Koje se mjere predlažu za ublažavanje urbanih toplinskih otoka u Hrvatskoj?

Toplinski otoci predstavljaju klimatski fenomen u urbanim područjima u kojima je temperatura zraka znatno viša nego u okolnim ruralnim područjima. Nastaju kao posljedica urbanizacije i ljudske aktivnosti, osobito zbog velike gustoće zgrada, nedostatka zelenih površina, prometa te oslobađanja topline pri korištenju fosilnih goriva. Posljedice uključuju povećanu potrošnju energije, negativan utjecaj na zdravlje ljudi te doprinos globalnom zatopljenju. Istražili smo što se u Hrvatskoj poduzima po tom pitanju.

Uzroci i mehanizmi nastanka

Toplinski otoci nastaju zbog korištenja građevinskih materijala poput betona i asfalta koji apsorbiraju i ponovno zrače velike količine topline, zatim zbog manjka zelenih i vodenih površina koje inače omogućuju prirodno hlađenje, kao i zbog brojnih toplinskih izvora poput prometa, industrije, klimatizacijskih uređaja i kućanstava. Takvi materijali i aktivnosti zadržavaju i dodatno zagrijavaju okoliš te smanjuju prirodno provjetravanje prostora. Urbanistička struktura gradova, osobito gusta i visoka izgradnja, smanjuje prirodno strujanje zraka i zadržava toplinu u nižim slojevima atmosfere.

Pojava toplinskih otoka najizraženija je noću i u hladnijem dijelu godine, osobito pri slabom vjetru, kada razlika temperature između grada i okolice može doseći i do 10 °C. 

Posljedice urbanih toplinskih otoka

Posljedice urbanih toplinskih otoka višestruke su i zahvaćaju okoliš, društvo i gospodarstvo. Povišene temperature povećavaju potrošnju energije, posebno za hlađenje prostora, što dodatno opterećuje energetske sustave i povećava emisije stakleničkih plinova.

Zdravlje ljudi također je ugroženo, osobito tijekom toplinskih valova. Povećava se rizik od toplinskog stresa, dehidracije i pogoršanja kroničnih bolesti, pri čemu su najugroženije starije osobe, djeca i kronični bolesnici. Uz to, visoke temperature pogoršavaju kvalitetu zraka i potiču stvaranje prizemnog ozona.

Urbani toplinski otoci (UTO) u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je učinak urbanih toplinskih otoka najizraženiji u većim gradovima, osobito u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Analize pokazuju porast broja toplih dana i toplih noći, što je u skladu s općim trendovima klimatskih promjena. Učestalost toplinskih valova dodatno pojačava negativne učinke UTO-a i povećava potrebu za prilagodbom urbanih prostora.

Mjere ublažavanja

Ublažavanje urbanih toplinskih otoka moguće je primjenom kombinacije urbanističkih, ekoloških i tehničkih mjera. Posebno je važna zelena i plava infrastruktura, uključujući parkove, drvorede, zelene krovove i vodene površine, koje prirodno hlade prostor. Korištenje svijetlih i reflektirajućih materijala smanjuje apsorpciju topline, dok bolje planiranje urbanih prostora omogućuje prirodnu ventilaciju i smanjuje zadržavanje topline.

Započete i planirane aktivnosti

U Hrvatskoj se aktivnosti na sprječavanju i ublažavanju urbanih toplinskih otoka razvijaju, ali su još u ranoj fazi implementacije. Na nacionalnoj razini izrađeni su vodiči i metodologije koje daju okvir za akciju. Gradovi poput Zagreba i Karlovca već djelomično integriraju mjere u svoje planove, s naglaskom na zelenu infrastrukturu i pilot projekte. Istraživanja i modeli doprinose razumijevanju problema i boljem informiraju. Ostali veći gradovi još nisu imali sustavne strategije, iako postoje inicijative za uključivanje toplinskih otoka u planske dokumente.

Projekt ozelenjivanja dvorišta

Primjer je Grad Zagreb koji kroz Projekt ozelenjivanja dvorišta za koji djelomično koristi EU fondove financira preoblikovanje zapuštenih zajedničkih prostora u stambenim blokovima u zelene, funkcionalne i klimatski otporne zone. Za taj projekt je bio objavljen javni poziv za sudjelovanje na koji je pristiglo 271 zahtjeva. Za 236 dvorišta odobreno je provođenje i financiranje mjera ozelenjivanja. Redoslijed provedbe utvrđen je Zaključkom Povjerenstva, a svi relevantni dokumenti dostupni su na. U 2025/2026. godini planira se uređenje 25 dvorišta. Od tog broja, sedam dvorišta sufinancira se kroz EU projekt ActGREEN, Aktiviranje zelenih dvorišta za ugljičnu neutralnost, financiran iz programa Horizon Europe. ActGREEN se provodi u partnerstvu Grada Zagreba s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim društvom krajobraznih arhitekata i udrugom ODRAZ - Održivi razvoj zajednice.

Mjere ozelenjivanja uključuju uklanjanje nepropusnih površina, sadnju stabala i grmlja, postavljanje travnjaka, kišnih vrtova, cvjetnih livada, gredica za povrće i bilje, sjenica, dječjih igrališta, solarne rasvjete te opreme za očuvanje i poticanje bioraznolikosti poput kućica za ptice. Projekt se provodi po modelu u kojem Grad osigurava početnu investiciju, a suvlasnici preuzimaju obavezu redovitog održavanja.

Priručnik i metodologija za identifikaciju toplinskih otoka

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine izradilo je Priručnik za ublažavanje urbanih toplinskih otoka i metodologiju za njihovu identifikaciju i kartiranje. Cilj tog priručnika je dati metodološki i praktični okvir koji pomaže lokalnim jedinicama uprave u prepoznavanju i ublažavanju učinaka toplinskog otoka kroz planiranje prostora i mjere prilagodbe. On omogućuje prikupljanje, održavanje i analizu podataka o zelenoj infrastrukturi u gradovima RH, što je važan korak prema dugoročnom praćenju i upravljanju učinkom mjera hlađenja.

Zaključak

Urbani toplinski otoci predstavljaju ozbiljan izazov za održivi razvoj gradova, posebno u kontekstu klimatskih promjena. Razumijevanje uzroka, posljedica i mogućnosti ublažavanja ključno je za poboljšanje kvalitete života u urbanim sredinama. Sustavno planiranje i primjena mjera prilagodbe mogu značajno smanjiti negativne učinke ovog fenomena. U ovome trebamo biti svi uključeni jer posljedice toplinskih otoka u gradovima su već sada vidljive i utječu na naše zdravlje, a ako se ništa konkretno ne poduzme buduće posljedice mogu biti nesagledive.

Koliko nas godišnje može koštati osobna financijska nepismenost?

Ne posjedovanje dovoljno znanja i vještina za donošenje razumnih financijskih odluka se ocjenjuje kao “niska razina financijske pismenosti” ili  financijska nepismenost i ima svoje dalekosežne financijske posljedice. Kada je riječ o tome koliko bi veće znanje o financijama doprinijelo kućnom proračunu, na temelju financijske imovine prosječnog kućanstva, jedno osiguravajuće društvo je prije par godina istražilo kako osobe visoke razine financijske pismenosti mogu godišnje očekivati zaradu i uštedu u rasponu od 1.910 do 5.000 eura.

Iako rijetko o tome razmišljamo, osobna financijska nepismenost nije apstraktan problem, ona ima vrlo konkretne, mjerljive posljedice na naše živote. Od skupljih kredita, gotovo neprimjetnih bankarskih naknada, pa sve do dugoročno izgubljenih prinosa na ulaganjima.

Prema definiciji OECD-a financijska pismenost je „proces u kojem financijski potrošači / ulagači poboljšavaju svoje razumijevanje financijskih proizvoda i koncepata te putem informacija, uputa i objektivnih savjeta razvijaju potrebne vještine i sigurnost kako bi postali svjesniji financijskih rizika i prilika, kako bi mogli donositi utemeljene odluke, kako bi znali gdje se obratiti za pomoć te kako bi poduzimali druge učinkovite mjere za poboljšanje svoje financijske dobrobiti”.

U Hrvatskoj, često se navode tri osnovne komponente financijske pismenosti. Ono što se očekuje od osobe je razumijevanje i korištenje tih komponenti koje se dijele na: financijsko znanje (razumijevanje pojmova kao što su kamatna stopa, inflacija, rizik i sl.), financijsko ponašanje (način na koji osoba upravlja novcem: plaćanje obveza, štednja, ulaganje) i odnos prema novcu (kako osoba gleda na štednju, potrošnju, dug, planiranje).

Neznanje u području financija iz godine u godinu košta prosječnu osobu stotine, a nerijetko i tisuće eura. No, šteta nije samo materijalna. Ona se prelijeva i na psihološko zdravlje, životne odluke, karijeru i opću stabilnost kućanstva.

Plaćamo više na kreditima, dugovima i svakodnevnim lošim financijskim odlukama

Jedan od najvidljivijih učinaka financijske nepismenosti je preplaćivanje kredita. Ljudi koji ne razumiju koncept kamata, rokova dospijeća i trenutačne vrijednosti novca kroz život plaćaju tisuće eura više nego što bi morali. Najčešća greška je fokus na mjesečnoj rati, umjesto na ukupnom trošku kredita. Upravo tu nastaje najveće financijsko “curenje” novca.

No, gubici se ne događaju samo kod velikih kredita. Mnogi građani preplaćuju životna i auto-osiguranja jer ne razumiju razlike među policama. Iz neznanja i straha od ulaganja mnogi ostavljaju novac na tekućem računu gdje ga polako nagriza inflacija, ili, jednostavno, plaćaju nepotrebne bankarske naknade za usluge koje ne koriste i koje su se mogle izbjeći jednim podešavanjem kroz mobilne aplikacije.

Manje ulažemo, i dugoročno gubimo najviše

Možda najveći, ali najmanje vidljiv trošak nepismenosti krije se u propuštenim prilikama i takozvanom oportunitetnom trošku. Ljudi koji ne štede ili ne investiraju, ili to rade stihijski, stvaraju znatno manju imovinu tijekom života.

Razlike postaju dramatične u dužem roku. Netko tko redovito ulaže i razumije osnovne principe investiranja može tijekom 30 godina ostvariti desetke tisuća eura veću imovinu od nekoga tko drži novac na računu. U mirovinskoj štednji taj jaz postaje još veći, a posljedice se najviše osjete upravo onda kada je najteže nadoknaditi izgubljeno vrijeme.

Neznanje otvara prostor gubicima koje ni ne primjećujemo

Nepoznavanje financijskih proizvoda dovodi i do manje očitih gubitaka. Primjerice, mnogi građani ne koriste državne poticaje, poput onih za stambenu štednju ili mirovinske fondove trećeg stupa, iako im doslovno ostavljaju “besplatan” novac na stolu. Drugi pak uzimaju kredite ili osiguranja na prvu ruku, bez usporedbe ponuda drugih banaka na tržištu, što dugoročno znači stotine ili tisuće eura izgubljenih samo zato što nisu proveli pola sata istraživanja.

Financijski stres: skrivena posljedica koju plaćamo zdravljem

Kad se sve zbroji, financijska nepismenost često vodi prema jednom kroničnom financijskom stresu. Ljudi koji ne upravljaju novcem svjesno češće imaju dugove, žive od plaće do plaće i teško podnose izvanredne troškove. Taj stres ulazi u sve pore života i narušava zdravlje, obiteljske odnose, pa čak i radnu produktivnost.

Gdje se sve financijska nepismenost najviše vidi?

1. Kupnja nekretnine i dugoročno zaduživanje

Ovo je najveći test financijske pismenosti. Pogrešna odluka kod kredita može osobu koštati i do 20-50 posto više nego što bi platila uz informiraniji pristup.

2. Upravljanje potrošnjom i dugovima

Kreditne kartice, revolving krediti i “sitna” potrošačka zaduženja često su klopka u koju upadnu ljudi bez jasnog razumijevanja kamata i uvjeta.

3. Štednja i ulaganje

Najveće pogreške su držanje novca isključivo na tekućem računu (ili kako volimo reći „u čarapi“), prekasni početak ulaganja i impulzivno trgovanje bez strategije.

4. Mirovinsko planiranje

Niska financijska edukacija rezultira nedovoljnom mirovinom i nerazumijevanjem rizika koji se kroz desetljeća akumuliraju. O mirovinskom planiranju i opcijama smo već detaljno pisali ovdje.

5. Donošenje životnih odluka

Financijska nepismenost utječe i na širi spektar života: od pregovaranja o plaći, odabira posla, studijskih odluka pa sve do ulaska u poduzetništvo.

Što možemo poduzeti?

Unatoč svemu, financijska pismenost može se izgraditi relativno brzo i uz vrlo konkretne koristi. Svakako bi trebali:

1. Postaviti osnovni financijski sustav. To znači jasan budžet za potrošnju i prihode, imati uvijek u pričuvi toliko novaca da možemo 3 do 6 mjeseci "preživjeti", kao i jasno razdvojiti novce za potrošnju od novca za štednju.

2. Naučiti nekoliko ključnih financijskih koncepata. Nije potrebna stručna razina znanja. Dovoljno je razumjeti složenu kamatnu stopu, inflaciju, diversifikaciju, omjer duga i prihoda te uvijek razmatrati ukupni trošak kredita a ne samo mjesečnu ratu.

3. Automatizirati dobre financijske navike tako da automatski štedimo i ulažemo kroz npr. ugovorene trajne naloge ili sličan način štednje, kroz uvođenje automatskog plaćanje računa kako bi uklonili emotivni faktor iz upravljanja novcem i ne bi došli u "napast" višak novca usmjeravati na loše financijske odluke.

4. Ulagati postupno i razumno. Mali iznosi, ali redovito uloženi u dugoročna, različita ulaganja stvaraju najveći efekt. Jednako važno je izbjegavati ulaganja u proizvode koje ne razumijemo.

5. Ulagati u edukaciju. Knjige, tečajevi, podcasti i razgovor s licenciranim financijskim savjetnikom mogu u samo nekoliko sati spriječiti greške koje bi inače koštale tisuće eura.

Napravili smo par banalnih primjera svakodnevnih gubitaka:

GUBITAK 1 -  Kreditna kartica / revolving kredit (čest realan slučaj)

Situacija:

Dug po kreditnoj kartici: 3.000 €
Minimalna uplata: 90 € mjesečno
Kamata (revolving): 8-9 % godišnje
Većina uplaćenog iznosa ide na kamatu.

Računica gubitka:

U godinu dana: Kamata na 3.000 € kreditne kartice duga pri 9 % je oko 270 € godišnje
Minimalne uplate slabije smanjuju glavnicu, dug se sporo smanjuje

Što bi financijski pismena osoba napravila?

Otplatiti kredit u fiksnom iznosu da se izbjegne revolving kamata. Ili prebaciti dug u gotovinski kredit po 5 % kamate. Kamata tada pada s oko 270 € na 150 €. Ušteda: 120 €

Idealno: izbjegavati dug po kreditnim karticama nego štedjeti unaprijed za potrošnju! Problem revolving kartica u Hrvatskoj nije ekstremna kamata, nego psihološka lakoća zaduživanja, minimalna uplata koja daje lažan osjećaj kontrole i dug koji se “vuče” godinama. Minimalna uplata možda je dopuštena opcija, ali je dugoročno najskuplja strategija.

GUBITAK 2 - Preplaćeni stambeni kredit

Situacija:

Stambeni kredit: 100.000 €, rok: 25 godina
Kamata: 4,2 % (česta pogreška je uzeti prvu ponudu bez usporedbe s drugim ponudama)

Računica:

Mjesečna rata: ~ 547 €
Ukupno plaćene kamate: ~ 64.000 €

Financijski pismena alternativa:

Ponuda usporednog kreditora: 3,2 %
Mjesečna rata: ~ 486 €
Ukupne kamate: ~ 45.000 €

Godišnji gubitak:

Razlika u mjesečnoj rati = 61 €
Godišnji “gubitak” = 730 €
Dugoročni gubitak = 19.000 €

Samo usporedba ponuda (4 banke) i razumijevanje efektivne kamate (EKS) rezultira godišnjoj uštedi od 730 €.

GUBITAK 3 - Neulaganje štednje (inflacija ti “pojede“ novac)

Situacija: Imaš 5.000 € štednje. Držiš ju na tekućem s prinosom 0 % Inflacija: 5 % Realna kupovna moć pada.

Računica gubitka:

Novac štednje vrijedi 5 % manje i 250 € godišnje gubiš realne vrijednosti.

Financijski pismena alternativa:

Ulagati u štedni fond / ETF s prosječnim povratom 5-7 %. Time se inflacija neutralizira, a prinos ostaje pozitivan. Potencijalna ušteda = 250 € godišnje + dugoročni ostvareni prinos (npr. 250-350 €).

GUBITAK 4 - Neiskorišteni poticaji (mirovinski fond III. stup)

Situacija:

Ne uplaćuješ ništa u III. stup. Državni poticaj: 15 % do maksimalno 663,61 eura rezultira 99,54 eura poticaja. 

Gubitak:

Ako ne uplatiš 663,61 €, gubiš 99,54 € “poklonjenog” novca godišnje plus prinos fonda (npr. 20 €). Ukupno ~120 €.

Financijski pismena alternativa:

Uplatiti barem 55-60 € mjesečno. Dobiti poticaj plus prinos.

GUBITAK 5 - Bankarske naknade i neoptimizirani računi

Česti mjesečni troškovi:

vođenje računa: 2-5 €
SMS obavijesti: 1-2 €
održavanje kartice: 1,50-2 €
pogrešna tarifa / pogrešna banka
Ukupno: do 10-15 € mjesečno

Godišnji prosječni gubitak

10-15 € × 12 mjeseci = 120-180 € godišnje

Financijski pismena alternativa:

Prijeći na model “bez naknade” (više o besplatnim paketima smo pisali ovdje)
Ugasiti SMS, koristiti push notifikacije. Pregledati uvjete i prebaciti se što je moguće u besplatne ili minimalne opcije.

KADA SVE ZBROJIMO: onda nastane “godišnji gubitak od oko 1.400 €”

Realno se događa ovako. Izvor godišnjeg gubitka:

Revolving kreditna kartica              120 €
Preplaćeni stambeni kredit              730 €
Inflacija na novac koji ne ulažeš     250 €
Neiskorišten mirovinski poticaj      120 €
Bankarske naknade        .                180 €
                               UKUPNO      1.400 € 

Ovo je samo jedan običan primjer kako bi vam dali ideju gdje nam sve može "curiti" novac, a da toga nismo svjesni. Ima još ovakvih primjera svakodnevnih gubitaka dosta, pa svoja iskustva možete napisati u komentarima.

Je li rast interesa za samoodrživost spada pod financijsku nepismenost?

Zbog nepovjerenja u dugoročno funkcioniranje financijskog i mirovinskog sustava, dio građana sve se češće okreće ideji samoodrživosti. Umjesto da novac vežu u mirovinske stupove ili dugoročne štedne proizvode, radije ulažu u zemlju, energetsku neovisnost ili vlastitu proizvodnju hrane. Takav izbor ne proizlazi iz financijske nepismenosti, nego iz straha da će inflacija i promjene pravila igre s vremenom nagristi vrijednost današnjih ušteda.

Za mnoge je samoodrživost način da povrate osjećaj kontrole. Vlastiti vrt, bunar,  solarni paneli ili kuća s nižim režijama djeluju opipljivije i sigurnije od apstraktnih brojki na računu koji će biti dostupan tek za trideset ili četrdeset godina. U tom kontekstu, financijski instrumenti doživljavaju se kao obećanje sustava kojem se ne vjeruje u potpunosti, dok se samoodrživost percipira kao osobna garancija.

No takav zaokret često dolazi s pretpostavkom da su financijska štednja i samoodrživost suprotstavljeni koncepti. U stvarnosti, oni su komplementarni. Samoodrživost može smanjiti životne troškove i povećati otpornost na krize, ali ne može zamijeniti mirovinu, zdravstvenu skrb ili dugoročnu financijsku sigurnost. Financijski instrumenti, s druge strane, nose tržišne i političke rizike, ali omogućuju rast kapitala i zaštitu od inflacije ako su pravilno korišteni.

Razuman pristup zato nije izbor između “sustava” i “bijega od sustava”, nego kombinacija. Dio građana traži sigurnost u zemlji i energiji, dio u tržištima kapitala, a dio u državnim poticajima. Ključno pitanje više nije kome vjerovati u potpunosti, nego kako raspodijeliti rizik tako da ni inflacija, ni tržišni potresi, ni političke odluke ne mogu pojedinca ostaviti bez ikakve zaštite.

U tom smislu, rast interesa za samoodrživost nije znak odbacivanja financijske pismenosti, nego signal dublje nesigurnosti u dugoročnu stabilnost sustava, nesigurnosti koja traži više slojeva zaštite, a ne jedan jedini odgovor.

Zaključak

Brojevi pokazuju da financijska nepismenost, posebno dugoročno, nije trivijalan problem. Mogli bismo izaći s realnom procjenom da “prosječan građanin bez financijske edukacije” eventualno izgubi tisuće eura godišnje, a kroz život i desetke tisuća eura. To je dovoljno da ozbiljno naruši financijsku slobodu, mogućnost ulaganja, planiranje i dugoročnu sigurnost.

Financijska nepismenost nije mana karaktera, već posljedica nedostatka edukacije u društvu. No u današnje vrijeme, kada su informacije dostupnije nego ikad, ona postaje osobni, ali i društveni rizik. Svaki izgubljeni euro zbog lošeg financijskog znanja zapravo je euro koji je mogao ostati u našem džepu ili rasti za godinu, dvije ili trideset. Kažu da je najbolje vrijeme za početak financijskog opismenjavanja bilo jučer. Drugo najbolje vrijeme je sada.

Financijska nepismenost ne košta nas samo kroz kredite i kamate, nego i kroz svakodnevne odluke koje se čine beznačajnima. No upravo te “sitnice” poput impulzivnih kupnji, nepotrebnih usluga i propuštenih prilika za uštedu kroz trideset do četrdeset godina radnog vijeka mogu "pojesti" iznos dovoljan za pristojnu mirovinsku sigurnost. O tome ćemo posebno pisati. Na tržištu se sve više nudi besplatnih tečaja, videa i radionica na temu financijskog opismenjavanja, obratite pažnju i iskoristite te dobre prilike i naučite nešto novo.

Zašto se smanjuje broj stranih radnika u Hrvatskoj?

Hrvatsko tržište rada tijekom posljednjeg desetljeća naviklo je na snažan priljev radnika iz trećih zemalja. No prema najnovijim podacima HZZ-a i MUP-a za prvih deset mjeseci 2025., vidljiv je preokret: broj izdanih dozvola za boravak i rad stranih radnika po prvi put nakon godina rasta bilježi značajan pad. Dok su prethodne godine završavale rekordnim brojkama, ove godine ritam se usporio i to u svim kategorijama: od novih zapošljavanja do dozvola po produženju radnog odnosa. Trend je dovoljno izražen da ga se više ne može tumačiti kao statističko odstupanje, nego kao početak nove faze na tržištu rada.

Pisali smo o izmjenama Zakona o stranim radnicima koji se posebno odnosio na prava i obveze stranih radnika i agencija koje ih dovode, hrvatske iseljenike i zaštitu domaćih radnika. Nakon usvajanja tog Zakona nastupile su značajne promjene koje se odnose na uređivanje statusa i zaštite stranih radnika, kao i na nadzor agencija koje ih dovode. Čini se da je novi Zakon uvelike doprinio ovom smanjenju jer se prema podacima HZZ-a broj odbijenih dozvola u prvih deset mjeseci ove godine  povećao za oko 12.260 negativnih mišljenja u odnosu na cijelu 2024. godinu. Naravno,  postoje i drugi faktori za ovo smanjenje.

Brojke koje mijenjaju perspektivu

Pojasnit ćemo situaciju. Dakle, u prvih deset mjeseci 2025. evidentno je smanjenje ukupno izdanih dozvola za rad. Riječ je o padu od oko 15 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Posebno se ističe pad u broju izdanih dozvola za novo zapošljavanje. Promatra li se samo listopad, trend je još izraženiji. Od ukupno nešto manje od 13 tisuća izdanih dozvola, samo se oko 4400, otprilike jedna trećina, odnosilo na nova zapošljavanja. Velika većina, njih oko 8170, bila su produljenja postojećih radnih odnosa, dok je približno 400 dozvola izdano za sezonski rad.

Osim ukupnog pada od oko 15 posto, najnoviji podaci MUP-a potvrđuju i nastavak trenda smanjivanja udjela dozvola izdanih za novo zapošljavanje državljana trećih zemalja. Ove je godine izdanih dozvola za nove radnike gotovo 40 tisuća manje nego lani, oko 73 tisuće naspram prošlogodišnjih približno 113 tisuća, pa njihov udio prvi put pada ispod polovice svih izdanih dozvola. Takav rezultat ponajprije proizlazi iz porasta broja produljenja postojećih dozvola, kojih je oko 9400 više nego prošle godine, ali i blagoga rasta sezonskih dozvola, kojih je oko 2450 više.

Ako se ritam iz prvih deset mjeseci nastavi do kraja godine, Hrvatska bi mogla završiti s ukupnim brojem izdanih dozvola znatno manjim nego lani, kada je prvi put pređena granica od preko 200 tisuća dozvola. Iako će apsolutni broj radnika iz trećih zemalja i dalje ostati velik, dinamika se osjetno mijenja.

U kojem sektoru je pad najvidljiviji

Najveći pad potražnje zabilježen je u graditeljstvu i turizmu, dvjema granama koje su u posljednjim godinama bile glavni magnet za strane radnike.

• Graditeljstvo, koje je godinama raslo potaknuto obnovom i investicijama, ulazi u fazu zasićenja. Poslodavci upućuju na smanjen broj projekata i oprez investitora.
• Turizam, koji svake godine troši goleme količine sezonske radne snage, usporio je tempo zapošljavanja u ranim mjesecima godine, dijelom i zbog pooštravanja procedura i manjeg broja novih radnika koji se prijavljuju.

Unatoč padu, oba sektora i dalje su glavni korisnici stranih radnika. Za njima slijede industrija, trgovina i uslužne djelatnosti sve s blažim, ali vidljivim padom.

Zašto se događa pad: kombinacija domaćih i globalnih faktora

Stručnjaci ističu nekoliko razloga:

1. Stroži propisi i procedure - novi sustav kontrole i provjera produžio je i zakomplicirao put od prijave do dozvole. Poslodavci sve češće upozoravaju na administrativna kašnjenja.
2. Slabija potražnja za radom - nakon razdoblja ubrzanog rasta, građevinarstvo i dio turističkog sektora ulaze u stabilniju fazu, što prirodno smanjuje potrebu za novim radnicima.
3. Rast interesa domaćih radnika - rast plaća i bolja radna prava polako vraćaju dio radne snage u sektore koje su stranci ranije gotovo u potpunosti nadomjestili.
4. Globalne promjene migracijskih tokova - konkurencija među europskim državama za radnike iz Azije i Afrike raste, a dio radnika odustaje od Hrvatske zbog strožih pravila ili sve većih očekivanja poslodavaca.

Radnici nisu nestali ali dinamika jest

Premda se broj izdanih dozvola smanjuje, broj aktivnih stranih radnika u Hrvatskoj i dalje je vrlo visok. Većina radnika koji su u zemlju došli prethodnih godina produžuju svoje ugovore i ostaju na istim radnim mjestima.

To znači da Hrvatska i dalje ostaje zemlja koja ovisi o stranim radnicima ali više ne u onoj mjeri u kojoj je ovisila tijekom prošlog „uvoznog vrhunca“.

Što možemo očekivati u idućim mjesecima

Ako se trend nastavi, Hrvatska će se suočiti s prijelaznim razdobljem. Manji broj novih radnika mogao bi donijeti pritisak na pojedine sektore tijekom turističke sezone, dok se poslodavci intenzivnije okreću domaćoj radnoj snazi i automatizaciji.

S druge strane, dugoročno bi se mogla smanjiti ovisnost o uvozu radne snage ali samo ako rast plaća i kvaliteta radnih uvjeta budu dovoljno privlačni domaćim radnicima.

Pad broja stranih radnika ne mora biti loša vijest, ali sigurno je poruka: hrvatsko tržište rada ulazi u novu fazu u kojoj će ravnoteža između domaće i strane radne snage biti sve važnije pitanje.

Zaključak

Pad broja izdanih dozvola za rad stranim radnicima u posljednjih deset mjeseci ne označava nagli zaokret, nego postupno smirivanje tržišta koje je godinama funkcioniralo u izvanrednom režimu. Nakon razdoblja snažnog rasta, Hrvatska se suočava s posljedicama vlastitog modela razvoja i zakona, oslanjanja na brzi uvoz radne snage kao rješenja za strukturni manjak domaćih radnika. Hrvatsko gospodarstvo i dalje počiva na sektorima s niskom dodanom vrijednošću u kojima su, kao što već znamo, uvjeti rada i plaće godinama bili nedovoljno konkurentni domaćoj radnoj snazi.

U tom kontekstu, buduća politika ne bi smjela ići ni u smjeru zatvaranja tržišta rada, ali ni u nekontroliranom uvozu radnika. Umjesto toga, potrebno je razvijati uravnotežen model: poticati povratak i zadržavanje domaćih radnika kroz rast plaća, sigurnije ugovore i bolju zaštitu radnih prava, uz istodobno zadržavanje selektivnog i zakonom reguliranog sustava zapošljavanja stranih radnika. Poseban naglasak treba staviti na ulaganje u obrazovanje, prekvalifikacije i tehnološku modernizaciju, kako bi se smanjila ovisnost o velikom broju niskokvalificiranih radnih mjesta. U sektorima u kojima strani radnici ostaju nužnost, ključno je osigurati brze, transparentne i predvidive procedure, ali i njihovu stvarnu integraciju u društvo i radno okruženje.

Pad broja dozvola treba promatrati kao trenutak u kojem Hrvatska može redefinirati svoju politiku rada i migracija te prijeći s kratkoročnih rješenja na dugoročno održiv model razvoja.

Konačno je objavljen prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju i pušten u javno savjetovanje

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine uputilo prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju u proces javnog savjetovanja 4. prosinca. Prijedlog Zakona uključuje najam, kupnju prve nekretnine, rekonstrukcije, gradnju jednoobiteljskih kuća, aktivacije praznih stanova i poticanje osnivanja neprofitnih stambenih zadruga. Savjetovanje će biti otvoreno do 3. siječnja 2026. godine.  Donosimo detaljniju analizu predloženog Zakona.

Predloženi Zakon o priuštivom stanovanju ulazi u javnu raspravu u trenutku kada Hrvatska prolazi kroz najveću stambenu krizu od osamostaljenja. Cijene kvadrata u većim gradovima dosegnule su povijesne vrhunce, troškovi gradnje porasli su 30 do 70 posto u samo nekoliko godina, a prosječna primanja stanovništva ne prate ubrzani rast tržišta. Mladi ulaze u radni vijek s nestabilnim ugovorima, stambeni kredit se sve teže dobivaju, a tržište najma istovremeno postaje poligon za turističku i investicijsku zaradu, a ne za dugoročno stanovanje građana. U takvim se okolnostima novi Zakon nameće kao pokušaj stvaranja potpuno drugačijeg, modernijeg i pravednijeg modela stambene politike, koja je predviđena Nacionalnim planom stambene politike Republike Hrvatske do 2030. godine. Predlagatelj Zakona objašnjava da se ovime pokušava stvoriti sveobuhvatniji okvir, koji nije nastavak POS-a, nego novi pristup priuštivom stambenom zbrinjavanju. 

Kako prijedlog Zakona definira priuštivo stanovanje?

"Priuštivo stanovanje je stanovanje kod kojeg iznos najma odnosno rate kredita stana pripadne vrijednosne povr š ine uvećan za prosječne režijske troškove i prosječne troškove održavanja ne prelazi 30 % neto prihoda uže obitelji u jedinici lokalne samouprave u kojoj se stambena nekretnina nalazi."

Što se planira uvesti i tko su ciljane skupine građana?

Prema prijedlogu ovoga Zakona ciljne skupine građana su "građani s prihodima koji ne mogu biti veći od 2,5 lokalne medijalne neto plaće za samca, a za svakog sljedećeg člana uže obitelji granica njihovih ukupnih prihoda je uvećana za 0,5 lokalne medijalne neto plaće, mladi do 45 godina, obitelji s djecom, osobe s deficitarnim zanimanjima, osobe koje rade u prekarnom radu, djelatne vojne osobe, policijski službenici te drugi državni i javni službenici i namještenici deficitarnih zanimanja, građani stariji od 65 godina i građani koji imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, uz uvjet da nemaju u vlasništvu". odgovarajuću stambenu nekretninu.

Širi i fleksibilniji pristup priuštivom stanovanju

- Novi zakon predviđa da se kroz njega reguliraju prodaja, najam, izgradnja i rekonstrukcija stanova i jednoobiteljskih kuća, a ne samo gradnja stanova za prodaju (kao što je bilo u POS-u).
- Fokus je i na aktivaciji postojećih praznih stanova, dakle ne samo gradnju novih, nego i pretvaranje postojećih, neiskorištenih nekretnina u stanove za najam.
- Potiče se model stanovanja kroz neprofitne stambene zadruge, koji omogućava da građani zajednički sudjeluju u rješavanju stambenog pitanja, uz poticaje države i jedinica lokalne samouprave.

Kombinirani programi: kupnja, najam, pomoć za mlade i kupce prve nekretnine

- Zakon predviđa potpore za kupnju prve nekretnine i za gradnju jednoobiteljskih kuća ili rekonstrukciju obiteljskih kuća, posebno za građane mlađe od 45 godina. To uključuje povoljnije kreditne linije, povoljnije cijene zemljišta i subvencije. U nekim situacijama, ovisno o JLS-u neka zemljišta će moći i biti poklonjena obiteljima koji planiraju graditi.
- Omogućava program priuštivog najma stanova , s najamninama koje bi bile definirane prema prihodima obitelji (tako da trošak stanovanja ne prelazi 30 % prihoda).

Priuštiva najamnina predstavlja iznos u eurima mjesečno koji se dobiva prema formuli:
         N = (P x 0,30) - T
N = priuštiva najamnina; P = ukupni prihod uže obitelji; T = režijski troškovi stanovanja i troškovi održavanja. Prihod utvrđuje se na temelju potvrde porezne uprave o ukupnom dohotku u prethodnoj godini izdanoj od Ministarstva financija, Porezne uprave za najmoprimca i sve članove uže obitelji.

- Kod novih stanova za najam predviđeno je da ne mogu biti otkupljeni; dakle ostaju u najmu, kako bi se osiguralo dugoročno dostupno stanovanje za najpotrebitije.
- Kod stanova iz programa za kupnju: nova pravila da se nekretnina ne može prodavati niti mijenjati namjenu barem 35 godina nakon kupnje, osim uz pravo prvokupa države ili jedinice lokalne samouprave, radi sprječavanja špekulacija.

Prilagođavanje tržišnim okolnostima, realističnije cijene i uvjeti gradnje

- Etalonska cijena građenja za poticajne stanove usklađuje se s realnim tržišnim troškovima (posljednjih godina taj iznos je značajno narastao).
- Proširuje se krug subjekata koji mogu sudjelovati u gradnji, ne samo državna agencija (Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, APN) ili javne ustanove JLS-a, nego i županije, čime se omogućuje priuštivo stanovanje i u manje razvijenim dijelovima zemlje.
- Uvođenje obaveze da sve jedinice lokalne samouprave (JLS) i županije donesu Program priuštivog stanovanja, time se očekuje aktivniji lokalni doprinos u rješavanju stambene problematike.

Nove mjere i zaštite za kupce i najmoprimce

- Povoljniji uvjeti kreditiranja: u programu je predviđeno produljenje trajanja kredita s 30 na 35 godina i smanjenje kamatne stope (za APN-ov kredit) s 2 % na 1 % godišnje.
- Za najamnine, regulacija da budu proporcionalne prihodima, s ciljem da stanovanje bude dugoročno održivo.
- Za kupce poticajnih stanova: zaštita od špekulacija i preprodaje, kroz zabranu preprodaje ili preuređenja namjene barem 35 godina; time se želi da stanovi ostanu dostupni onima kojima su namijenjeni. 

Zakon propisuje da zgrade moraju biti projektirane prema načelima racionalnosti, modularne gradnje i zelene infrastrukture. Najmanje 50 % stanova mora biti namijenjeno priuštivom najmu, osim u zgradama s manje od 10 stanova, gdje svi stanovi moraju biti namijenjeni priuštivom najmu.

Sredstva za gradnju osiguravaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i regionalne samouprave, APN i financijske institucije. Predviđeno je korištenje sredstava državnog proračuna, a u budućnosti i različitih modela financiranja Europske unije te kredita.

Zakon se odmiče od dosadašnje logike koja se oslanjala primarno na POS, model koji je prije petnaestak godina bio funkcionalan, ali je danas postao financijski neodrživ. Umjesto jednostavne gradnje stanova za prodaju, novi zakon uvodi složeniju strukturu stambenih rješenja: priuštivu kupnju, strogo reguliran dugoročni najam, aktivaciju praznih stanova i poticanje pokretanja neprofitnih stambenih zadruga koje bi trebale postati alternativni način stanovanja. Time se hrvatska stambena politika počinje približavati standardima zemalja koje su davno prepoznale da se pitanje stanovanja ne može prepustiti isključivo tržištu.

Analizirali smo ključne promjene

Jedna od ključnih promjena jest vrlo precizno definiranje tko smije sudjelovati u programu. Pristup će imati mladi do 45 godina, osobe s niskim i srednjim primanjima, obitelji s djecom, stariji građani iznad 65 godina, kao i radnici u zanimanjima koja su lokalno deficitarna. Time se priznaje ono što je dugo bilo očito, ali nikada jasno artikulirano: priuštivo stanovanje je uvjet razvoja države. Nije slučajno da se u brojnim europskim gradovima medicinskim sestrama, učiteljima, vatrogascima ili policajcima osigurava pravo na priuštivi najam, kako bi mogli živjeti ondje gdje rade. Hrvatska sada uvodi prve elemente takve politike.

Najstrože su regulirane odredbe o zabrani preprodaje i iznajmljivanja stanova kupljenih ili izgrašenih u sklopu programa. Stan se neće smjeti prodavati ni registrirati za najam najmanje trideset i pet godina, osim u specifičnim okolnostima (poput raspadanja obiteljske zajednice razvodom ili smrću) i tada država ili lokalna zajednica imaju pravo prvokupa. Ovakve mjere možda zvuče restriktivno, ali imaju jasan cilj: spriječiti da stanovi kupljeni uz potporu javnog novca završavaju kao investicije na tržištu turizma ili kratkoročnog najma. Mnoge europske metropole godinama se bore protiv takvih pojava. Primjerice, Beč i Rotterdam aktivno otkupljuju stanove koji napuštaju javni fond, kako bi spriječili da se subvencionirana gradnja pretvori u privatni profit.

Drugi dio zakona definira priuštivi dugoročni najam, koji je jednako važan kao i kupnja. Dok hrvatsko tržište najma posljednjih godina funkcionira kaotično, bez jasnih pravila i pod snažnim utjecajem turističkog sektora, novi se zakon pokušava približiti modelima poput onog bečkog. U Beču je, podsjetimo, više od 60 posto stambenog fonda u javnom ili neprofitnom sektoru, a cijene najma stabilne su desetljećima. Hrvatska je daleko od tog udjela, ali uvođenjem državnog i lokalnog fonda priuštivih stanova barem započinje sustavno građenje tog segmenta.

Ovim prijedlogom Zakona raspoložive stambene nekretnine moći će se  pribavljati od njihovih vlasnika, kako bi ih APN davao u podnajam po priuštivoj najamnini, uz uvjet da nekretnine nisu rabljene najmanje dvije godine prije dana objave javnog poziva, odnosno da su uporabljive ili zahtijevaju manje radove.

Posebno je zanimljiv dio zakona koji potiče obnovu i aktivaciju praznih stanova. Hrvatska ima desetke tisuća neiskorištenih nekretnina, a neke su rezultat kombinacije nedovršene ostavinske procedure, nejasnog vlasništva, neisplativosti održavanja i emigracije. Ako se ova odredba pravilno provede, otvara se mogućnost preobrazbe mnogih zapuštenih zgrada u održive stambene jedinice, što bi moglo biti ključno za starije gradove poput Splita, Rijeke i Osijeka.

Poticanje razvoja stambenih zadruga jedna je od inovativnijih komponenti ovoga prijedloga Zakona. U zemljama poput Danske, Švicarske i Njemačke zadruge su ključni nositelji neprofitnog stanovanja. Zadrugari zajednički grade i održavaju zgrade, a stanovi ostaju dugoročno dostupni po troškovnim cijenama. U Hrvatskoj zadruge dugo nisu imale odgovarajuću pravnu podršku, pa bi novi zakon mogao otvoriti prostor mladim obiteljima koje žele sigurnost stanovanja, ali bez dugoročnog zaduživanja ili tržišne nesigurnosti.

Zakonom je predviđena izrada nacionalnog Programa priuštivog stanovanja (izrađuje APN), a jedinice jedinice lokalne i područne samouprave izrađivat će svoje programe. Time se osigurava priuštivo stanovanje kroz gradnju zgrada za tu namjenu u gradskim, prigradskim i ruralnim naseljima, definiraju se lokacije, potrebe stanovništva, mjere provedbe, raspoloživa sredstva i planovi gradnje stanova za najam ili kupnju.

Koji će biti izazovi ovoga Zakona?

Ipak, zakon otvara i neka pitanja na koja će praksa morati dati odgovore. Najveći izazov bit će kapacitet lokalnih jedinica da uistinu provode programe. Mnoge općine nemaju dovoljno stručnih kadrova, dostupnog građevinskog zemljišta ili financijskih kapaciteta, što bi moglo dovesti do velikih regionalnih nejednakosti. U nekim sredinama zakon bi mogao brzo zaživjeti, dok bi u drugima mogao ostati mrtvo slovo na papiru. Bilo bi stoga razumno razmotriti dodatnu državnu potporu slabijim općinama kako bi se spriječilo da čitave regije ostanu izvan stambenog razvoja.

Drugo otvoreno pitanje jest održivost financiranja. Iako država planira ulagati znatna sredstva, dugoročno će biti potrebno stvoriti stabilan model sufinanciranja koji neće ovisiti isključivo o godišnjim proračunskim odlukama. Primjeri iz drugih zemalja pokazuju da uspješni modeli koriste kombinaciju javnih sredstava, povoljnih kredita razvojnih banaka, europskih fondova, zadružnih ulaganja i kontrole profita. Hrvatska bi u tom smislu mogla razmotriti stvaranje posebnog državnog fonda za stambenu politiku, koji bi se punio kroz više izvora i omogućio dugoročnu stabilnost.

Treći problem odnosi se na kontrolu zabrane špekulacije. Iako su zakonske odredbe jasne, njihovo provođenje neće biti jednostavno. Za nadzor će trebati precizna evidencija, redovite kontrole i učinkovita komunikacija između državnih tijela, javnih bilježnika, porezne uprave i banaka. Ako se sustav nadzora ne organizira kvalitetno, postoji rizik da se pojave rupe koje bi omogućile nepoštivanje pravila. Jedno od poboljšanja moglo bi biti uvođenje obveze registracije stvarnog korisnika nekretnine i strože evidencije promjena stanovanja.

Zaključak

Unatoč tim izazovima, ovaj prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju predstavlja značajan korak naprijed. Po prvi put stambena politika dobiva više od jednoga instrumenta. Po prvi put se jasno definira da je cilj stvarati stambeni fond koji ostaje trajno priuštiv, priznaje se da tržište ne može samo riješiti stambene probleme i da je potrebno uvesti mehanizme zaštite građana od ekstremnih cijena.

Cilj zakona jest stvaranje stabilnog i dugoročnog sustava koji bi građanima omogućio održivo stanovanje bez obzira na tržišne oscilacije. Time se, posredno, pokušava doprinijeti rješavanju demografskih izazova, zadržavanju mladih u zemlji i stabilizaciji tržišta nekretnina. Iako provedba zahtijeva značajna javna ulaganja i aktivnu participaciju lokalnih vlasti, zakon predstavlja pokušaj da se izgradi dugoročna i sveobuhvatna stambena politika. 

Pali su i prvi medijski komentari na okolnosti pod kojima će se moći prodati nekretnina kupljena u programu ovoga Zakona i prije nego protekne period od 35 godina od stjecanja nekretnine, a to je da će se kupci koji su u braku razvoditi kako bi prodali nekretninu, kao što je to navodno bilo za vrijeme bivše nam države. Nadam se da se takvi scenariji ipak neće ponavljati jer sada živimo u digitalnom dobu umjetne inteligencije gdje se puno toga lakše može provjeriti i dokučiti. Mada znamo da će uvijek biti pojedinaca, genijalaca, koji će špekulirati i tražiti rupe u zakonu, ali se nadam da će takvih biti sve manje i da ćemo se sve više odmicati od tih nepoštenih navika pojedinaca.

U konačnici, uspjeh ovog Zakona ovisit će o tri faktora: dosljednoj provedbi, jednakom pristupu građanima u svim dijelovima Hrvatske i stvaranju sustava koji će nadživjeti političke cikluse. Ako se to postigne, Hrvatska bi mogla prvi put nakon desetljeća privremenih i fragmentiranih rješenja dobiti istinski moderan, europski i održiv stambeni model.

Etika, regulativa i društvena priprema za AGI: jesmo li spremni za moć koju stvaramo?

Pojava naprednih sustava umjetne inteligencije obilježila je posljednjih nekoliko godina razdoblje ubrzanog tehnološkog rasta. No unutar velikog interesa za AI, trenutnu pozornost plijeni koncept AGI-ja (Artificial General Intelligence) ili opće umjetne inteligencije. Za razliku od današnjih specijaliziranih AI modela, AGI bi trebao biti sposoban razumjeti, učiti i rješavati probleme jednako široko i fleksibilno po uzoru na čovjeka. U medijima se vode debate na pitanje jesmo li blizu AGI-ju ili ne, je li on uopće moguć itd? Trenutno nas više zanima jesmo li etički, društveno i regulatorno spremni za ono što bi takav ili sličan tehnološki napredak mogao jednog dana donijeti? 

Ta ideja nije samo tehnološki fascinantna, ona otvara niz pitanja o moći, odgovornosti i društvenim promjenama koje bi ovakva ili slična tehnologija mogla izazvati. Budući da svjetske tehnološke kompanije, istraživački instituti i države sve otvorenije govore o utrci za AGI-jem, postaje ključno sagledati njegov etički, regulatorni i društveni kontekst. Zanimljiv članak na The Gardian-u iznosi pozadinu globalne utrke za AGI-jem i zauzimanja pozicija najvećih tehnoloških igrača. Za razumijevanje društvenog utjecaja, najprije treba razjasniti što AGI razlikuje od današnje umjetne inteligencije (AI). Očito je to termin koji ćemo sve više slušati pa je važno u startu znati o čemu je riječ.

Što je zapravo AGI i zašto ga smatraju prekretnicom?

AGI je kratica za Artificial General Intelligence, opću umjetnu inteligenciju. Microsoft i Open AI svaki imaju svoje objašnjenje, ali činjenica je da današnji AI sustavi (poput većine modela za prijevod, prepoznavanje slika, preporuke proizvoda itd.), čak i oni najnapredniji, su usko specijalizirani, u nekoj konkretnoj zadaći, ali ne mogu generalno “shvaćati” svijet. AGI, s druge strane bio bi, po tim predviđanjima, sposoban samostalno učiti, prelaziti s jednog zadatka na drugi bez dodatnog treniranja, koristiti razne oblike znanja, prilagođavati se novim situacijama, donositi odluke u širokom rasponu područja, na način koji zahtijeva fleksibilnost, kreativnost i dublje rezoniranje.

Takav sustav potencijalno bi mogao raditi kao znanstveni istraživač, liječnik, inženjer, analitičar ili strateg, sve u jednoj “osobi”. Zbog toga se AGI često opisuje kao potencijalno najvažnija tehnološka prekretnica našeg vremena, koja bi bila usporediva s pojavom električne energije, interneta ili nuklearne tehnologije. Međutim, upravo ta razina moći koju bi AGI potencijalno mogao donijeti nosi i najviše nedoumica i rizika.

Etika AGI-ja: između inovacije i odgovornosti

Etička pitanja povezana s AGI-jem izranjaju iz njegove goleme kompleksnosti. Ako se predviđanja ostvare pa se izgradi sustav koji može nadmašiti ljudske intelektualne sposobnosti, kako ćemo osigurati da djeluje i u skladu s ljudskim vrijednostima? Tko definira te vrijednosti, kako provjeriti radi li AI u skladu s njima ako je njegov način razmišljanja drugačiji od našeg?

Jedna od najvećih briga jest problem usklađenosti. Pitanje je kako umjetnoj inteligenciji zadati ciljeve i granice koje će sigurno poštovati? Kod AGI-ja taj problem postaje još složeniji jer bi on mogao tumačiti ciljeve na način koji ne možemo predvidjeti. Također, etička pitanja obuhvaćaju pravednost i izbjegavanje diskriminacije, transparentnost donošenja odluka, privatnost i kontrolu nad podacima kao i rizik da AGI bude korišten u nadzoru, manipulaciji ili automatiziranom donošenju odluka bez ljudske odgovornosti. Što je sustav moćniji, to je odgovornost za njegovu izgradnju veća. A utrka za AGI-jem potiče brzinu nad promišljanjem, što povećava rizike.

Regulacija AGI-ja: možemo li kontrolirati nešto što još ne razumijemo?

Dok je razvoj današnje AI već izazvao potrebu za novim zakonima, regulacija AGI-ja predstavljat će još veći izazov. Ključno pitanje glasi: kako unaprijed regulirati tehnologiju koja tek treba nastati?

Trenutni regulatorni okviri, čak i oni najnapredniji poput EU AI Acta, uglavnom su fokusirani na postojeće specijalizirane sustave. AGI, koji bi bio sposoban samostalno učiti, prilagođavati se i optimizirati vlastite procese, zahtijevao bi nadzor u razmjerima kakvi danas ne postoje.

Potrebni bi bili međunarodni sporazumi o sigurnosti i transparentnosti razvoja, stroge procedure testiranja i verifikacije ponašanja sustava, neovisna globalna tijela za nadzor AI-ja kao i jasna pravila o tome tko smije razvijati, implementirati i koristiti AGI sustave a tko ne.

No, postoji i politički faktor: države su rijetko spremne surađivati u područjima koja donose stratešku prednost. Zbog toga postoji realna opasnost da AGI bude razvijan pod tajnošću, uz minimalan nadzor, što bi njegove rizike učinilo još većima.

Društveni i ekonomski utjecaj: između napretka i destabilizacije

Društveni učinci AGI-ja mogli bi biti monumentalni. S pozitivne strane, AGI bi mogao ubrzati znanstvena otkrića, omogućiti personaliziranu medicinu, optimizirati resurse, poboljšati obrazovanje te riješiti mnoge sustavne probleme današnjeg svijeta, od klimatskih promjena do bolesti koje danas ne znamo liječiti.

No jednako su mogući i negativni scenariji. AGI bi mogao radikalno promijeniti tržište rada i zamijeniti ogroman broj poslova, koncentrirati moć u rukama malog broja tehnoloških ili državnih aktera, stvoriti snažne informacijske asimetrije, povećati digitalni nadzor i smanjiti osobne slobode, kao i kreirati ovisnost društva o sustavima koje ne razumije.

Najveći izazov nije samo tehnološki nego i društveni. Kako pripremiti institucije, ekonomiju i kulturu za svijet u kojem intelektualni rad više nije isključivo ljudsko područje? 

Koliko smo ustvari blizu AGI-ju?

Stručnjaci se razilaze i oko objašnjenja AGI-ja tj. njegovog stvarnog značenja, a posebno se razilaze oko toga kada će i da li će nastupiti.. Neki vjeruju da je AGI udaljen desetljećima, dok drugi tvrde da bi mogao nastati iznenadno, kao posljedica jednog neočekivanog proboja. Zbog toga je ključno da priprema ne kaska za tehnologijom. Jer najveća opasnost nije sama opća umjetna inteligencija nego razvoj bez nadzora, primjena bez etike i nastajanje bez sigurnosnih standarda.

Zaključak

Utrka za AGI-jem više nije hipotetska nego predstavlja jedno od najvažnijih tehnoloških i društvenih pitanja našeg doba. Ona oblikuje tehnološku i društvenu budućnost. AGI obećava revoluciju u znanosti, ekonomiji i svakodnevnom životu, ali istodobno otvara vrata rizicima koji nadilaze iskustvo modernog društva. Dok se znanstvenici i kompanije natječu u inovacijama, svijet se suočava s dvojnom prirodom ove tehnologije: potencijalom za nezamisliv napredak i rizikom od dubokih poremećaja. Upravo zato etika, regulativa i društvena priprema moraju biti temelj razvoja, a ne naknadna misao.

Ako želimo da AGI, ili bilo kakva slična buduća tehnologija, bude alat za napredak, a ne izvor destabilizacije, važno je bez odgode definirati jasna pravila i mehanizme nadzora. Bilo da AGI stigne za deset ili pedeset godina, a možda i nikad, rasprava o tome kako ga dočekati već sada mora biti ozbiljna, otvorena i globalna. Budućnost AGI-ja neće određivati samo tehnologija, odredit će je i naše odluke, vrijednosti i spremnost da odgovorno upravljamo moći koju možda stvaramo. A upravo u tome leži najveći izazov i jedna od velikih odgovornosti našeg vremena.

Postaje li Hrvatska nezanimljiva stranim kupcima nekretnina?

Prema podacima Porezne uprave, Udruženja poslovanja nekretninama pri HGK i vodećih agencija za prodaju nekretnina, Hrvatska bilježi pad od oko 22 posto prodaje nekretnina strancima u posljednjih devet mjeseci. Probali smo saznati koji su razlozi tome i koje su prognoze za period od 2026. do 2028. godine.

Broj kupoprodaja nekretnina stranim državljanima značajno je pao s oko 11.623 transakcija u 2024. godini na samo 6.592 u prvih devet mjeseci 2025. godine. Ukupno tržište nekretnina u Hrvatskoj zabilježilo je pad transakcija od oko 13 posto u istom razdoblju. Posebno je veliki pad vidljiv na Jadranu, u županijama na obali: npr. Splitsko‑dalmatinska županija bilježi pad prometa i do 30 posto.

Koji su razlozi doveli do tog pada?

Prema dostupnim informacijama financijskih analitičara neki od razloga za ovaj pad su sljedeći:

- Cijene nekretnina tijekom ovog perioda su porasle do “rekordnih” razina. Cijena kvadrata u naseljima poput Splita doseže i do 10.000 € po m² za novogradnju, dok su starije nekretnine često jedva “malo jeftinije”. Takve cijene postaju nepristupačne ne samo za domaće stanovništvo, nego i za mnoge strane kupce koji su ranije kupovali.

- Globalna euro-zonska i međunarodna ekonomska i politička nesigurnost umanjuje povjerenje potencijalnih stranih kupaca što je djelomično dovelo do pada interesa  za nekretnine u Hrvatskoj. Također se u medijima spominje usporavanje tržišta nekretnina u zemljama iz kojih tradicionalno dolazi puno kupaca kao što su Njemačka, Austrija i Slovenija, što ćemo u daljnjem tekstu analizirati.

- Još jedan važan faktor pada prodaje su visoke kamatne stope i skuplji krediti (na razini eurozone). Više kamatne stope u eurozoni otežavaju financiranje kupnje nekretnina, što smanjuje kupovnu moć potražnje,  a to utječe i na strane kupce, ne samo na domaće.

- Isto tako, na tržištu je manjak “povoljnijih” nekretnina tj. onih nekretnina s pristupačnim cijenama. Većina preostalih su skuplji stanovi/novogradnja ili luksuzne nekretnine. Starije nekretnine su većinom manje atraktivne i teže se prodaju jer kupci, i domaći i strani, radije biraju novogradnju.

- I naravno konkurencija drugih mediteranskih zemalja i alternativnih destinacija postaje sve veći problem za Hrvatsku. Dio stručnjaka navodi da su se strani kupci okrenuli i drugim tržištima, onim jeftinijim mediteranskim ili zapadnoeuropskim opcijama, što smanjuje interes za Hrvatsku.

Dodatni faktori i promjena u dinamici

Tržište se izgleda, umjesto eksplozivne potražnje, polako “zasićuje”. Ljudi su oprezniji pri kupnji, više razmišljaju i selektivniji su. Neke regije izvan obale, s nižim cijenama , bilježe rast interesa (npr. Varaždinska županija). To znači da kupci radije biraju  “best buy“, tj. bolji omjer uloženog i dobivenog, nego isključivi luksuz na Jadranu. Starije nekretnine, bez obzira na lokaciju, sve teže nalaze kupce jer dio stranih kupaca preferira novogradnju i modernije standarde. 

Što se događa kod susjednih kupaca Nijemaca,  Austrijanaca i Slovenaca?

Postoji nekoliko vrlo jasnih i mjerljivih razloga zašto se tržište nekretnina u državama iz kojih tradicionalno dolazi najviše kupaca u Hrvatsku (Njemačka, Austrija, Slovenija) značajno usporilo u posljednje dvije godine. Ovo usporavanje direktno se preslikava na pad potražnje nekretnina u Hrvatskoj.

1. Njemačka je doživjela najveći pad tržišta u zadnjih 20 godina, nešto što je praktički “mini-krah” nakon gotovo desetljeća eksplozije cijena. Glavni razlozi su najviše kamatne stope u zadnjih 12+ godina, ECB je podigao referentne stope, hipotekarni krediti u Njemačkoj otišli su s 1 % na 4 do 5 %. Mnogi kupci više ne mogu financirati kupnju. Njemačka je 2023. do 2024. bila u tehničkoj recesiji. Zbog toga kućanstva manje ulažu u nekretnine, više štede i čekaju. Cijene mnogih tipova nekretnina pale su 10–15 % (u nekim gradovima i više). Kupci čekaju daljnje padove. Poskupila je energija i troškovi održavanja, posebno zbog novog zakona o grijanju (Heizungsgesetz). Visoki troškovi materijala isto je dovelo do pada potražnje i mnogi projekti su zaustavljeni pa je to kreiralo i manje povjerenje u tržište. Tako da su njemački kupci, koji su činili jedan od najvećih segmenata stranih kupaca u Hrvatskoj, danas su oprezniji, manje likvidni i manje spremni ulagati u strane nekretnine.

2. Austrija doživljava usporavanje zbog zaduženosti i visokih kamata. Austro tržište nije “puklo” kao njemačko, ali je i dalje usporilo. Razlozi su velika zaduženost kućanstava jer austrijsko stanovništvo tradicionalno koristi hipotekarne kredite s promjenjivom kamatnom stopom tako da je povećanje kamate uzrokovalo značajno povećanje mjesečnih troškova. Isto tako centralna banka (FMA) je uvela stroža pravila tako da su od 2022. uvedena ograničenja: minimalni depozit 20–30 % i stroži omjer duga i prihoda. Pa zbog toga manje ljudi ispunjava uvjete za kredit. Inflacija je dugo bila viša od EU prosjeka, a realne plaće su padale. Zbog svega navedenog dolazimo do zaključka da su Austrijanci, koji su ranije ulagali u obalu (Istra, Kvarner, Dalmacija), sada značajno prorijedili kupuju jer im je prioritet stabilizirati vlastite financije i ne kupovati u inozemstvu.

3. Slovenci su bili među najaktivnijim kupcima na Jadranu (posebno u Istri) naročito rekordne 2020. do 2022. godine. Razlozi pada potražnje su zamrzavanje tržišta zbog rasta kamata jer su slovenska tržišta vrlo osjetljiva na kreditne uvjete. Reklo bi se da su cijene dosegle plafon. Mnogi kupci “čekaju korekciju”. Isto tako, turistički najam postaje strože reguliran u mnogim slovenskim općinama što automatski rezultira s manjom motivacijom za kupnju dodatnih nekretnina u Hrvatskoj. Kao i ostali iz EU, zbog geopolitičkih i gospodarskih rizika Slovenci su oprezniji pri investiranju van zemlje. Znači da Slovenci sada kupuju, ali “pametnije”, samo posebne nekretnine ili parcele.

Koje su prognoze za 2026. godinu?

Prema podacima i prognozama koje smo pribavili iz medija i financijskih izvora postoje tri scenarija koja bi se mogla dogoditi u 2026. pa do 2028. godine:

1) OPTIMISTIČAN SCENARIJ (vjerojatnost: 25 - 30 %)

Tržište se stabilizira, potražnja se vraća, cijene umjereno rastu.

Pretpostavke:
Eurozona izbjegne recesiju i kamatne stope lagano padaju od 2026.
Strani kupci se vraćaju jer se Hrvatska ponovno čini “sigurnom” destinacijom za kapital.
Turizam nastavi jak rast.
Ponuda novogradnje ostaje ograničena zbog visokih troškova gradnje.
Vlada ne uvodi nove poreze na nekretnine/iznajmljivanje.

Posljedice:
Cijene rastu 4-6 % godišnje (više na obali, manje u unutrašnjosti).
Apartmani uz more, novogradnja i luksuzne nekretnine rastu čak i 6-8 %.
Strana potražnja raste posebno iz Njemačke, Nizozemske, SAD-a i Skandinavije (što ohrabruje i potencijalni ulazak Hrvatske u članstvo OECD-a).
Rabljeni stanovi rastu minimalno ali ne padaju.

Kako ovo utječe na kupce:
Ako se planira kupnja što ranije to bolje.
Investicije u turističke objekte postaju vrlo isplative zbog visoke popunjenosti.

2) REALISTIČAN (NAJIZGLEDNIJI) SCENARIJ (vjerojatnost: 50 - 55 %)

Tržište ulazi u dugoročnu stabilizaciju bez velikih skokova – ni gore ni dolje.

Pretpostavke:
Kamatne stope padaju, ali polako.
Turizam stabilan, bez rasta kao prije pandemije.
Strani kupci ostaju aktivni, ali ne u onim količinama kao 2021.- 2023.
Ponuda novogradnje se povećava (završavaju se projekti započeti ranije).
Domaća kupovna moć stagnira.

Posljedice:
Cijene stagniraju ili rastu 1-3 % godišnje.
Luksuzne i “top lokacije” drže cijenu.
Rabljene nekretnine stagniraju ili lagano korigiraju (0 do -3 %).
Stranci i dalje kupuju, ali više biraju, pregovaraju i traže “value for money”.

Kako ovo utječe na kupce:
2026.-2028. može biti dobro vrijeme za kupnju rabljenih stanova, posebno na lokacijama koje nisu uz more.
Investicije se isplate samo ako je lokacija vrhunska ili ako je cijena povoljna.

3) PESIMISTIČAN SCENARIJ (vjerojatnost: 15 - 20 %)

Tržište slabi, dolazi korekcija cijena u određenim segmentima.

Pretpostavke:
Recesija u EU ili slabljenje glavnih turističkih tržišta (Njemačka, Austrija).
Pad turističkih dolazaka 5-10 %.
Pad interesa stranaca (politička nesigurnost, tečajevi, investicijska nelikvidnost).
Manje kupaca zbog visokih troškova života u Hrvatskoj.
Povećava se ponuda jer investitori završavaju već započete projekte.

Posljedice:
Pad cijena 5-12 % u većini segmenata.
Rabljeni stanovi padnu više (10-15 %), novogradnja puno manje (2-5 %).
Nekretnine u unutrašnjosti trpe najveći pad.
Investicije u turistički najam postaju rizičnije.

Kako ovo utječe na kupce:
Za kupce: odlično vrijeme za pregovaranje i lov na povoljne ponude.
Za prodavatelje: loše, prodaja traje dugo, cijene se moraju spuštati.

Zaključak

Pad prodaje nekretnina strancima u Hrvatskoj nije “samo slučajnost”, to je posljedica kombinacije visokih cijena, skupljih kredita, globalne nesigurnosti, promjene preferencija kupaca i pada kupovne moći u dijelu inozemnih zajednica koje su ranije kupovale. Istovremeno, tržište se pomalo reorijentira, traži se bolji omjer cijene i kvalitete, te realnija ponuda.

Najizgledniji scenarij prognoze za 2026. godinu i dalje je stabilizacija tržišta, bez velikih skokova, uz moguće male korekcije u segmentu rabljenih nekretnina. Krah tržišta je malo vjerojatan, ali lokalne korekcije (osobito izvan obale) su realne. Ne treba očekivati veliki pad cijena nekretnina, jer se on najvjerojatnije neće dogoditi, ali je realno očekivati stabilizaciju cijena. Najbolje će se držati nekretnine kod kojih prevladava kvaliteta, novogradnja, blizina mora kao i gradovi s jakom potražnjom (Split, Zagreb, Dubrovnik, Zadar).

Što se točno očekuje od financijski pismene osobe?

U zadnjih par godina u medijima i na razini EU se često spominje financijska pismenost građana. U nekim komponentama financijske pismenosti smo napredni, a u nekima nazadni. O čemu je točno riječ?

Izvor: Finax.eu

Financijska pismenost podrazumijeva znanje, vještine i stavove koji omogućuju osobi da donosi informirane i racionalne odluke u vezi s upravljanjem svojim financijama, to uključuje razumijevanje financijskih proizvoda (štednja, krediti, kartice, ulaganja), razumijevanje rizika i koristi, ponašanje koje vodi održivom financijskom stanju i sposobnost planiranja. Točnije prema definiciji OECD-a to je „proces u kojem financijski potrošači / ulagači poboljšavaju svoje razumijevanje financijskih proizvoda i koncepata te putem informacija, uputa i/ili objektivnih savjeta razvijaju potrebne vještine i sigurnost kako bi postali svjesniji financijskih rizika i prilika, kako bi mogli donositi utemeljene odluke, kako bi znali gdje se obratiti za pomoć te kako bi poduzimali druge učinkovite mjere za poboljšanje svoje financijske dobrobiti”.

U Hrvatskoj, često se navode tri osnovne komponente financijske pismenosti. Što se očekuje da osoba razumije i koristi u svakoj komponenti je:

• Financijsko znanje (razumijevanje pojmova kao što su kamatna stopa, inflacija, rizik)
• Financijsko ponašanje (način na koji osoba upravlja novcem: plaćanje obveza, štednja, ulaganje)
• Stav ili odnos prema novcu (kako osoba gleda na štednju, potrošnju, dug, planiranje).

Kako Hrvatska “stoji“ s financijskom pismenošću prema istraživanjima OECD-a

OECD-ovo istraživanje je provedeno metodom osobnog intervjua s ispitanicima u dobi od 18 do 79 godina, na reprezentativnom uzorku od 1079 ispitanika te je pokazalo rezultate različitih društvenih slojeva, strukturiranih u dobne, rodne i obrazovne skupine. Veću razinu pismenosti pokazali su ispitanici koji žive u gradovima, u odnosu na one koji žive u ruralnim područjima, a financijska pismenost pozitivno je korelirana s razinom informatičke pismenosti. Muškarci su pokazali nešto višu razinu financijskog znanja od žena.

Pozitivni pomaci

• U najnovijem istraživanju koje su proveli Hrvatska narodna banka (HNB) i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) u 2023. godini, prosječna ocjena financijske pismenosti građana iznosi 12 od mogućih 20 bodova, odnosno oko 60 %.
• Financijsko znanje u Hrvatskoj raste, primjerice, 2015. bilo je oko 60 %, 2019. oko 65 %, a 2023. oko 70 %.
• Financijsko ponašanje je poraslo s 51 % na 55 %. Ta istraživanja pokazuju da građani bolje plaćaju obveze, svjesnije troše i štednja ima veću razinu u određenim segmentima.

Izazovi i slabosti

• Mladi (18–29 godina) pokazuju znatno slabiju razinu pismenosti od starijih dobnih skupina.
• Digitalna financijska pismenost (uporaba digitalnih financijskih usluga, rizici, prijevare) je znatno niža, primjerice u jednoj analizi iz 2025. navedeno je da je digitalna pismenost 49 %.
• Još uvijek nedostaje dugoročno financijsko planiranje, vođenje osobnog budžeta, bolje korištenje financijskih proizvoda (npr. ulaganja) i bolja zaštita od rizika.

Socio-demografske razlike

• Razina financijske pismenosti bolje je kod osoba s višim obrazovanjem, višim dohotkom i koji su radno aktivni.
• Razlike ne ovise o regiji (u smislu geografske podjele Hrvatske), ali razlikuje se po tipu naselja (urbanije vs ruralnije) i razini informatičke pismenosti.

Što znači biti digitalno financijski pismen?

Digitalna financijska pismenost znači sposobnost sigurnog, odgovornog i učinkovitog korištenja digitalnih financijskih alata i usluga, poput internetskog i mobilnog bankarstva, kartičnog plaćanja, kriptovaluta, online trgovina, digitalnih novčanika (npr. Revolut, Apple Pay) i drugih oblika financijske tehnologije (fintech). Drugim riječima, to je spoj financijskog znanja i digitalnih vještina.

Službena definicija

Prema OECD-u i Europskoj komisiji, digitalna financijska pismenost obuhvaća: “sposobnost razumijevanja, ocjenjivanja i korištenja digitalnih financijskih usluga na način koji potiče financijsko blagostanje i smanjuje rizike koji proizlaze iz digitalnog okruženja”.

Ključne sastavnice digitalne financijske pismenosti

1. Poznavanje digitalnih financijskih usluga
   Treba razumjeti što su internet bankarstvo, mobilno plaćanje, kriptovalute, e-novčanici, online krediti itd.
   Treba znati kako ih koristiti i koje su njihove prednosti (brzina, dostupnost, niži troškovi).
2. Sigurnost i zaštita od prijevara
   Treba znati prepoznati phishing poruke, lažne web-stranice i internetske prijevare.
   Koristiti jake lozinke, dvofaktorsku autentifikaciju i sigurne mreže.
3. Razumijevanje digitalnih rizika
   Treba biti svjestan rizika poput krađe identiteta, lažnih investicija, manipulacije na društvenim mrežama (npr. “brze zarade”).
4. Digitalno financijsko ponašanje
   Odgovorno upravljanje novcem putem digitalnih kanala (ne impulzivna kupnja online, praćenje troškova kroz aplikacije).
   Vođenje digitalnog budžeta, korištenje aplikacija za štednju i praćenje financijskih ciljeva.
5. Pristup i inkluzija
   Sposobnost korištenja digitalnih financijskih usluga i u ruralnim područjima ili kod starijih osoba, uz razumijevanje tehnologije i povjerenje u nju.

Kolika je digitalna financijska pismenost u Hrvatskoj

• Prema Ministarstvu financija RH i HNB-u, digitalna financijska pismenost hrvatskih građana u 2023./2024. procijenjena je na 49 % što je niže od ukupne financijske pismenosti EU (~60 %).
• Glavni problemi su:
  – nedostatak povjerenja u digitalne kanale (posebno kod starijih),
  – nepoznavanje osnovnih sigurnosnih mjera,
  – niska razina razumijevanja rizika online prijevara.

Primjeri digitalne financijske pismenosti u praksi

• Sigurno plaćanje putem mobilnog bankarstva (provjera primatelja, HTTPS veze).
• Praćenje osobnih financija s pomoću aplikacija poput KeksPay, Revolut i sl.
• Prepoznavanje lažnih investicijskih oglasa na društvenim mrežama.
• Ulaganje preko digitalnih platformi uz razumijevanje naknada i rizika.

Što država poduzima kako bi što više opismenila građane?

U Hrvatskoj su pokrenute različite mjere i inicijative za unapređenje financijske pismenosti:

– Udruga banaka Hrvatske (HUB) je već od 2006. godine uvidjela važnost financijske pismenosti, organizirala besplatne radionice za građane, razvila e-learning materijale, vodi skrb o temama kao što su online plaćanja, bankarske usluge i zaštita potrošača.

– Ministarstvo financija Republike Hrvatske je od 2015. godine formiralo Operativnu radnu grupu za financijsku pismenost, u suradnji s različitim institucijama (ministarstva, agencije, škole, sveučilišta) te razvilo veliki broj edukativnih materijala – knjige, priručnike, letke, online kvizove, materijale za osnovne i srednje škole.

– Pokrenuti su tematski tjedni („Tjedan financijske pismenosti”), edukacije u školama, integracija financijskih tema u školske planove i programe.

– Na 83. sjednici, 16. travnja 2025. godine, Vlada Republike Hrvatske donijela je Zaključak kojim se prihvaća Izvješće o provedbi Akcijskog plana za unaprjeđenje financijske pismenosti potrošača za 2023. i 2024. godinu koje se može se pronaći na poveznici.

– U srijedu, 24. rujna 2025., u Kući Europe u Zagrebu predstavljen je projekt CroCIP – Croatian Central Info Point for Debt Advice Services and Financial Literacy, čiji je cilj podići razinu financijske pismenosti građana te povećati dostupnost savjetodavne pomoći na području upravljanja dugom. Nositelj projekta je Financijska agencija (Fina), a projekt se provodi uz financijsku potporu Europske unije kroz Program jedinstvenog tržišta. Tijekom razdoblja provedbe – od 1. rujna 2025. do 31. kolovoza 2026. na Fininoj web stranici će biti uspostavljena centralna platforma s edukativnim materijalima, praktičnim alatima i kontaktima institucija koje građanima mogu pružiti podršku u rješavanju financijskih poteškoća. Projekt obuhvaća niz aktivnosti usmjerenih na prevenciju prezaduženosti i jačanje znanja o odgovornom upravljanju financijama, osobito među mladima. U planu su edukacije u srednjim školama i na fakultetima, uspostava e-kutaka u 23 Finine poslovnice, kao i provedba promotivne kampanje kroz online i offline kanale.

Vinka Ilak, članica Uprave FINA-e, istaknula je kako je projekt CroCIP logičan nastavak niza aktivnosti koje Fina već godinama provodi s ciljem jačanja financijske pismenosti: „Počeli smo s kampanjom „Znanjem do financijskog oporavka“ i besplatnim savjetovalištima u suradnji s Udrugom Padobran, nastavili s edukativnim videima i podcastima u suradnji s Tonijem Milunom, a kroz konferencije, medijske nastupe i lokalne inicijative kontinuirano radimo na tome da građanima približimo ključne financijske teme. CroCIP predstavlja sljedeći iskorak – pouzdano, jasno i dostupno mjesto za informiranje i podršku građanima u svim fazama upravljanja dugom.“

Razgovarala sam s Tonijem Milunom

Toni Milun je predavač matematike na Sveučilištu Algebra Bernays i financijski vloger. Javnosti je poznat po oko 2,500 videa u kojima detaljno objašnjava pojmove i izračune iz matematike (njih oko 2,000) i financija (oko 500 videa). Isto tako poznat je i kao koautor udžbenike iz matematike za srednju školu i fakultet, i kao voditelj TV emisije Financijalac 2015.- 2019., a povremeno vodi i financijski prilog u HRT emisiji “Kod nas doma“.

Foto: Filip Bašić, Dokufilms

1. U zadnje vrijeme se dosta govori o financijskoj pismenosti građana u Hrvatskoj i vrše se usporedbe s cijelom EU. Koje je Vaše mišljenje o razini financijske, a i digitalne financijske, pismenosti u Hrvatskoj?

Nažalost, financijska pismenost nije na zavidnoj razini. Od tri komponente u znanju smo najbolji. Nažalost, financijsko ponašanje i stavovi prema novcu nisu na zadovoljavajućem nivou. Ukratko, to znači da znamo izračunati koliko ćemo platiti kamata banci ako smo u minusu na tekućem računu 1.000 eura godinu dana uz kamatnu stopu od npr. 8 % (znanje je OK). Ipak, mi svejedno odemo u taj minus (loše ponašanje). Što se stavova tiče, mnogima novac služi da se olako troši, imamo stav „živi se samo jednom“ i ne marimo baš za sutra.

2. Kako komentirate napore hrvatske Vlade vezane za financijsko opismenjavanje građana?

Postoje inicijative, ali može to puno bolje.

3. Kako bolje?

Uvesti financijsku pismenost kao poseban predmet u škole. Svaka osoba ima ili će jednog dana imati bankovni račun, mnogi će uzeti kredit, velik dio ljudi će investirati novac. Te se stvari trebaju obrađivati u školi

4. Ako dobro shvaćamo, prema riječima Vinke Ilak članice Uprave FINA-e, Vi preko Vaših videa, surađujete na projektu CroCIP – Croatian Central Info Point for Debt Advice Services and Financial Literacy. Opišite nam na koji način surađujete?

Snimio sam seriju od deset videa u kojima na jednostavan način objašnjavam građanima kako ne dospjeti u blokadu, što učiniti ako smo ovršeni, kome se isplati stečaj potrošača i slično.

5. Može li neki jednostavni savjeti za sve?

Prvi je uvijek: nastojmo trošiti manje nego što zarađujemo. To možemo tako da smanjimo troškove, a ako to ne ide, obrazujmo se tako da dobijemo bolje plaćeni posao.

Drugo: barem neko vrijeme vodimo evidenciju troškova. Danas je to moguće s pomoću bankovnih ili nekih drugih aplikacija, a neki baš vole excelice. Na taj način najbolje otkrijemo postoje li neke rupe kroz koje klizi novac.

Treće: prvo platimo budućem sebi. Ako možemo, odmah od prve sljedeće plaće izdvojimo barem 20 eura i počnimo investirati. Važno je steći naviku, a ne brinuti o iznosu. Tih 20 eura će malo po malo rasti.

6. Nedavno ste izdali knjigu “Budi financijski fit” koja daje svoj doprinos financijskom opismenjavanju. Recite nam malo o Vašoj knjizi i njenoj prihvaćenosti u javnosti?

Knjiga je iznenađujuće dobro primljena, pogotovo zato što se radi o financijama, a to nije nešto što ljudi rado čitaju. Izgleda da smo brojnim jednostavnim primjerima privukli čitatelje jer je „Budi financijski fit“ najčitanija knjiga u Hrvatskoj ovog ljeta. U njoj obuhvaćamo sve najbitnije teme za nekog početnika: od toga kako postaviti financijske ciljeve, preko opisivanja sedam načina izvora prihoda do teme mirovine i odabira odgovarajućeg mirovinskog fonda. Dosta smo opisali različite načine ulaganja, uključujući nekretnine, zlato, dionice, obveznice. Kao zaključak u zadnjem poglavlju nudimo detaljan opis kako početi investirati, tako da svaki početnik može za sebe pronaći optimalan način ulaganja.

Zaključak

Nakon uvida u FINA-ine izvještaje, OECD-ovo istraživanje i razgovora s Tonijem zaključujemo da se u Hrvatskoj financijska pismenost poboljšava iz godine u godinu u komponenti financijskog znanja stanovništva, što je pohvalno. Međutim, postoje značajni odmaci, u financijskom ponašanju i navikama, te u digitalnoj financijskoj komponenti (korištenje digitalnih financijskih usluga, zaštita od prijevara, razumijevanje rizika internetskih transakcija) jer digitalno okruženje brzo raste.

Tako da je potrebno se u budućnosti fokusirati više na financijsko ponašanje i navike, jer je znanje već prilično dobro, ali kako to znanje pretvoriti u svakodnevno financijsko ponašanje je trenutni izazov. Rano uključivanje financijska pismenost u obrazovanju (osnovna i srednja škola) kroz dio nastavnih planova, kako bi se razvila navika upravljanja novcem od mladih dana. Može se djelovati i kroz veću dostupnost edukacija za specifične skupine: mlade, starije osobe, ruralna područja, osobe s nižim obrazovanjem ili prihodom. Kroz razne instrumente komunikacije potrebno je i državno poticanje dugoročnog financijskog planiranja kao što su štednja, ulaganje, upravljanje dugom i sl.

 

Koje su najveće osobne brige ljudi današnjice?

Najnovije istraživanje Allianza koje se zove „Allianz 3am Report 2025" anketirano na 8.000 ispitanika iz osam zemalja otkriva najveće osobne brige ljudi u ovoj godini i što ljude noću drži budnima.

Izvor: Allianz, 2025.

Prema ovom istraživanju zdravlje (49 %), financije (45 %) i sigurnost (35 %) su vrhu spomenute liste kao najvećih briga, koje se značajno razlikuje ovisno o regiji i generaciji. Ispitanici su bili iz Australije, Brazila, Francuske, Njemačke, Indonezije, Italije, Turske i Ujedinjenog Kraljevstva koji su krajem kolovoza 2025. godine odgovarali na pitanja o osobnim brigama.

Ako se vratimo na Maslowljevu piramidu potreba koju je  Abraham Maslow predstavio u svojoj knjizi „Teorija čovječje motivacije“ (1943.) ove tri brige su na drugom osnovnom nivou piramide potreba kojeg je on opisao kao sigurnosne potrebe. Izgleda da se čovječanstvo uvijek vrti oko tih potreba nakon što zadovolji svoje osnovne potrebe preživljavanja kao što su voda, hrana spavanje i sl.

Nekada su financije bile na prvom mjestu briga, zašto ih je zdravlje prestiglo?

U cijelom je svijetu zdravlje postalo glavni razlog neprospavanih noći, nedavno prestigavši financije, koje su sada druga najveća briga u svijetu. 

Taj je trend prisutan u različitim zemljama: Zdravlje je najveća briga u pet od osam tržišta (Brazilu, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu), dok financije ostaju najveća briga u dva tržišta (Australiji i Indoneziji). Turska je jedina zemlja u kojoj je neizvjesnost oko budućnosti na prvom mjestu. Iako postoji konsenzus oko najvažnije brige, razlike među zemljama su jasne, primjerice, Nijemci su više fokusirani na političke i društvene promjene, Australci na stambene uvjete i troškove života, dok u Indoneziji najviše razmišljaju o profesionalnom životu.

Kad je riječ o zdravlju, ljudi se najviše brinu o vlastitoj fizičkoj dobrobiti (47 %), zdravlju članova obitelji (44 %) i pristupu zdravstvenoj skrbi i liječenju (43 %) u svim zemljama. Ipak, zdravstvene brige razlikuju se ovisno o zemlji i dobi. 

U istom istraživanju provedenom u svibnju 2025. godine osobne financije (50 %) bile su glavna briga u svim zemljama, a slijedilo je zdravlje (47 %) i zabrinutost zbog budućnosti (35 %).

Zašto financije?

Neplaćeni računi, rastući dugovi, mirovinska pitanja i donošenje financijskih odluka drugi su najveći strah u svijetu, gdje se mnogi ljudi suočavaju s višim troškovima života. 

Novac znači sigurnost: krov nad glavom, hrana, grijanje, zdravlje. Kada ljudi osjećaju da nemaju dovoljno financijskih resursa, mozak reagira kao da je u stanju opasnosti. To aktivira stresni odgovor (kortizol, tjeskoba, nesanica). Dakle, novac nije samo broj, on je simbol sigurnosti. 

Isto tako, financijski stres oduzima mentalnu energiju. Studije s Harvard i Princeton sveučilišta (npr. Mullainathan & Shafir, 2013.) pokazuju da siromaštvo i financijski stres smanjuju kognitivne kapacitete. Teško je racionalno planirati kad si stalno zabrinut za novac. To stvara začarani krug: manje mentalne energije uzrokuje lošije odluke a to uzrokuje još veći stres. 

Kada govorimo o brigama vezanim za financije tu je isto društveni pritisak i usporedba s drugima. Društvene mreže i društvene norme stvaraju pritisak da se izgleda uspješno, ističe se da jažno imati jako dobar auto, stan, putovanja. Kada financije ne prate taj tempo, javlja se osjećaj neuspjeha ili srama, iako stvarni životni standard možda nije loš. Isto tako životna nesigurnost i nepredvidivost poput problema sa zaposlenjem, inflaciji, visokim stanarinama, kreditima i sl. Sve su to stvari koje se lako mogu promijeniti pa ta neizvjesnost pojačava anksioznost: čak i ako danas ide dobro, ljudi se brinu što će biti sutra. 

Treba istaknuti da financije utječu na odnose u obitelji. Novac je čest uzrok sukoba u rodbinskim i prijateljskim vezama. Kad se miješaju emocije i novac, stres se multiplicira. Zato su financije često povezane i s osjećajem identiteta, samopoštovanja i međuljudskih odnosa.

A što ljude brine kod osobne sigurnosti?

Kako je prema ovom istraživanju, osobna sigurnost treća najveća briga u svim zemljama zanimalo nas je što ljude brine najviše. Konkretno, osjećaj nesigurnosti izvan doma i zabrinutost zbog kibernetičke sigurnosti i zaštite podataka muče ljude svih dobnih skupina diljem svijeta.

Kako se brige dijele među generacijama?

Različite generacije također imaju različite brige: Starije generacije (baby boomeri i generacija X) najviše su zaokupljene zdravljem i širim društvenim pitanjima, dok mlađe generacije financije smatraju svojim glavnim problemom. Milenijalci i generacija Z više brinu o temama usko povezanim s njihovim osobnim i profesionalnim životom, poput obrazovanja, karijere, odnosa i tehnoloških promjena. Ovaj generacijski kontrast proteže se i na ekološku svijest. Baby boomeri su ekološki najosvještenija generacija , barem sedam postotnih bodova zabrinutiji od bilo koje druge skupine, a čak dvanaest bodova više od generacije Z. 

Ako usporedimo generacijske razlike u bodovima, generacija baby boomera usredotočuje se na fizičko zdravlje i pristup liječenju (+14 postotnih bodova u odnosu na generaciju Z), dok mlađe generacije daju prioritet mentalnom zdravlju, pri čemu su milenijalci generacija najviše orijentirana na mentalno zdravlje (42 %). Milenijalci, generacija Z i generacija X gotovo su dvostruko više zabrinuti zbog stresa i upravljanja stresom od generacije baby boomera, dok generacija X također dosljedno kotira na najvišoj razini zabrinutosti oko zdravlja obitelji, što odražava njihove odgovornosti vezane za skrb u srednjim godinama.

Zaključak

Briga za zdravlje, financije i osobnu sigurnost vrlo su snažno povezane jer sve tri predstavljaju temeljne izvore životne sigurnosti. Zdravlje znači fizičku i mentalnu sposobnost da funkcioniramo. Financije omogućuju pristup resursima koji to zdravlje i sigurnost održavaju. Osobna sigurnost (fizička, emocionalna, socijalna) daje osjećaj kontrole i stabilnosti. Kad jedna od tih dimenzija padne, npr. izgubi se posao (financije), to često ugrožava i druge: raste stres (zdravlje) i osjećaj nesigurnosti. Zato ih psiholozi i sociolozi vide kao međusobno povezane stupove blagostanja. Održavanje ravnoteže među njima ključno je za osjećaj sreće i stabilnosti.

Različite generacije ljudi na različite načine brinu o financijama, što odražava njihove životne okolnosti i društvene promjene. Baby boomeri odrastali su u razdoblju stabilnosti i ekonomskog rasta, pa financije doživljavaju kroz prizmu sigurnosti i štednje. Njihova je glavna briga očuvanje životnog standarda u mirovini i pokrivanje zdravstvenih troškova. Generacija X formirala se u vremenu gospodarskih promjena i sve većih životnih troškova. Njihove brige usmjerene su na otplatu kredita, podizanje djece i istodobno planiranje buduće mirovine. Za njih su financije način održavanja ravnoteže između obiteljskih i osobnih potreba. Milenijalci i Generacija Z suočavaju se s nestabilnim tržištem rada, rastućim troškovima života i pritiskom potrošačkog društva. Njihova briga nije samo preživljavanje, nego i pronalaženje načina kako postići financijsku neovisnost u nesigurnom svijetu. Češće razmišljaju o dodatnim izvorima prihoda, digitalnim ulaganjima i fleksibilnim oblicima rada.

U konačnici, iako se generacije razlikuju po pristupu, zajedničko svim ljudima je to da financije vide kao temelj sigurnosti i slobode, samo što svaka generacija tu sigurnost traži na drugačiji način.