato da je zaživjelo. Znam da su operateri dali u ponudu da donesete stari uređaj i da vam umanje cijenu novog u produljenju ugovora, ali ti i dalje nije popravak, čak naprotiv, potiču nas da mijenjamo i uzimamo novo. I u većini slučajeva na jeftinijim tarifama nude i guraju slabije, lošije i često neispravne poluproizvode sa nazivima svoje robne marke tipa " T Phone" u Hrvatskom Telekomu.

Konkretno za taj uređaj njihove marke se ne zna niti točno podrijetlo niti proizvođač, već je nagađanje za svaki model tko ga je sastavio za njih. Nema baterija, ekrana dijelova na matičnoj ploči, a takve uređaje uglavnom i uzimaju najranjiviji i najsiromašniji građani. Bilo kakav kvar van garancije nije uopće moguć osim "kemijanja" da se ugrađuju polovni dijelovi, ako vam se posreći da imate takav isti uređaj s nekim drugim nerješivim problemom.

Naravno ljudi niske platežne moći pristaju na bilo što jer su u obvezi plaćanja ugovorene pretplate, a nemaju novaca za drugi. To je najveći dio problema koji se zanemaruje u potpunosti. Ja skoro svaki dan imam nekoga u takvoj situaciji gdje doslovno poklonim neki uređaj sto je netko drugi ostavio jer je kupio novi pa mu je višak.

⁠Što na kraju mislite kakva budućnost čeka servise mobitela i elektronike?

Onaj tko voli svoj posao neće imati problema da se usavršava i napreduje. Naravno da su prošla zlatna vremena kad se više zarađivalo u ovom poslu, ali se i dalje može zaraditi za pristojan i dostojanstven život bez obzira na prilično tešku globalnu situaciju.

Zaključak

Sudeći po ovome čini se da servisi neće nestati, ali će se morati prilagoditi ako žele opstati. Oni koji se specijaliziraju za napredne popravke poput mikro lemljenja radi popravka matične ploče mobitela, koji prate trendove održivosti i koriste nove tehnologije, imat će bolju budućnost. Kao u mnogim stvarima vrijeme nešto pregazi ali se otvaraju i nove mogućnosti. Važno je biti u toku, i ne biti tvrdoglav u prihvaćanju promjena, nego se uvijek usavršavati i prilagođavati novim zahtjevima kupaca i nivou potražnje.

EU direktiva "Right to repair" koja je stupila na snagu 30. srpnja 2024. godine. Države članice pa i Hrvatska će morati poduzeti barem jednu mjeru za promicanje popravka na svom teritoriju. To može uključivati ​​i financijske i nefinancijske mjere kao što su informativne kampanje, kuponi za popravak, obuka u vještinama popravljanja i sl. Prema izvješću U.S. Pirga situacija se popravlja. Ako se proizvođači doista prilagode ovoj direktivi vjerujem da bi se situacija u ovome sektoru mogla stabilizirati.

Što vi mislite– hoće li u budućnosti ljudi sve više popravljati uređaje ili će radije kupovati nove? 

Priuštivost stanova u Hrvatskoj: Je li vrijeme za novi način razmišljanja i djelovanja?

Već godinama se u medijima provlači narativ da su cijene nekretnina u Hrvatskoj nedostižne građanima, pa se naglašavaju ekstremni primjeri poput: „Cijene eksplodirale!“ ili  „Stanovi nikad skuplji!“. Ipak realna slika može biti puno nijansiranija.  Mnogi nisu ni svjesni da je kupnja nekretnina u Hrvatskoj priuštivija nego je bila prije deset do petnaest godina. Je li problem u cijenama ili mentalitetu? Pokazat ćemo zašto je to tako, i kako na to poskupljenje cijena ne gledati "crno-bijelo". 

Već sam dosta pisala o nekretninama, isplativosti njihove kupnje, promjenama zakona, novim regulativama, novim uvjetima kreditiranja i raznim drugim utjecajima na njihove cijene pa se sada neću ponavljati, ali čitajući komentare čitatelja iz svih tih članaka izrodila se i ova tema o tome jesu li, bez obzira na više cijene nekretnina u Hrvatskoj, one ipak priuštivije nego su ikada bile? Je li došlo doba koje od nas očekuje da se odmaknemo od uvriježenih stavova i sagledamo širu sliku. Očekivanje da će si prosječan kupac moći lako priuštiti stan u središtima velikih gradova nikad nije bilo realno, ni kod nas, a ni u Europi. Mlade ljude na tržištu rada hvata panika kada to čuju i vjerujem da ih takve vijesti obeshrabruju pa, u potrazi za "boljim životom", odlaze u inozemstvo. Hoćemo li čekati da nekim čudom cijene padnu, kukati kako je sve preskupo ili ćemo nešto poduzeti za sebe? Što se mora dogoditi kako bi spriječili "psihološke barijere" koje nas koče u mijenjanju perspektive i koje nam stvaraju težnju za nedostupnim.

Vrijeme je da počnemo postavljati nova pitanja: Jesmo li spremni istražiti alternative izvan gradskog centra? Može li se kvalitetan život graditi i na rubnim područjima ako su prometne veze i sadržaji na visokoj razini? Možda nije riječ o nedostupnosti stanova, već o prilici da oblikujemo novi model stanovanja – onaj u kojem su kvaliteta života, povezanost i održivost važniji od same lokacije.

Što nam pokazuje analiza primjera priuštivosti

Analizirali smo kupnju stana od 65 m2 u Zagrebu 2008., 2013. i 2024. godine. U našoj analizi usporedili smo važne faktore poput prosječne cijene kvadrata stana, kamatne stope na kredite, prosječne mjesečne neto plaće i količinu četvornih metara  koji su se mogli kupiti nekada i sada od prosječne godišnje plaće. U zadnje vrijeme je jako popularno "baratati" nekim indeksima i faktorima, pa se tako izrodio i indeks priuštivosti nekretnina koji stavlja u omjer središnju cijenu nekretnine s godišnjim iznosom prosječne plaće građana. Što je taj indeks veći, to je priuštivost nekretnina manja. Dobili smo zanimljive rezultate:

Nakon usporedbe stanja s kraja 2024. godine s razdobljem od 2008. godine, kad su cijene nekretnina također bile visoke, kamatne stope na stambene kredite dvostruko veće, a rata kredita iznosila skoro 100 % od prosječne plaće sagledali smo situaciju iz druge perspektive. 2008. godine osoba je mogla kupiti samo 5 kvadrata prosječnog stana od svoje godišnje plaće. Istina je da su cijene nekretnina bile niže, ali su zato i plaća i priuštivost bile niže. Isto tako, uvjeti kreditiranja su bili dosta stroži i morao se dati veći ulog u kredit, što je nekada iznosilo i do 20 % od vrijednosti stana. U to vrijeme je obavezno trebalo naći i jednog ili dva jamca, što nikada nije lako. U 2013. godini je situacija bila bolja nego u 2008. godini, jer su cijene stanova malo pale, pala je i kamata kredita ali prosječna plaća nije puno narasla pa je i dalje veliki udio od 68 % anuiteta bio u prosječnoj plaći građana.

Prema statistici DZS-a, prosječna neto plaća je od 2020. do 2024. godine porasla za skoro 50 %, a banke su krajem 2024. godine nudile najpovoljnije uvjete kreditiranja ikad, gdje je kamata na stambene kredite iznosila oko 2,9 %, pa je postotak anuiteta u prosječnoj plaći u našem primjeru iz 2024. godine iznosio 46 %. Izvor prosječne cijene nekretnina u 2024. godini smo koristili iz medija i s ovoga linka. Još uz to, osoba je prošle godine mogla kupiti skoro 2 m2 prosječnog stana više od svoje godišnje plaće nego je to mogla prije 16 godina. Zanimljivo je da, iako mnogi tvrde da su stanovi „nepriuštivi“, prodaja i dalje ide jako dobro, što znači da kupaca ima. Istraživanja kažu da oko 60 posto kupaca plaća nekretnine gotovinom, a ostali s kreditom. Naravno da kupuju i stranci i iseljenici, ali ne možemo reći da ne kupuju i naši prosječni građani. 

Ipak, percepcija nedostupnosti ostala je gotovo nepromijenjena. Jedan od ključnih faktora u toj percepciji jest mentalitet vezan uz lokaciju. Hrvatski građani često priželjkuju stanovanje u urbanim središtima, dok prigradska naselja, koja nude niže cijene i bolju kvalitetu života, ostaju u drugom planu. U europskim metropolama takva su naselja već desetljećima sinonim za moderni način života, zahvaljujući dobro razvijenoj infrastrukturi i prometnoj povezanosti, a stan u širem centru urbanih središta prosječni građani više ni ne pomišljaju kupiti.

Što je potrebno kako bi promijenili perspektivu?

Budući da još uvijek kod mnogih vlada mentalitet da je sve „daleko“ ako nije unutar par tramvajskih stanica od centra, do njih ne dopire realnost i činjenica da se iz nekih prigradskih naselja može brže doći do grada nego iz pojedinih „skupih“ kvartova u Zagrebu. Mnogi nisu ni svjesni da se u prigradskim naseljima infrastruktura sve više poboljšava. Iako neki misle da su ta mjesta „predaleko“, modernizacija prometnica, nove željezničke linije i bolje prometno planiranje dugoročno će ih učiniti još konkurentnijima. Sve to znači da nije toliko važno biti „blizu centra“ nego imati dobru povezanost s centrom, a to su dvije različite stvari.

Trenutno još uvijek postoji neka vrsta „psihološke barijere“ prema životu u predgrađu, ali realno gledano, ljudi će se morati prilagoditi jer centar grada nikad neće pojeftiniti zbog velike potražnje, a predgrađa će s vremenom postajati sve kvalitetnija.

Kakva bi trebala biti uloga gradova i države u toj promjeni perspektive?

Naravno, odgovornost za promjenu perspektive ne leži samo na građanima nego i država i gradovi imaju ključnu ulogu u poticanju razvoja prigradskih naselja. Uloga države mora biti na decentralizaciji velikih gradova kroz poticanje aktivnijeg naseljavanja prigradskih naselja. Ako država i gradovi ulaganjima učine prigradska naselja privlačnijima, ljudi će ih prirodnije prihvatiti kao jednako vrijednu opciju koja bi pomogla znatno unaprijediti kvalitetu života i izvan užih gradskih središta.

Bolja željeznička infrastruktura – češći i pouzdaniji vlakovi bi privukli više ljudi koji bi ih koristili umjesto automobila. U razvijenim europskim gradovima vlakovi su okosnica dnevnih migracija prema centrima.

Ulaganja u sadržaje – gradnjom dovoljno škola, vrtića, shopping centara, zdravstvenih ustanova, kulturnih sadržaja i sportskih objekata u prigradskim naseljima ljudi će manje imati osjećaj da „moraju u grad“ za osnovne stvari.

Poticanje razvoja stanogradnje – gradnjom više subvencioniranih stanova u tim područjima, cijene bi ostale povoljnije, a potražnja bi bila stabilnija.

Ako bi država uvela subvencije za kupovinu nekretnina u prigradskim područjima, ili čak poticaje za preseljenje, ljudi bi bili motivirani razmotriti sve alternative, pa mislim da bi za 10-15 godina mogli imati situaciju sličnu onoj u Austriji ili Njemačkoj, gdje je normalno živjeti izvan grada i putovati do posla bez problema, tako da bi stanovi bili još više priuštivi.  Možda čak i porezne olakšice ili neki oblici subvencioniranog prijevoza mogu biti motivacija za one koji žele živjeti izvan Zagreba i većih hrvatskih gradova.

Kako bi mogla izgledati nova stambena politika?

Ako bi se ostvarilo ovo do sada rečeno, samci i mladi bez djece će vjerojatno i dalje htjeti biti u Zagrebu i velikim gradovima zbog posla, studiranja, društvenog života i praktičnosti – njima je važna blizina sportskih i kulturnih događanja, fakulteta kao i poslovnih prilika. No, obitelji će prirodno tražiti više prostora, mirnije okruženje i bolju kvalitetu života, što ih vodi prema naseljima s dobrom infrastrukturom, tako da će demografija odrediti gdje će tko kupovati nekretnine.

📌 Što će privlačiti obitelji životu u predgrađu?

-Niže cijene nekretnina – za isti novac mogu dobiti veći stan ili čak kuću s dvorištem
-Manje gužve i bolja kvaliteta života – više zelenih površina, manje buke i stresa
-Razvijena infrastruktura – škole, vrtići, trgovine, zdravstvene ustanove su ključni faktori pri odluci
-Bolja sigurnost i zajednica prilagođena obiteljskom životu
-Mogućnost rada od kuće

📌 A što će zadržavati mlade u Zagrebu i većim gradovima?

-Poslovi – većina radnih mjesta je u većim gradovima
-Društveni život – eventi, noćni život su ključni za mlađu populaciju
-Studiranje - mladima je prktičnije da budu što bliže svojim fakultetima
-Brza dostupnost svega – mladi bez obitelji su manje spremni na putovanja od 30-40 minuta do grada.

Primjeri iz Europe – Berlin, Beč, Ljubljana – kako drugi gradovi razvijaju predgrađa i decentraliziraju stanovanje?

Berlin je poznat po svojoj snažnoj mreži javnog prijevoza, koja omogućava brzu povezanost s predgrađima poput Potsdama ili Spandaua. Kroz ulaganja u javni prijevoz, stambene zone na rubovima grada postale su atraktivne opcije za obitelji i mlade profesionalce.

U Beču, sustav socijalnog stanovanja i poticaji za izgradnju stanova u prigradskim područjima omogućuju visok životni standard po pristupačnim cijenama. Grad kontinuirano razvija nove stambene zone s naglaskom na održivost i zelene površine.

Ljubljana, iako manja, ulaže u razvoj biciklističkih staza i poboljšanje željezničkih linija koje povezuju središte s okolnim mjestima poput Domžala. Takva ulaganja čine prigradska naselja atraktivnim mjestima za život, bez gubitka kvalitete života.

Primjer iz Hrvatske

Istaknula bih primjer grada Dugog Sela. Ako ste bili u tom gradu prije 20-30 godina i sada, razlika je ogromna. Većina građana Dugog Sela imaju skoro svu infrastrukturu počevši od struje, vode, gradskog plina, toplane, kanalizacije i optičkog interneta pa do svih sadržaja poput vrtića, osnovnih i srednjih škola, glazbene škole, doma zdravlja, privatnih klinika, a grad postaje i shopping meka zbog otvaranja poznatijih trgovačkih lanaca i shopping centara, a i blizine Designer Outlet centra. Nedavno sam u šali rekla: "e pa fali im još samo Muller i Spar" pa su mi rekli da su i te trgovine u procesu otvaranja.

Kada živite i radite u Dugom Selu, praktički nemate potrebu ići u Zagreb, koji je udaljen samo pola sata normalne vožnje autom ili još brže vlakom, osim ako građani trebaju bolnice. Sve osnovno za život tamo imate. Saznali smo da gradonačelnik Nenad Panian jako dobro zna iskoristiti EU fondove i transparentno raspolaže s budžetom grada, pa je od 2020. do 2023. godine privukao  bespovratnih sredstava iz EU fondova u visini jednog gradskog proračuna. Aktivno širi poduzetničke zone, otvara nove vrtiće, subvencionira udžbenike i u osnovnim i u srednjim školama. Grad financira besplatne obroke u školama pa čak i logopedske tretmane. Trenutno je u izgradnji obilaznica s dva nadvožnjaka, iznad prometnih pruga, da bi grad imao bolju cirkulaciju i bržu povezanost. Pa eto nam i odličnog domaćeg primjera na koji bi se mnogi trebali ugledati, pa zato nije bez razloga proglašen gradom s velikim naseljavanjem mladih obitelji i najvećim prirodnim prirastom stanovništva u Hrvatskoj. Njihov moto je "Mali grad za miran i kvalitetan život”. Po visokom natalitetu, uz Dugo Selo tu su i gradovi Solin, Metković i Imotski.

Zaključak

Bilo bi dobro unijeti malo optimizma mladima koji počinju samostalno živjeti i koji dolaze na tržište rada. Trebalo bi i promijeniti perspektivu gledanja na problematiku priuštivosti stanovanja. Možda se naši stari sjećaju kako je u njihovo doba bila velika devalvacija dinara i vlada je brisala nule s novčanica, pa su mnogi mogli otplatiti kredit u mjesec dana umjesto za 10 godina. Ali to su prošla vremena koja se neće vratiti, i za njih možemo samo reći "nekad bilo, sad se spominjalo". Sada živimo u drugačijem vremenu koje od nas očekuje fleksibilnost i strpljenje. Informacije o cijenama, lokaciji stanova, kamatama i ostalom su nam dostupnije nego ikad i mogu se saznati iz udobnosti svoga doma. I tu smo u velikoj prednosti nego prije.

Iz našeg primjera smo utvrdili da je prosječni građanin u 2024. imao veće šanse kupiti stan na kredit nego u 2008. ili 2013. godini. Trebamo se nadati da dolazi vrijeme većih mogućnosti i ako se ovaj trend rasta plaće nastavi, situacija bi mogla biti sve povoljnija. Mada nebi trebali inzistirati na životu u središtu metropola i kupovati preskupe stanove ako to nije nužno. 

Povećanje povezanosti i razvijanja novih naselja moglo bi značajno smanjiti pritisak na velike gradove i omogućiti ljudima da uživaju u boljoj kvaliteti života, bez potrebe za životom u gužvi. Također, pristup financijskim sredstvima lokalnim vlastima i dovođenje investitora kako bi sve bolje razvijali svoja naselja, gradili škole, vrtiće, trgovačke centre i druge sadržaje, može ubrzati proces. Ako se stvore takvi uvjeti, ljudi će sve više prepoznavati prednosti života izvan urbanih središta. Imamo priliku učiti iz prošlih iskustava i primjera dobro organiziranih prigradskih naselja koja su već prisutna u Hrvatskoj. Treba inzistirati da se takav trend i nastavi razvijati dalje.

Kako smo rekli, uz političku volju, pravilnu distribuciju resursa i, naravno, transparentnost i efikasnost, mogli bismo vidjeti stvarne promjene. I krajnje je vrijeme da se takvi koraci poduzmu, jer budućnost ne čeka! Držim fige da se pojave pravi lideri sa strategijama koji će usmjeriti gradove na pravi put. To ovisi i o nama i o tome koga ćemo birati za vlast i kakve će programe nuditi. Dakle, perspektivu moraju promijeniti svi, i građani a i vodstvo gradova i države. Tada bi sve ovo što spominjemo postala stvarnost i više ne bi čekali na beznadna pojeftinjenja stanova, stalno postavljali pitanja oko priuštivosti stanovanja, nego bi imali viziju onoga što možemo i želimo.