Uskoro nove izmjene Zakona o gradnji i uvođenje seizmičkog certifikata za sve zgrade

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine trenutno radi na izmjeni Zakona o gradnji, koji bi trebao stupiti na snagu sljedeće godine. U toj izmjeni Zakona uz ostale promjene razmatrat će se i prijedlog o uvođenja seizmičkog certifikata, koji bi bio sličan energetskom certifikatu, ali specifičan za otkrivanje i procjenu seizmičke otpornosti zgrada. Što bi taj certifikat zahtijevao u građenju saznajte u nastavku.

Nova izmjena Zakona o gradnji ima za cilj modernizaciju graditeljskih propisa i usklađivanje s europskim standardima, skraćujući vrijeme potrebno za ishođenje građevinskih dozvola. Izmijenjeni Zakon bi trebao omogućiti lakšu obnovu objekata koji su oštećeni u potresima, što je za Hrvatsku izuzetno važno. Ako se uvede seizmički certifikat on bi mogao postati obvezan za nove zgrade ili za one starije koje su podložne većim seizmičkim prijetnjama.

Probali smo saznati kakvi se seizmički certifikati izdaju u svijetu

Neke države izdaju seizmičke certifikate za stambene zgrade, ali to nije univerzalna praksa. Ovi certifikati potvrđuju da zgrada ispunjava određene standarde otpornosti na potrese. Evo nekoliko primjera kako to funkcionira u različitim državama:

1. Japan

Certifikat: "Taishin Certificate" izdaje se za zgrade koje su prošle seizmičku procjenu prema japanskim građevinskim propisima. Postoje tri glavne razine otpornosti: Taishin (osnovna otpornost), Seishin (prigušenje potresa) i Menshin (izolacija temelja). Koristi se pri prodaji nekretnina, osiguranju i dobivanju kredita.

2. Kalifornija, SAD

Certifikat: "Seismic Retrofit Certificate" se izdaje se za zgrade koje su prošle ojačanje protiv potresa prema propisima Kalifornijske seizmičke komisije (CSSC). Može biti obvezan za javne i poslovne objekte, ali se koristi i za privatne kuće. Zgrade koje ispune standard mogu dobiti niže premije osiguranja.

3. Italija

Certifikat: "Sisma Bonus". Italija ima program poticaja za seizmičko ojačavanje zgrada. Certifikat omogućava vlasnicima nekretnina porezne olakšice do 85 % troškova za ojačavanje. Zgrade se klasificiraju prema seizmičkoj klasi (A+ do G), slično kao energetski certifikati.

4. Novi Zeland

Certifikat: "Earthquake Prone Building Certificate". Vlada označava zgrade koje nisu otporne na potrese, a vlasnici moraju provesti ojačanja kako bi dobili certifikat. Nakon procjene, zgrada se ocjenjuje prema NBS (New Building Standard) skali, gdje 100 % znači da ispunjava sve suvremene standarde.

Kako izgleda seizmički certifikat?

Obično sadrži naziv objekta, adresu, datum procjene, seizmičku kategoriju i potpis ovlaštenog inženjera. Može imati grafički prikaz seizmičke klase (npr. A+, B, C...) ili postotak otpornosti u odnosu na moderne standarde. Ponekad se izdaje u obliku naljepnice na ulazu u zgradu (kao u Novom Zelandu i Kaliforniji).

Koji se standardi procjenjuju za izdavanje seizmičkog certifikata?

Standardi koji se procjenjuju za izdavanje seizmičkog certifikata ovise o zemlji i propisima, ali se obično temelje na nekoliko ključnih faktora otpornosti građevine na potrese. Ovdje su glavni aspekti koji se procjenjuju:

1. Strukturni standardi

-Otpornost konstrukcije na potres odgovara na pitanja: Koristi li zgrada fleksibilne i čvrste materijale (armaturni beton, čelik, drvo s elastičnim spojevima)? Ima li dovoljno nosivih zidova i stupova za izdržavanje horizontalnih sila potresa? Jesu li spojevi između zidova, podova i krova izvedeni tako da smanjuju mogućnost odvajanja tijekom potresa?

-Temeljna konstrukcija: Jesu li temelji zgrade dovoljno duboki i čvrsti za otpornost na seizmičke sile? Koriste li se seizmički izolatori (npr. gumeni ležajevi s olovnom jezgrom) kako bi se smanjilo preneseno gibanje?

-Dizajn konstrukcije: Je li zgrada simetrična i uravnotežena kako bi se izbjeglo uvijanje tijekom potresa? Ima li zaštitu od vertikalnih i horizontalnih pomaka, kao što su ukrućenja i čelični okviri?

2. Materijali i metode gradnje

-Kvaliteta materijala donosi odgovore na pitanja: Koriste li se visokokvalitetni betoni i čelici otporni na lom i zamor materijala? Jesu li zidovi i stupovi dobro armirani kako bi podnijeli deformacije bez pucanja?

-Metode gradnje: Je li gradnja izvedena prema modernim antiseizmičkim pravilima? Postoje li kontrole kvalitete tijekom izgradnje (npr. testovi tla, ispitivanje betona, provjera spojeva)?

3. Seizmička zona i lokalni uvjeti tla

-Podložnost tla na potrese: Je li zgrada izgrađena na stabilnom tlu ili na rizičnim podlogama (meko tlo, nasipi, pjeskovito tlo)? Jesu li poduzete mjere ojačanja temelja na nestabilnim terenima?

-Seizmička zona: Nalazi li se zgrada u visokorizičnom području (npr. Tokio, San Francisco, Istanbul)? Jesu li građevinski propisi prilagođeni seizmičkom riziku regije?

4. Tehnička procjena i testiranja

-Računalne simulacije i testiranja: Provodi li se seizmička analiza s pomoću računalnih modela i simulacija potresa? Jesu li izvedeni statički i dinamički testovi (npr. "shake table test" – test potresne platforme)?

-Seizmička klasifikacija i certifikacija: Zgrada može dobiti seizmičku ocjenu (A+ do G, kao energetski certifikati) ili postotak otpornosti na potrese (npr. "80 % NBS" u Novom Zelandu). Certifikat može zahtijevati periodična testiranja i inspekcije kako bi ostao važeći.

5. Dodatni sigurnosni elementi

-Protupotresni sustavi i dizajn donose odgovore na pitanja: Ima li zgrada sustave za prigušenje vibracija, poput prigušnih masa u neboderima? Jesu li ugrađeni elastični spojevi na cjevovodima i električnim instalacijama kako bi spriječili pucanje?

-Evakuacijske mjere: Ima li zgrada sigurne izlaze, protupotresne stepenice i otvorene prostore za evakuaciju? Jesu li liftovi dizajnirani s automatskim zaustavljanjem u slučaju potresa?

Koje se norme većinom koriste za dobivanje seizmičkog certifikata?

Za dobivanje seizmičkog certifikata, zgrada mora proći detaljnu procjenu otpornosti prema gore navedenim kriterijima. Svaka zemlja ima svoje specifične norme, ali većina se temelji na Međunarodnom građevinskom kodeksu (IBC), Eurocode 8 (EU) ili nacionalnim propisima (npr. japanski Building Standard Act, kalifornijski CBC kod).

Što je Eurocode 8 (EU)

Eurocode 8 (EC8) je europski standard za projektiranje građevina otpornosti na potrese. On postavlja pravila i smjernice za sigurnu gradnju u seizmički aktivnim područjima Europe. EC8 je dio skupa europskih građevinskih normi (Eurocodes) koji se odnose na projektiranje konstrukcija otpornosti na potres. Njegova glavna svrha je osigurati da građevine mogu izdržati potres bez kolapsa i s minimalnim oštećenjima. Eurocode 8 nije zakonski obavezan, ali većina europskih zemalja ga je uključila u svoje građevinske propise. Formalni naziv: EN 1998 odnosi se na projektiranje potresno otpornih konstrukcija.

EC8 se sastoji od 6 dijelova, a svaki se bavi različitim aspektima seizmičke otpornosti:

EN 1998-1 - Opća pravila, zgrade. Definira osnovne seizmičke zahtjeve za sve građevine. Postavlja kriterije za analizu i projektiranje konstrukcija. Navodi metode za računanje potresnog opterećenja.

EN 1998-2 - Mostovi - Pravila za projektiranje mostova otpornosti na potrese. Uključuje seizmičku izolaciju i metode proračuna.

EN 1998-3 - Sanacija i ojačavanje postojećih građevina - Smjernice za procjenu stanja i poboljšanje otpornosti starih zgrada. Uključuje metode ojačanja zidova, stupova i temelja.

EN 1998-4 - Skladišta i industrijski objekti. Pravila za silosne objekte, rezervoare i industrijske postrojenja. Fokus na tekuće materijale i specijalne opterećenja.

EN 1998-5 - Temeljenje, potporni zidovi i interakcija s tlom. Pravila za projektiranje temelja i stabilnost tla pri potresu. Smjernice za ojačavanje nestabilnog tla i sprječavanje likvefakcije (pretvaranja tla u tekuću masu).

EN 1998-6 - Tornjevi, jarboli i dimnjaci. Seizmički zahtjevi za visoke i vitke konstrukcije.

Kako EC8 određuje seizmičko opterećenje?

Seizmička zona

EC8 dijeli Europu na seizmičke zone prema povijesnim potresima i geološkim podacima. Zemlje poput Italije, Grčke, Hrvatske, Rumunjske i Turske imaju visoke seizmičke zahtjeve. Zemlje poput Njemačke, Nizozemske i Skandinavije imaju niže zahtjeve.

Spektar odgovora tla

EC8 koristi spektar odgovora za definiranje kako tlo i građevine reagiraju na potres. Razlikuje četiri vrste tla (A - stijena, B - tvrdo tlo, C - mekše tlo, D - vrlo mekano tlo). Za svaku vrstu tla postoji drugačiji način izračuna seizmičkog opterećenja.

Metode proračuna

EC8 dopušta različite metode analize građevine na potrese:

-Jednostavna metoda: koristi se za manje zgrade (proračun temeljen na lateralnim silama).
-Spektralna analiza: računa se odziv zgrade na različite frekvencije potresa.
-Nelinearna analiza: koristi se za kompleksne konstrukcije i detaljnije simulacije potresa.

Glavni ciljevi EC8

-Sigurnost ljudi. Sprječavanje urušavanja građevina i zaštita života.
-Očuvanje funkcionalnosti. Osiguranje da važne zgrade (bolnice, škole) ostanu operativne nakon potresa.
-Smanjenje ekonomske štete. Projektiranje konstrukcija tako da popravci budu mogući i ne previše skupi.

Zaključak

Mnoge zemlje još uvijek nemaju obvezan sustav seizmičkih certifikata za privatne kuće, ali svijest o njihovoj važnosti raste. Nije samo važno uvesti neki certifikat, pa da se puni državna blagajna i doda još jedan namet građanima, nego je posebno važno da je taj certifikat baziran na provjerenim i već korištenim svjetskim normama i da pospješuje sigurnosti građevina. Posebno iz seizmički ugroženih zemalja.

Eurocode 8 je glavni standard za seizmičku otpornost građevina u Europi. Primjenjuje napredne metode analize, omogućava projektiranje sigurnih i otpornih konstrukcija i prilagođava se različitim seizmičkim uvjetima. Za pretpostaviti je da će on biti korišten za dobivanje seizmičkog certifikata kod nas uz kombinaciju već spomenutih drugih standarda.

Budući da je Ministar Branko Bačić izjavio da "Jedan od ključnih ciljeva ovog Zakona je ubrzati postupke, smanjiti birokraciju i omogućiti građanima da brže započnu gradnju svojih objekata, kao i dati veći fokus na digitalizaciju postupaka i uvođenje jedinstvenih platformi za podnošenje zahtjeva i izdavanje dozvola, što će omogućiti veću transparentnost i učinkovitost", velike se nade polažu u te izmjene Zakona. Posebno nakon što se Hrvatska suočila s velikim izazovom obnavljanja objekata oštećenih u potresima u Zagrebu i Petrinji bilo kakvo olakšanje procedura obnove je dobrodošlo.

Mnogi će pomisliti "kako to da se najavljuje olakšanje procedura i ubrzavanje postupaka, a spominje se moguće uvođenje još jednog certifikata i nameta?" To zvuči kontradiktorno, ali kako se radi o važnim sigurnosnim normama pri gradnji, kojih će se morati držati građevinari, i o seizmičkoj stabilnosti budućih i sadašnjih objekata, treba pričekati donošenje izmjena Zakona pa će sve biti jasnije. Tada ćemo saznati u kojoj mjeri su olakšane ili otežane procedure pri gradnji.

Mogu li stambene zadruge promijeniti tržište nekretnina u Hrvatskoj i postati novi trend?

Prema Nacionalnom plan stambene politike RH do 2030. godine, koji je predstavljen krajem prošle godine, ministar Bačić je najavio da su u plan uvrštene i neprofitne stambene zadruge. Po njegovom planu, poticanjem neprofitnih stambenih zadruga izgradit će se 1.200 novih stambenih jedinica. Koliko zapravo znate o stambenim zadrugama? U nastavku ćemo objasniti što su stambene zadruge i kako one funkcioniraju.

Foto: Pedro Miranda, Unsplash

Koliko uopće znamo o stambenim zadrugama, što su one točno, kako se osnivaju i financiraju? Na tu je temu prošle godine Jasmina Džanović, za Savjeti.hr napravila anketu među građanima Hrvatske o tome koliko znaju o stambenim zadrugama i jesu li imali iskustva s njima. U anketi je dobiveno ukupno 302 odgovora iz 15 hrvatskih županija, odnosno 46 hrvatskih gradova i općina. Prema rezultatima ankete samo 30 % ispitanika je znalo što su stambene zadruge, a samo 8,6 % su imali iskustva tj. upoznati su s funkcijom stambene zadruge.

S obzirom na, to probat ćemo ovdje malo više napisati o stambenim zadrugama, postojećem hrvatskom Zakonu i međunarodnim iskustvima.

Što je to stambena zadruga?

Stambena zdruga je oblik kolektivnog stanovanja, gdje članovi zajednički upravljaju i koriste stambene objekte. Glavna svrha stambene zadruge je omogućiti pristupačno i stabilno stanovanje članovima, često bez klasične privatne vlasničke strukture.

Ključne značajke stambene zadruge su:

-Zajedničko vlasništvo i upravljanje – Članovi zadruge zajedno donose odluke o održavanju, financiranju i pravilima korištenja stanova.
-Neprofitni model – Cilj nije ostvarivanje profita ili preprodaja, već osiguravanje povoljnog i održivog stanovanja.
-Demokratsko odlučivanje – Svaki član obično ima jednak glas bez obzira na veličinu stana koji koristi.
-Dugoročna stabilnost – Umjesto kupnje stana, članovi često plaćaju određenu članarinu ili doprinos, čime osiguravaju pravo korištenja nekretnine.
-Povoljnije stanovanje – Budući da stambene zadruge nisu vođene profitom, one mogu osigurati povoljnije uvjete stanovanja u usporedbi s tržišnim najmovima ili kupnjom i manje su podložne tržišnim oscilacijama
-Održivi modeli stanovanja (često s fokusom na ekološku gradnju).

Osnivanje stambene zadruge

Stambena zadruga se osniva kao pravna osoba (zadruga), a proces uključuje:
-Okupljanje osnivača (obično 3 ili više osoba)
-Izradu statuta i registraciju u nadležnom uredu.
-Definiranje pravila upravljanja i financiranja.
-Prikupljanje početnog kapitala (članarine, depoziti).

U Hrvatskoj se zadruge registriraju prema Zakonu o zadrugama članak 60.-65. Ako je JLS pokretač stambene zadruge onda on raspisuje natječaj za osnivanje zadruge i u većini slučajeva daje neko zemljište, pod gradskim vlasništvom, za korištenje pri izgradnji stanova.

Tko financira gradnju stanova u vlasništvu stambene zadruge?

Stambene zadruge mogu koristiti različite izvore financiranja, uključujući:

-Doprinosi članova – Svaki član može uplatiti određeni iznos kao udio u zadruzi.
-Krediti i zajmovi – Zadruga može uzeti kredit od banaka ili kreditnih unija.
-Državne subvencije i EU fondovi – U nekim zemljama postoje poticaji za stambene zadruge.
-Suradnja s gradovima – Lokalne vlasti ponekad daju zemljište pod povoljnim uvjetima.

U nekim europskim modelima (npr. u Austriji ili Švicarskoj), država pomaže zadruzi s povoljnim kreditima ili oslobađa dio troškova zemljišta.

Kako se biraju članovi zadruge?

Članovi zadruge biraju se prema pravilima koje osnivač zadruge postavlja. Obično se koriste kriteriji kao što su:

-Financijska stabilnost – Kandidati trebaju biti u mogućnosti plaćati članarinu i doprinose.
-Društvena odgovornost – Neke zadruge imaju prioritete (mlade obitelji, starije osobe, ekološki orijentirani stanari itd.).
-Usklađenost s vrijednostima zadruge – Članovi se često biraju kroz intervjue kako bi se osiguralo da dijele principe zajedničkog života i upravljanja.

U nekim modelima postoje liste čekanja, a zadruge mogu primati nove članove kada se oslobode stanovi.

Da li član stambene zadruge ikad dobije udio koji je uložio prilikom učlanjivanja u zadrugu i gradnji stanova?

DA, ali uz uvjete. Većina stambenih zadruga koristi depozit kao ulaganje u zajedničku imovinu. Ako član napusti zadrugu, depozit mu se može vratiti, ali ne odmah – često tek kada novi član preuzme njegovo mjesto i uplati isti ili sličan iznos. Ponekad se od iznosa odbijaju određeni troškovi održavanja ili amortizacije. U nekim modelima depozit se ne vraća, ali član može prenijeti svoje pravo nekom drugom.

Ukratko: nije klasična najamnina, ali nije ni potpuno vlasništvo – više kao ulaganje u kolektivnu imovinu.

Ako je zadruga dobila kredit za gradnju stanova tko ga je dužan vraćati?

Ako se gradnja financira kreditom, otplatu preuzima zadruga kao pravna osoba, a članovi plaćaju kroz:

-Mjesečne stanarine/doprinose – koje pokrivaju ratu kredita, održavanje i troškove.
-Početne uplate članova – pomažu da se smanji iznos kredita.
-Moguće subvencije – ako država ili grad pomognu zadruzi.

Kredit nije na pojedinca, već na zadružno tijelo, što znači da članovi zajedno sudjeluju u troškovima, ali nemaju individualnu hipoteku kao kod klasične kupnje stana.

Koji su razlozi propadanja zadruge?

Ako bi zadruga propala, moglo bi doći do gubitka depozita članova, ovisno o pravnoj strukturi i ugovorima. Po našim saznanjima, i bivšim iskustvima najveći razlozi propadanja zadruge su sljedeći:

1. Financijski problemi

Previsok dug – Ako zadruga uzme preveliki kredit koji ne može otplaćivati, može doći do bankrota.

Neplaćanje članarina – Ako previše članova prestane plaćati svoje doprinose, zadruga ne može pokrivati troškove.

Loše financijsko planiranje – Ako se ne predvide troškovi održavanja ili ako gradnja postane preskupa zbog iznenadnog velikog poskupljenja materijala ili radne snage, zadruga može upasti u dugove.

PRIMJER IZ PRAKSE: U Kanadi je nekoliko zadruga propalo jer su bile ovisne o državnim subvencijama, koje su kasnije ukinute, pa nisu mogle pokriti troškove.

2. Loše upravljanje i nesloga među članovima

-Nejasna pravila upravljanja – Ako zadruga nema jasna pravila o tome kako se donose odluke, može doći do sukoba.

-Svađe među članovima – Nesuglasice oko troškova, pravila stanovanja ili primanja novih članova mogu dovesti do raspada zajednice.

-Nedostatak stručnog vodstva – Ako nitko u zadruzi nema iskustva u financijama i vođenju nekretnina, mogu nastati ozbiljni problemi.

PRIMJER IZ PRAKSE: U Njemačkoj su neke zadruge propale jer su članovi imali previše različitih vizija – neki su htjeli luksuzno uređenje, dok su drugi htjeli što jeftinije stanove, što je dovelo do neodrživih troškova.

3. Pravni i regulatorni problemi

-Loši ugovori – Ako ugovori između zadruge, banaka i gradskih vlasti nisu dobro definirani, može doći do pravnih sporova.

-Problemi s gradnjom – Ako se gradnja odulji ili naiđe na probleme (npr. građevinske dozvole, žalbe susjeda), troškovi mogu narasti izvan kontrole.

-Promjene u zakonima – Ako država promijeni zakone o subvencijama ili porezima, zadruga može izgubiti financijsku održivost.

PRIMJER IZ PRAKSE: U SAD-u je propalo nekoliko zadružnih projekata jer su porezni zakoni promijenjeni, pa su zadruge izgubile povlastice na kredite i zemljišta.

4. Gubitak interesa i iseljavanje članova

-Odlazak članova bez novih prijava – Ako ljudi napuste zadrugu i nema dovoljno novih članova, može doći do financijskih problema.

-Rast cijena na tržištu – Ako cijene nekretnina rastu, neki članovi mogu radije prodati ili napustiti zadružni model.

-Promjena demografije – Ako je zadruga formirana za određenu grupu (npr. mlade obitelji), ali te obitelji kasnije isele, može doći do problema s popunjavanjem stanova.

PRIMJER IZ PRAKSE: U Francuskoj su neke zadruge propale jer su mladi članovi odselili u veće gradove, a stariji stanovnici nisu mogli pokriti troškove održavanja.

Kako probati izbjeći probleme koji mogu uzrokovati propadanja stambenih zadruga?

Izbjegavanje problema u stambenim zadrugama zahtijeva dobro planiranje, jasna pravila i odgovorno upravljanje. Evo ključnih načina kako spriječiti propast zadruge:

1. Financijska stabilnost od samoga početka koja iziskuje realističan financijski plan. Prije gradnje treba izraditi detaljan proračun koji uzima u obzir sve troškove (ne samo gradnju, nego i dugoročno održavanje). Financijski plan bi trebao uključivati:

-Sigurno financiranje uključuje ne oslanjanje na samo jedan izvor (npr. samo kredite ili samo subvencije), već kombinirati  početne uloge članova (ali ne prevelike da ne bude financijski teret), s povoljnim kreditima od banaka ili kreditnih unija. Svakako uključiti i subvencije i potpore ako su dostupne.

-Fiksni mjesečni doprinosi bi trebali osigurati da članovi plaćaju redovite članarine koje pokrivaju otplatu kredita, pričuvu za održavanje i nepredviđene troškove.

-Plan za krizne situacije, što znači da ako netko prestane plaćati, važno je imati fond za hitne slučajeve ili mogućnost pronalaska novih članova.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Švicarskoj zadruge često traže od članova polog koji im omogućuje početno financiranje, ali i osigurava da postoji novac ako netko izađe iz sustava.

2. Profesionalno i demokratsko upravljanje gdje bi upravljali stručnjaci, što znači da iako je zadruga demokratska, važno je imati stručne ljude koji će voditi financije i administraciju (računovođe, pravnike). Pravila odlučivanja moraju svima biti jasna od samoga početka. Treba definirati kako se donose odluke, koji su minimalni financijski uvjeti za članstvo, kako se biraju novi članovi i što se događa ako netko prestane plaćati.

Zadruga treba imati transparentnost u financijama i odlukama kako bi svi članovi znali gdje odlazi njihov novac. To se može provesti kroz redovite sastanke, organiziranja grupa svih članova na emailu, ili digitalnim platformama za komunikaciju.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Danskoj mnoge zadruge imaju odbor stručnjaka koji pomaže stanarima donositi ključne financijske odluke.

3. Fleksibilnost i dugoročna održivost bi uključivao plan za nove generacije. Na primjer ako je zadruga formirana za mlade obitelji, treba razmišljati što se događa kada djeca odrastu ili članovi ostare.  Ako netko želi izaći iz zadruge, važno je imati sustav koji omogućuje brzu zamjenu, kako ne bi nastale financijske rupe. Ako se stanovi ne održavaju, dugoročno će to postati financijski problem. Zato treba imati pričuvni fond za popravke.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Njemačkoj zadruge ulažu u energetski učinkovite zgrade koje imaju niže režije, čime se smanjuju troškovi života za članove.

4. Pravna sigurnost i suradnja s vlastima uključuje dobro definirani ugovori gdje svi članovi trebaju znati što plaćaju, što dobivaju i pod kojim uvjetima mogu izaći iz zadruge. Jako je važna i suradnja s gradom gdje treba tražiti podršku lokalnih vlasti (povoljna zemljišta, subvencije, infrastrukturna pomoć). Svakako uključiti u ugovore i sigurnosne klauzule, jer u slučaju promjena zakona ili ekonomskih problema, treba imati plan što učiniti ako dođe do poremećaja na tržištu.

PRIMJER DOBRE PRAKSE: U Beču gradske vlasti često podržavaju zadruge davanjem povoljnog zemljišta uz uvjet da zadruga osigura dostupne stanove za širu zajednicu.

Kakve su sankcije ako član zadruge svoj stan iznajmi nekome drugome?

U većini zadružnih modela stanari ne smiju slobodno iznajmljivati svoje stanove, jer zadruga nije tržišno stanovanje. Cilj je pristupačno i stabilno stanovanje za članove, a ne profit od najma.  Zadruge su zajednice, ne investicijski objekti. Ako bi članovi iznajmljivali stanove, moglo bi doći do zloupotreba i rasta cijena. Drugi članovi mogu smatrati da netko profitira na njihovom doprinosu i to može izazvati neslaganja i probleme u zajednici. Tako da u većini stambenih zadruga postoji pravilo da stan koristi samo član zadruge, osim u posebnim slučajevima (npr. privremena selidba, bolest, studij u inozemstvu).

U nekim slučajevima zadruga može dozvoliti privremeni podnajam, ali uz stroga pravila ograničenog trajanja  npr. maksimalno 6 mjeseci do godinu dana (npr. ide na privremeni rad ili studij). U toj situaciji član mora dobiti odobrenje upravnog odbora i prijaviti podstanara. Tada član smije naplatiti samo iznos svojih stvarnih troškova (bez profita). Podstanar mora poštovati pravila zadruge i pridržavati se svih pravila kao i stalni članovi.

Što ako netko iznajmljuje ilegalno?

Ako član iznajmi stan bez dopuštenja, mogu uslijediti sankcije, ovisno o pravilima zadruge. Prvi korak je obično upozorenje. Ako ne prekine, može se povećati članarina ili uvesti financijska kazna. U ekstremnim slučajevima, zadruga može donijeti odluku da član mora napustiti stan i prenijeti članstvo na drugu osobu. Na primjer u Švedskoj su neke zadruge uvele pravilo da članovi koji ilegalno iznajmljuju automatski gube članstvo.

Postoji li koji primjer stambene zadruge u Hrvatskoj?

Stambeno zadrugarstvo je u Hrvatskoj tek u povojima. Po našem saznanju, prvi se pilot projekt stambene zadruge, vrijedan četiri milijuna eura, trenutno odvija u Križevcima, gdje će se graditi 36 stanova u zgradi bivše vojarne, po modelu stambenog zadrugarstva. 

Zaključak

Za sve one kojima se ova ideja sviđa i koji se razmišljaju upustiti u te vode, trebaju dobro proučiti trenutno važeći Zakon o zadrugama. Isto tako vladajući su već najavili da se planira taj Zakon izmijeniti kako bi se prilagodilo trenutnoj situaciji na tržištu nekretnina, i kako bi se išlo ka ostvarenju Nacionalnog plana stambene politike 2030. Puno više detalja o načinu osnivanja stambene zadruge u Hrvatskoj je navedeno na stranici savjeti.hr pa taj dio nismo htjeli ovdje ponavljati.

Budući da u mnogim državama svijeta stambene zadruge posluju, i omogućuju državljanima priuštivije stanovanje, po znatno nižim cijenama stanovanja od klasičnog najma, i kod nas to može biti slučaj. Kako sam prethodno napisala, to iziskuje dosta promjena, angažmana i edukacije stanovništva o takvom obliku stanovanja i vlasništva. Te promjene podrazumijevaju i donošenje novog zakona koji bi definirao samo stambene zadruge ili izmjenu postojećeg Zakona o zadrugama koji bi puno jasnije i konciznije definirao stambene zadruge, kako bi se olakšale sve potrebne procedure osnivanja, izgradnje i opstanka takvog oblika zadruga.

Hoće li polako nestajati servisi mobitela?

U zadnje vrijeme sve češće čujemo u medijima kako se servisi mobitela lagano gase i sve ih je manje i manje. Probali smo saznati je li to istina i koje su prognoze za budućnost takvih servisa.

Foto:  Kostiantyn Li, Unsplash.com

Prema izvješću GSMA iz 2023. godine, 55 % svjetske populacije, odnosno oko 4,3 milijarde ljudi, koristi mobilne telefone. Unatoč velikom broju korisnika, novi trendovi utječu na održivost servisa za popravak mobitela. Vjerujem da je neko vrijeme to i bio jako isplativ posao, ali u zadnje vrijeme neki serviseri kod nas a i u svijetu se žale na održivost njihovog posla.

Analizirali smo neke YouTube kanale koji detaljno opisuju popravke računala i pametnih mobitela. Na tim kanalima serviseri se žale kako im je sve teže popraviti mobitele, jer se za novije modele pametnih telefona ne mogu više prenositi dijelovi s jednog mobitela na drugi. Objašnjavaju da svaki taj vitalni dio telefona ima ugrađen i jedinstveni čip zbog kojeg on neće funkcionirati na drugom telefonu mada su istog modela. A već je i dobro poznato da su proizvođači počeli ograničavati rok trajanja nekih vitalnih dijelova koje, kada im rok istekne, ne možete nigdje kupiti.

Na ovom videu, koji je snimio Ivan Grginović, vlasnik servisa iService Hrvatska, žali se na sve veću otežanost popravaka mobitela u zadnjih godinu dana. Detaljno je obrazložio i zašto. Usporedio je neke svoje početke rada u servisu iz 2010. godine kada su mu za rad doslovno trebali od alata križni i ravni šrafciger i neki mali otvarači. Tvrdi da su danas uređaji ekstremno komplicirani, da treba ekstremno puno znanja, konstantno ulaganje u alate i da je to okidač zašto ljudi odustaju od posla. Naveo je primjer skidanja stakla na mobitelima nekad i sad. Prije je to više bila vještina u rukama i praksa a danas za reparaciju stakla treba imati i dodatno znanje. Uz to naveo je i da su danas stakla otpornija na udarce nego su nekada bila pa je i to razlog smanjene potražnje usluga servisa. I onda se, naravno, dogodi da serviseri izgube dosta vremena na dijagnostiku i pokušaj popravka telefona, a kada ga na kraju ne uspiju popraviti bude im neugodno naplatiti naknadu za servis bez popravka.

O čemu se točno radi?

Sljedeći faktori mogu značajno utjecati na održivost servisa za popravak mobitela:

1. Smanjena isplativost popravaka: Cijene novih mobilnih uređaja manje poznatih proizvođača su u nekim slučajevima postale pristupačnije, dok su troškovi popravaka ostali visoki. To dovodi do situacije gdje korisnici radije kupuju novi uređaj nego popravljaju stari.

2. Nedostatak rezervnih dijelova: Proizvođači često ograničavaju dostupnost rezervnih dijelova ili ih čine skupima, što otežava rad neovisnih servisa.

3. Kompleksnost modernih uređaja: Suvremeni pametni telefoni postaju sve složeniji, što zahtijeva specijaliziranu opremu i znanje za popravak. To povećava troškove servisa i smanjuje broj servisa koji mogu obavljati takve popravke.

4. Planirano zastarijevanje: Kao što smo već spomenuli neki uređaji su dizajnirani s ograničenim vijekom trajanja, ili s komponentama koje je teško ili nemoguće zamijeniti, što potiče korisnike na kupnju novih uređaja umjesto popravka starih.

5. Nestrpljenje korisnika: Ljudi su definitivno postali ovisnici o svojim pametnim telefonima, i kada ih trebaju ostaviti na popravku, to za njih iziskuje veliko strpljenje. Ponekad i po nekoliko dana a možda i tjedana uređaj može ostati u servisu, što neke onemogućuje u njihovom radu i životu. Iz tog razloga radije kupuju nove.

6. Ažuriranje aplikacija: Na određenim pametnim telefonima, poneke se aplikacije više ne mogu ažurirati zbog zastarjeloga operativnog sustava. Na primjer na Apple telefonima i tabletima YouTube aplikacija neće raditi ako nije ažurirana na barem nekoliko verzija ispred, a ne može se ažurirati ako nemate neku noviju verziju IOS operativnog sustava. I onda vam više ni servis ne može pomoći, i takvi uređaju se lagano pospreme u ladicu ili se bace. Što dovodi do smanjenja broja uređaja koji bi eventualno bili kandidati za popravke.

Koja bi onda mogla biti budućnost ovakvih servisa?

Budućnost servisa za mobitele, tablete i slične uređaje ovisit će o nekoliko ključnih faktora:

1. Prilagodba zakonima o pravu na popravak

Sve više zemalja, uključujući EU i SAD, uvodi zakone koji štite "pravo na popravak" (Right to Repair) o čemu su pisali u Bug-u. Ti zakoni prisiljavaju proizvođače da osiguraju dostupnost rezervnih dijelova, objave tehničke priručnike i da o moguće jednostavniji popravak uređaja. Ovo bi moglo pomoći neovisnim servisima da prežive, ali i natjerati velike brendove da otvore vlastite servise ili da otvore portale za savjetovanje kupaca za popravak od kuće. 

2. Modularni i lakše popravljivi uređaji

Proizvođači poput Fairphonea i Frameworka već razvijaju uređaje dizajnirane za jednostavan popravak. Ako taj trend nastavi rasti, servisi bi mogli profitirati od jednostavnijih i jeftinijih popravaka.

3. Specijalizacija i napredna tehnologija popravka

Budući da su novi uređaji sve složeniji, servisi koji ulažu u mikro-lemljenje, popravke matičnih ploča i zamjenu čipova mogli bi opstati i čak rasti. Oni servisi koji planiraju preživljavati samo od npr. zamjene ekrana ili sitnijih popravaka neće više lako opstajati.

4. Automatizacija i AI dijagnostika

AI može unaprijed dijagnosticirati kvarove, što bi ubrzalo popravke i povećalo efikasnost servisa. Također, u malo daljoj budućnosti roboti bi mogli preuzeti dio fizičkih popravaka. 

Pitali smo vlasnika servisa u centru Zagreba za mišljenje

Gospodin Siniša Miklavčić, vlasnik servisa Mobitronic service, konkretno se bavi servisom mobitela od 2000. godine. Prošao je kroz kompletan razvoj tehnologije, pa tako i mobitela i tableta. Servis mobitela je otvorio zajedno s kolegom, jer im se nije više svidjela politika i poslovanje u bivšoj firmi. Sad su sretni jer rade sami za sebe. Za Financije.hr je komentirao situaciju o održivosti i problematici servisa mobitela u Hrvatskoj.

Koliko servisa mobitela ima u Zagrebačkoj županiji, a koliko u Hrvatskoj?

Osobno znam za nekih 50-tak servisa u Hrvatskoj. Po mojoj slobodnoj procjeni 25 do 30 ih je u Zagrebačkoj županiji.

Možete li nam komentirati situaciju u kojoj se u medijima sve više spominje da se servisi mobitela gase jer ne mogu financijski ići u korak s napretkom tehnologije i sve kompleksnijim popravcima?

Mislim da se po medijima širi kriva informacija, jer znam čak i za neke povratnike u posao, a da ne pričam o kućnim "fush" majstorima koji servisiraju po doma za susjede, kao neki "studentski posao" a rade na crno. Popravci, kao takvi, su naravno kompleksniji i složeniji, kao i u svakoj drugoj branši. Svakodnevna učenja, seminari (online) i praktičan rad svakako unapređuju i olakšavaju (ubrzavaju) popravak. Sama tehnologija je jako napredovala u odnosu na prije, jer su i sami uređaji dobili jako puno noviteta u odnosu na nekadašnje uređaje.

Znate li vi za neke servise u Zagrebu koji su se zatvorili?

Nije mi poznato da se neki servis zatvorio zbog neisplativosti poslovanja. I ako se neki zatvorio, to je zbog nekih drugih razloga.

Postoji li neko udruženje servisera mobilnih uređaja, i ako da, što ono točno radi?

Udruga kao takva ne postoji, ali imamo Whatsapp grupu gdje razmjenjujemo saznanja, dijelove, posuđujemo alate i slično.

Koja je po vama najveća trenutna problematika koja utječe na održivost servisa i vašeg posla?

Trenutno velikih problema nemam, više je to sitnih polu-problema i tekućih stvari koje vjerujem muče sve male poduzetnike i obrtnike. Općenito je sve poskupjelo pa tako i nabavna cijena dijelova, alata i repromaterijala te režije, najmovi i sve drugo. A platežna moć klijenata se po meni smanjila.

Stvara li vama problem to što za novije mobitele više ne možete lako izvršiti zamjenu nekih dijelova, na primjer zamjena ekrana nije jednostavna kao nekada, i da li su zamjenski dijelovi teže dobavljivi?

Zamjena je za neke modele lakša nego prije, a za neke opet kompliciranija. Apple je taj koji komplicira najviše. U suštini svi ostali su jednostavniji osim iPhonea koji svakim modelom postaje sve skuplji za popravak strankama.

Da li vam stvara poteškoću što ne možete za novije mobitele više uzeti zamjenski dio sa staroga mobitela, ili su neki novi dijelovi čipirani?

Nama, kao serviserima, muku pravi nemogućnost dobave originalnih dijelova jer nam oni sami kompliciraju nabavku. I sve dijelove "uparuju" sa matičnom pločom pa kasnije u obavijestima piše da dio nije originalan, čak i ako se stavi drugi original.

Da li EU direktiva "Right to repair" (pravo na popravak) nešto olakšava situaciju oko pronalazaka dijelova i servisiranja?

Donekle, ali opet više fizičkim osobama nego nama kao serviserima i pravnim osobama.

Naime, preporučimo klijentu da naruči originalnu bateriju za iPhone i kad mu dođe na adresu, donese ju da mu mi ugradimo.

Spomenuta direktiva nalaže državama članicama EU-a da putem nekih kampanja kupona za popravak ili obukama vještina promiče popravke uređaja na svome teritoriju. Da li je išta od toga zaživjelo u HR? 

Meni nije poznato da je zaživjelo. Znam da su operateri dali u ponudu da donesete stari uređaj i da vam umanje cijenu novog u produljenju ugovora, ali ti i dalje nije popravak, čak naprotiv, potiču nas da mijenjamo i uzimamo novo. I u većini slučajeva na jeftinijim tarifama nude i guraju slabije, lošije i često neispravne poluproizvode sa nazivima svoje robne marke tipa " T Phone" u Hrvatskom Telekomu.

Konkretno za taj uređaj njihove marke se ne zna niti točno podrijetlo niti proizvođač, već je nagađanje za svaki model tko ga je sastavio za njih. Nema baterija, ekrana dijelova na matičnoj ploči, a takve uređaje uglavnom i uzimaju najranjiviji i najsiromašniji građani. Bilo kakav kvar van garancije nije uopće moguć osim "kemijanja" da se ugrađuju polovni dijelovi, ako vam se posreći da imate takav isti uređaj s nekim drugim nerješivim problemom.

Naravno ljudi niske platežne moći pristaju na bilo što jer su u obvezi plaćanja ugovorene pretplate, a nemaju novaca za drugi. To je najveći dio problema koji se zanemaruje u potpunosti. Ja skoro svaki dan imam nekoga u takvoj situaciji gdje doslovno poklonim neki uređaj sto je netko drugi ostavio jer je kupio novi pa mu je višak.

⁠Što na kraju mislite kakva budućnost čeka servise mobitela i elektronike?

Onaj tko voli svoj posao neće imati problema da se usavršava i napreduje. Naravno da su prošla zlatna vremena kad se više zarađivalo u ovom poslu, ali se i dalje može zaraditi za pristojan i dostojanstven život bez obzira na prilično tešku globalnu situaciju.

Zaključak

Sudeći po ovome čini se da servisi neće nestati, ali će se morati prilagoditi ako žele opstati. Oni koji se specijaliziraju za napredne popravke poput mikro lemljenja radi popravka matične ploče mobitela, koji prate trendove održivosti i koriste nove tehnologije, imat će bolju budućnost. Kao u mnogim stvarima vrijeme nešto pregazi ali se otvaraju i nove mogućnosti. Važno je biti u toku, i ne biti tvrdoglav u prihvaćanju promjena, nego se uvijek usavršavati i prilagođavati novim zahtjevima kupaca i nivou potražnje.

EU direktiva "Right to repair" koja je stupila na snagu 30. srpnja 2024. godine. Države članice pa i Hrvatska će morati poduzeti barem jednu mjeru za promicanje popravka na svom teritoriju. To može uključivati ​​i financijske i nefinancijske mjere kao što su informativne kampanje, kuponi za popravak, obuka u vještinama popravljanja i sl. Prema izvješću U.S. Pirga situacija se popravlja. Ako se proizvođači doista prilagode ovoj direktivi vjerujem da bi se situacija u ovome sektoru mogla stabilizirati.

Što vi mislite– hoće li u budućnosti ljudi sve više popravljati uređaje ili će radije kupovati nove? 

Priuštivost stanova u Hrvatskoj: Je li vrijeme za novi način razmišljanja i djelovanja?

Već godinama se u medijima provlači narativ da su cijene nekretnina u Hrvatskoj nedostižne građanima, pa se naglašavaju ekstremni primjeri poput: „Cijene eksplodirale!“ ili  „Stanovi nikad skuplji!“. Ipak realna slika može biti puno nijansiranija.  Mnogi nisu ni svjesni da je kupnja nekretnina u Hrvatskoj priuštivija nego je bila prije deset do petnaest godina. Je li problem u cijenama ili mentalitetu? Pokazat ćemo zašto je to tako, i kako na to poskupljenje cijena ne gledati "crno-bijelo". 

Već sam dosta pisala o nekretninama, isplativosti njihove kupnje, promjenama zakona, novim regulativama, novim uvjetima kreditiranja i raznim drugim utjecajima na njihove cijene pa se sada neću ponavljati, ali čitajući komentare čitatelja iz svih tih članaka izrodila se i ova tema o tome jesu li, bez obzira na više cijene nekretnina u Hrvatskoj, one ipak priuštivije nego su ikada bile? Je li došlo doba koje od nas očekuje da se odmaknemo od uvriježenih stavova i sagledamo širu sliku. Očekivanje da će si prosječan kupac moći lako priuštiti stan u središtima velikih gradova nikad nije bilo realno, ni kod nas, a ni u Europi. Mlade ljude na tržištu rada hvata panika kada to čuju i vjerujem da ih takve vijesti obeshrabruju pa, u potrazi za "boljim životom", odlaze u inozemstvo. Hoćemo li čekati da nekim čudom cijene padnu, kukati kako je sve preskupo ili ćemo nešto poduzeti za sebe? Što se mora dogoditi kako bi spriječili "psihološke barijere" koje nas koče u mijenjanju perspektive i koje nam stvaraju težnju za nedostupnim.

Vrijeme je da počnemo postavljati nova pitanja: Jesmo li spremni istražiti alternative izvan gradskog centra? Može li se kvalitetan život graditi i na rubnim područjima ako su prometne veze i sadržaji na visokoj razini? Možda nije riječ o nedostupnosti stanova, već o prilici da oblikujemo novi model stanovanja – onaj u kojem su kvaliteta života, povezanost i održivost važniji od same lokacije.

Što nam pokazuje analiza primjera priuštivosti

Analizirali smo kupnju stana od 65 m2 u Zagrebu 2008., 2013. i 2024. godine. U našoj analizi usporedili smo važne faktore poput prosječne cijene kvadrata stana, kamatne stope na kredite, prosječne mjesečne neto plaće i količinu četvornih metara  koji su se mogli kupiti nekada i sada od prosječne godišnje plaće. U zadnje vrijeme je jako popularno "baratati" nekim indeksima i faktorima, pa se tako izrodio i indeks priuštivosti nekretnina koji stavlja u omjer središnju cijenu nekretnine s godišnjim iznosom prosječne plaće građana. Što je taj indeks veći, to je priuštivost nekretnina manja. Dobili smo zanimljive rezultate:

Nakon usporedbe stanja s kraja 2024. godine s razdobljem od 2008. godine, kad su cijene nekretnina također bile visoke, kamatne stope na stambene kredite dvostruko veće, a rata kredita iznosila skoro 100 % od prosječne plaće sagledali smo situaciju iz druge perspektive. 2008. godine osoba je mogla kupiti samo 5 kvadrata prosječnog stana od svoje godišnje plaće. Istina je da su cijene nekretnina bile niže, ali su zato i plaća i priuštivost bile niže. Isto tako, uvjeti kreditiranja su bili dosta stroži i morao se dati veći ulog u kredit, što je nekada iznosilo i do 20 % od vrijednosti stana. U to vrijeme je obavezno trebalo naći i jednog ili dva jamca, što nikada nije lako. U 2013. godini je situacija bila bolja nego u 2008. godini, jer su cijene stanova malo pale, pala je i kamata kredita ali prosječna plaća nije puno narasla pa je i dalje veliki udio od 68 % anuiteta bio u prosječnoj plaći građana.

Prema statistici DZS-a, prosječna neto plaća je od 2020. do 2024. godine porasla za skoro 50 %, a banke su krajem 2024. godine nudile najpovoljnije uvjete kreditiranja ikad, gdje je kamata na stambene kredite iznosila oko 2,9 %, pa je postotak anuiteta u prosječnoj plaći u našem primjeru iz 2024. godine iznosio 46 %. Izvor prosječne cijene nekretnina u 2024. godini smo koristili iz medija i s ovoga linka. Još uz to, osoba je prošle godine mogla kupiti skoro 2 m2 prosječnog stana više od svoje godišnje plaće nego je to mogla prije 16 godina. Zanimljivo je da, iako mnogi tvrde da su stanovi „nepriuštivi“, prodaja i dalje ide jako dobro, što znači da kupaca ima. Istraživanja kažu da oko 60 posto kupaca plaća nekretnine gotovinom, a ostali s kreditom. Naravno da kupuju i stranci i iseljenici, ali ne možemo reći da ne kupuju i naši prosječni građani. 

Ipak, percepcija nedostupnosti ostala je gotovo nepromijenjena. Jedan od ključnih faktora u toj percepciji jest mentalitet vezan uz lokaciju. Hrvatski građani često priželjkuju stanovanje u urbanim središtima, dok prigradska naselja, koja nude niže cijene i bolju kvalitetu života, ostaju u drugom planu. U europskim metropolama takva su naselja već desetljećima sinonim za moderni način života, zahvaljujući dobro razvijenoj infrastrukturi i prometnoj povezanosti, a stan u širem centru urbanih središta prosječni građani više ni ne pomišljaju kupiti.

Što je potrebno kako bi promijenili perspektivu?

Budući da još uvijek kod mnogih vlada mentalitet da je sve „daleko“ ako nije unutar par tramvajskih stanica od centra, do njih ne dopire realnost i činjenica da se iz nekih prigradskih naselja može brže doći do grada nego iz pojedinih „skupih“ kvartova u Zagrebu. Mnogi nisu ni svjesni da se u prigradskim naseljima infrastruktura sve više poboljšava. Iako neki misle da su ta mjesta „predaleko“, modernizacija prometnica, nove željezničke linije i bolje prometno planiranje dugoročno će ih učiniti još konkurentnijima. Sve to znači da nije toliko važno biti „blizu centra“ nego imati dobru povezanost s centrom, a to su dvije različite stvari.

Trenutno još uvijek postoji neka vrsta „psihološke barijere“ prema životu u predgrađu, ali realno gledano, ljudi će se morati prilagoditi jer centar grada nikad neće pojeftiniti zbog velike potražnje, a predgrađa će s vremenom postajati sve kvalitetnija.

Kakva bi trebala biti uloga gradova i države u toj promjeni perspektive?

Naravno, odgovornost za promjenu perspektive ne leži samo na građanima nego i država i gradovi imaju ključnu ulogu u poticanju razvoja prigradskih naselja. Uloga države mora biti na decentralizaciji velikih gradova kroz poticanje aktivnijeg naseljavanja prigradskih naselja. Ako država i gradovi ulaganjima učine prigradska naselja privlačnijima, ljudi će ih prirodnije prihvatiti kao jednako vrijednu opciju koja bi pomogla znatno unaprijediti kvalitetu života i izvan užih gradskih središta.

Bolja željeznička infrastruktura – češći i pouzdaniji vlakovi bi privukli više ljudi koji bi ih koristili umjesto automobila. U razvijenim europskim gradovima vlakovi su okosnica dnevnih migracija prema centrima.

Ulaganja u sadržaje – gradnjom dovoljno škola, vrtića, shopping centara, zdravstvenih ustanova, kulturnih sadržaja i sportskih objekata u prigradskim naseljima ljudi će manje imati osjećaj da „moraju u grad“ za osnovne stvari.

Poticanje razvoja stanogradnje – gradnjom više subvencioniranih stanova u tim područjima, cijene bi ostale povoljnije, a potražnja bi bila stabilnija.

Ako bi država uvela subvencije za kupovinu nekretnina u prigradskim područjima, ili čak poticaje za preseljenje, ljudi bi bili motivirani razmotriti sve alternative, pa mislim da bi za 10-15 godina mogli imati situaciju sličnu onoj u Austriji ili Njemačkoj, gdje je normalno živjeti izvan grada i putovati do posla bez problema, tako da bi stanovi bili još više priuštivi.  Možda čak i porezne olakšice ili neki oblici subvencioniranog prijevoza mogu biti motivacija za one koji žele živjeti izvan Zagreba i većih hrvatskih gradova.

Kako bi mogla izgledati nova stambena politika?

Ako bi se ostvarilo ovo do sada rečeno, samci i mladi bez djece će vjerojatno i dalje htjeti biti u Zagrebu i velikim gradovima zbog posla, studiranja, društvenog života i praktičnosti – njima je važna blizina sportskih i kulturnih događanja, fakulteta kao i poslovnih prilika. No, obitelji će prirodno tražiti više prostora, mirnije okruženje i bolju kvalitetu života, što ih vodi prema naseljima s dobrom infrastrukturom, tako da će demografija odrediti gdje će tko kupovati nekretnine.

📌 Što će privlačiti obitelji životu u predgrađu?

-Niže cijene nekretnina – za isti novac mogu dobiti veći stan ili čak kuću s dvorištem
-Manje gužve i bolja kvaliteta života – više zelenih površina, manje buke i stresa
-Razvijena infrastruktura – škole, vrtići, trgovine, zdravstvene ustanove su ključni faktori pri odluci
-Bolja sigurnost i zajednica prilagođena obiteljskom životu
-Mogućnost rada od kuće

📌 A što će zadržavati mlade u Zagrebu i većim gradovima?

-Poslovi – većina radnih mjesta je u većim gradovima
-Društveni život – eventi, noćni život su ključni za mlađu populaciju
-Studiranje - mladima je prktičnije da budu što bliže svojim fakultetima
-Brza dostupnost svega – mladi bez obitelji su manje spremni na putovanja od 30-40 minuta do grada.

Primjeri iz Europe – Berlin, Beč, Ljubljana – kako drugi gradovi razvijaju predgrađa i decentraliziraju stanovanje?

Berlin je poznat po svojoj snažnoj mreži javnog prijevoza, koja omogućava brzu povezanost s predgrađima poput Potsdama ili Spandaua. Kroz ulaganja u javni prijevoz, stambene zone na rubovima grada postale su atraktivne opcije za obitelji i mlade profesionalce.

U Beču, sustav socijalnog stanovanja i poticaji za izgradnju stanova u prigradskim područjima omogućuju visok životni standard po pristupačnim cijenama. Grad kontinuirano razvija nove stambene zone s naglaskom na održivost i zelene površine.

Ljubljana, iako manja, ulaže u razvoj biciklističkih staza i poboljšanje željezničkih linija koje povezuju središte s okolnim mjestima poput Domžala. Takva ulaganja čine prigradska naselja atraktivnim mjestima za život, bez gubitka kvalitete života.

Primjer iz Hrvatske

Istaknula bih primjer grada Dugog Sela. Ako ste bili u tom gradu prije 20-30 godina i sada, razlika je ogromna. Većina građana Dugog Sela imaju skoro svu infrastrukturu počevši od struje, vode, gradskog plina, toplane, kanalizacije i optičkog interneta pa do svih sadržaja poput vrtića, osnovnih i srednjih škola, glazbene škole, doma zdravlja, privatnih klinika, a grad postaje i shopping meka zbog otvaranja poznatijih trgovačkih lanaca i shopping centara, a i blizine Designer Outlet centra. Nedavno sam u šali rekla: "e pa fali im još samo Muller i Spar" pa su mi rekli da su i te trgovine u procesu otvaranja.

Kada živite i radite u Dugom Selu, praktički nemate potrebu ići u Zagreb, koji je udaljen samo pola sata normalne vožnje autom ili još brže vlakom, osim ako građani trebaju bolnice. Sve osnovno za život tamo imate. Saznali smo da gradonačelnik Nenad Panian jako dobro zna iskoristiti EU fondove i transparentno raspolaže s budžetom grada, pa je od 2020. do 2023. godine privukao  bespovratnih sredstava iz EU fondova u visini jednog gradskog proračuna. Aktivno širi poduzetničke zone, otvara nove vrtiće, subvencionira udžbenike i u osnovnim i u srednjim školama. Grad financira besplatne obroke u školama pa čak i logopedske tretmane. Trenutno je u izgradnji obilaznica s dva nadvožnjaka, iznad prometnih pruga, da bi grad imao bolju cirkulaciju i bržu povezanost. Pa eto nam i odličnog domaćeg primjera na koji bi se mnogi trebali ugledati, pa zato nije bez razloga proglašen gradom s velikim naseljavanjem mladih obitelji i najvećim prirodnim prirastom stanovništva u Hrvatskoj. Njihov moto je "Mali grad za miran i kvalitetan život”. Po visokom natalitetu, uz Dugo Selo tu su i gradovi Solin, Metković i Imotski.

Zaključak

Bilo bi dobro unijeti malo optimizma mladima koji počinju samostalno živjeti i koji dolaze na tržište rada. Trebalo bi i promijeniti perspektivu gledanja na problematiku priuštivosti stanovanja. Možda se naši stari sjećaju kako je u njihovo doba bila velika devalvacija dinara i vlada je brisala nule s novčanica, pa su mnogi mogli otplatiti kredit u mjesec dana umjesto za 10 godina. Ali to su prošla vremena koja se neće vratiti, i za njih možemo samo reći "nekad bilo, sad se spominjalo". Sada živimo u drugačijem vremenu koje od nas očekuje fleksibilnost i strpljenje. Informacije o cijenama, lokaciji stanova, kamatama i ostalom su nam dostupnije nego ikad i mogu se saznati iz udobnosti svoga doma. I tu smo u velikoj prednosti nego prije.

Iz našeg primjera smo utvrdili da je prosječni građanin u 2024. imao veće šanse kupiti stan na kredit nego u 2008. ili 2013. godini. Trebamo se nadati da dolazi vrijeme većih mogućnosti i ako se ovaj trend rasta plaće nastavi, situacija bi mogla biti sve povoljnija. Mada nebi trebali inzistirati na životu u središtu metropola i kupovati preskupe stanove ako to nije nužno. 

Povećanje povezanosti i razvijanja novih naselja moglo bi značajno smanjiti pritisak na velike gradove i omogućiti ljudima da uživaju u boljoj kvaliteti života, bez potrebe za životom u gužvi. Također, pristup financijskim sredstvima lokalnim vlastima i dovođenje investitora kako bi sve bolje razvijali svoja naselja, gradili škole, vrtiće, trgovačke centre i druge sadržaje, može ubrzati proces. Ako se stvore takvi uvjeti, ljudi će sve više prepoznavati prednosti života izvan urbanih središta. Imamo priliku učiti iz prošlih iskustava i primjera dobro organiziranih prigradskih naselja koja su već prisutna u Hrvatskoj. Treba inzistirati da se takav trend i nastavi razvijati dalje.

Kako smo rekli, uz političku volju, pravilnu distribuciju resursa i, naravno, transparentnost i efikasnost, mogli bismo vidjeti stvarne promjene. I krajnje je vrijeme da se takvi koraci poduzmu, jer budućnost ne čeka! Držim fige da se pojave pravi lideri sa strategijama koji će usmjeriti gradove na pravi put. To ovisi i o nama i o tome koga ćemo birati za vlast i kakve će programe nuditi. Dakle, perspektivu moraju promijeniti svi, i građani a i vodstvo gradova i države. Tada bi sve ovo što spominjemo postala stvarnost i više ne bi čekali na beznadna pojeftinjenja stanova, stalno postavljali pitanja oko priuštivosti stanovanja, nego bi imali viziju onoga što možemo i želimo.

Treba li se radovati ili strahovati hrvatskom pristupanju OECD-u?

Krajem prošle godine Hrvatski Sabor je usvojio izmjene Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kako bi se ispunio jedan od uvjeta za hrvatsko pristupanje OECD-u, jednoj od najvećih međunarodnih gospodarskih organizacija. Točan datum pristupa se još ne zna, ali se pretpostavlja da će se pristupanje dogoditi tijekom 2026. godine. Što je OECD i što ove izmjene točno znače za Hrvatsku, pročitajte u nastavku.

Što je u stvari OECD?

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, engl. Organisation for Economic Cooperation and Development (u daljnjem tekstu: OECD), globalni je forum od 38 zemalja predvodnica tržišnog gospodarstva čija je zadaća promicati "bolje politike za bolje živote“, kako se navodi u Izjavi o viziji povodom 60-te godišnjice OECD-a. Prema navodima te organizacije, OECD je izvorno osnovan još 1960. godine kako bi se jamčio napredak Europe prema većoj gospodarskoj integraciji i odmak od protekcionizma, a broj članica Organizacije porastao je s 20 zemalja od dana zasnivanja do današnjih 38. Izvan okvira članstva, OECD surađuje s više od 100 drugih gospodarstava, od kojih mnoga sudjeluju u njegovim odborima te su se obvezala pridržavati se njegovih pravnih instrumenata i standarda politika. Članstvom u OECD-u, prema njihovoj misiji, članicama se pomaže iskoristiti pogodnosti inovacija u ekonomskim i socijalnim politikama.

U nastavku ćemo navesti neke od ključnih prednosti članstva u OECD-u, koje organizacija promovira i koje se mogu svrstati u pet širih područja:

I. Podrška nacionalnim reformama

Pristup znanjima OECD-a, razmjena najboljih praksi, sudjelovanje u stručnim ocjenama, pristup najnovijim podacima i statistici, usporedba i sustavno vrednovanje prema statistici OECD-a.

II. Oblikovanje globalnih rasprava

Sudjelovanje u raspravama OECD-a o politikama, sudjelovanje u postavljanju standarda OECD-a, organizacija globalnog doseg kao što su reforme za rast i radna mjesta, porez, trgovina, ulaganja, energetska učinkovitost i klimatske primjene, anti-korupcija, borba protiv nejednakosti i ulaganje u osobne vještine, te promicanje uključivijeg i održivijeg razvoja.

III. Promicanje učinkovitosti

-Izjednačavanje uvjeta za poslovne subjekte, ušteda za porezne obveznike.

-Bolje usklađivanje za bolju učinkovitost kao što su:

• Pomoć u reformi zakona o nabavi i tržišnom natjecanju radi sprečavanja namještanja

natječaja.

• Program OECD-a za kemikalije gdje se kemijskoj industriji pomaže uštedjeti na troškovima

dvostrukog testiranja za proizvode koji se plasiraju na tržišta više zemalja.

• Sporazumom o službeno podupiranim izvoznim kreditima postižu se jednaki uvjeti za

poslovne subjekte koji izvoze iz država članica OECD-a i zemalja obveznica izvan OECD-a.

• Porezna transparentnost

IV. Prednosti reputacije i povjerenje ulagača

-Prednosti reputacije: Članstvom u OECD-u jasno se daje do znanja da zemlja slijedi najviše svjetske

standarde, da s drugim članicama dijeli predanost demokraciji i vladavini prava, pridržava se

otvorenih i transparentnih načela tržišne ekonomije, te ima zajednički cilj održivog gospodarskog

rasta.

-Povjerenje investitora: Stupanje u članstvo OECD-a jasan je znak međunarodnim i domaćim

ulagačima da politike te zemlje slijede standarde OECD-a i najbolje prakse u područjima kao što su

korporativno upravljanje, anti-korupcija, ulaganje, konkurentnost, financijska tržišta i javno

upravljanje.

V. Postupak pristupanja kao katalizator reformi

Pomoć zemljama pristupnicama u prepoznavanju područja za unapređenje i pružanje podrške planu nacionalne reforme.

Koje su države trenutne članice OECD-a?

OECD ima 38 država članica. Među njima su 22 članice EU-a i to: Austrija, Belgija, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Nizozemska, Poljska, Portugal, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Švedska. Ostalih 16 država članica OECD-a su: Australija, Kanada, Čile, Kolumbija, Kostarika, Island, Izrael, Japan, Koreja, Meksiko, Novi Zeland, Norveška, Švicarska, Turska, Velika Britanija i SAD.

Države u postupku pristupa Kodeksu o liberalizaciji kretanja kapitala i Kodeksu o liberalizaciji nevidljivih transakcija, uz Republiku Hrvatsku, su i Argentina, Brazil, Bugarska, Rumunjska, Peru, Tajland i Indonezija.

Što će izmjena Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima promijeniti?

Ovom promjenom Zakona se propisuje način stjecanja prava vlasništva nekretnina u Hrvatskoj od strane državljana i pravnih osoba ugovornica Europskoga gospodarskog prostora, država članica OECD-a i država pristupnica Kodeksu o liberalizaciji kretanja kapitala i Kodeksu o liberalizaciji nevidljivih transakcija. Zakon nalaže izjednačavanje prava stjecanja vlasništva državljana i pravnih osoba iz država članica OECD-a s državljanima Republike Hrvatske, nad svim vrstama nekretnina osim poljoprivrednih, i to ne od dana donošenja zakona nego od onoga dana od kada Hrvatska pristupi OECD-u.

To bi značilo da državljanima i pravnim osobama iz navedenih država neće biti potrebna suglasnost ministra pravosuđa i uprave za stjecanje prava vlasništva nekretnina u Hrvatskoj, kao što sada treba svim navedenim državama osim članica EU-a.

Što na to poručuju iz Vlade?

Hrvatski premijer Andrej Plenković je istaknuo da bi Hrvatska s članstvom u ovoj organizaciji ostvarila sve svoje strateške državne i vanjskopolitičke ciljeve. Poručio je da će članstvo u OECD-u omogućiti hrvatskom gospodarstvu da bude globalno još konkurentnije.

Ministar financija Marko Primorac je prošle godine izjavio da Vlada pridaje veliku važnost OECD-ovom pregledu, kao i da je spremna odmah započeti s radom na provedbi preporuka, koje će rezultirati "dugoročnim transformativnim učincima za našu državu, gospodarstvo i društvo u cjelini".

Što građane zabrinjava?

Kao i u mnogim stvarima naši su građani podijeljeni. Neki se brinu da će izjednačavanje mogućnosti kupnje stanova i kuća hrvatskih državljana s državljanima svjetskih sila poput SAD-a, Australije, Engleske, Kanade i dr. mogle rezultirati poskupljenjem cijene nekretnina, i da bi stanovanje u Hrvatskoj moglo biti još manje priuštivo njenim državljanima. Dok drugi pak razuvjeravaju u tom strahu i ovu promjenu čekaju raširenih ruku jer smatraju da će Hrvatska postati zemlja s gospodarskim rastom, većim povjerenjem ulagača i s boljom reputacijom, što će potpomoći otvaranju novih radnih mjesta, većim plaćama kao i poboljšanju infrastrukture i kvalitete življenja lokalnom stanovništvu.

Zaključak

Namjere da Hrvatska postane članica organizacija od kojih možemo učiti i koje nas mogu usmjeriti i podržati u gospodarskom razvoju su zasigurno dobre. Kao i za svaki lijek koji pijemo postoje nuspojave za koje ne znamo hoće li nam se dogoditi ili su samo izlistane iz mjera predostrožnosti, tako je neizvjesna i svaka promjena za koju ne znamo rezultat. Ipak, vrijeme će pokazati koliko će nam ove promjene značiti i hoće li nas potpuno "izliječiti" ili će ipak biti nekih nuspojava. Ja volim pozitivno razmišljati, i želim to prenijeti i na druge, pa se nadam da ako nuspojava i bude kako će one biti male i premostive.

Koje će značajne izmjene stranim radnicima donijeti predloženi Zakon o strancima?

Na 64. sjednici Vlade, koja je održana 6. veljače 2025. godine, upućen je u Sabor nacrt Konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, koji se posebno bavi pravima i obvezama stranih radnika, hrvatskim iseljenicima i zaštitom domaćih radnika u Republici Hrvatsko. Ako ga Sabor odobri nastupit će značajne promjene koje se odnose na uređivanje statusa i zaštite stranih radnika, kao i nadzor agencija koje strane radnike dovode u Hrvatsku. Što se još mijenja?

Foto: Fauzan, Unsplash.com

Prema informaciji koju je objavila Hrvatska udruga poslodavaca  (HUP) u svom analitičkom prilogu "Fokus tjedna". Trenutno je svaki deseti radnik u Hrvatskoj stranac. Broj zaposlenih je premašio 1,69 milijuna što je 3 % više nego lani, većinom zahvaljujući upošljavanju stranih radnika kojih se povećalo čak za trećinu. Po HUP-ovim predviđanjima do kraja ove godine bit će odobreno više od 200.000 dozvola za rad i boravak u hrvatskoj, a do kraja 2030. godine Hrvatska bi mogla imati i pola milijuna stranih radnika, što bi značilo da će svaki četvrti radnik biti stranac.

Značajna informacija koju je dala Vlada na dan sjednice je da u 2025. godini u segmentu dozvola za boravak i rad u Hrvatskoj ima 113.504 stranih radnika s važećom dozvolom za boravak i rad te prijavljenom adresom boravka u Hrvatskoj. Tijekom prošle godine podneseno je 286 tisuća zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad, 22 posto više nego u 2023., a izdano je 206.529 dozvola što je 210 posto više nego 2020. godine kada ih je izdano 66.655. Najviše ih je izdano u djelatnostima graditeljstva, turizma i ugostiteljstva, industrije, prometa i veza te trgovine.

Najveći broj dozvola za boravak je u 2024. godini izdan državljanima BiH (38.100) nakon njih slijede Nepal (35.635), Srbija (oko 28 tisuća), Indija (20.000), Filipini (14.600), Sjeverna Makedonija (nešto manje od 14.000, Bangladeš (13.600), Kosovo (8.000), Uzbekistan (7.000) i državljanima Egipta (nešto manje od 7 tisuća).

Prema podacima Vlade najčešće djelatnosti stranih radnika u 2024. godine su graditeljstvo, ugostiteljstvo i turizam, industrija, promet i veze i trgovina.

Izvor: vlada.hr

Što će se promijeniti u izmijenjenom Zakonu?

Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima je dokument od skoro 900 stranica, tako da za čitatelje kojima trebaju detalji i objašnjenja izmjena dobro će doći ovaj link. Neke najvažnije promjene su sljedeće:

1. Plava karta

Izmjenama će se implementirati EU direktiva o tzv. plavoj karti čija je svrha privlačenje visokokvalificirane radne snage, a izmjene se odnose na produženje važenja plave karte s 24 na 48 mjeseci.

Moći će je dobiti i osobe koje nemaju obrazovnu kvalifikaciju, a vještine, i to isključivo u IT sektoru, dokazuju radnim iskustvom, što će procjenjivati Povjerenstvo koje imenuje ministar nadležan za rad. Zadržan je uvjet da nositelj Plave karte mora imati mjesečno 1,5 prosječnu bruto plaću u Hrvatskoj.

2. Dozvola za boravak i rad

-Izmijenjenim zakonom produljit će se duljina važenja dozvole za boravak i rad sa sadašnjih 1 godine na 3 godine. Dozvole za boravak i rad za sezonski rad izdavat će se do devet mjeseci  umjesto dosadašnjih šest mjeseci.

-Broj predanih zahtjeva za radne dozvole ne predstavlja broj stranih radnika koji se nalaze u Hrvatskoj jer svaka promjena poslodavca predstavlja novi zahtjev i za jednu osobu može biti podnijeto više zahtjeva od strane različitih poslodavaca. Za jednu osobu može biti tijekom godine izdano više dozvola za boravak i rad.

-Državljaninu treće zemlje koji dolazi raditi kao sezonski radnik do 90 dana može dobiti Potvrdu koja se zove "dozvola za boravak i rad za sezonski rad do 90 dana" na temelju koje može početi raditi, a nije dužan ishoditi dozvolu boravka. Ako poslodavac u kontinuitetu zapošljava istog sezonskog radnika dulje od 90 dana, dužan je ishoditi regularnu dozvolu za boravak i rad.

3. Obveza stranom radniku

Uvodi se i obveza stranom radniku da u roku od pet dana nakon što je ugovor prestao važiti obavijesti nadležne službe o prestanku radnog odnosa. Po sadašnjem zakonu je taj rok bio 15 dana.

4. Propisuju se i pravila za smještaj stranih radnika

Poslodavac će imati obvezu dokazivanja primjerenog smještaja za strane radnike, ako je on taj koji osigurava smještaj za radnika ili je posrednik u tom procesu.

5. Uvode se novčana jamstva poslodavcima

Poslodavcima se uvodi obveza davanja novčanog jamstva Republici Hrvatskoj od jedne mjesečne bruto plaće za slučaj da odustanu od radnika za kojeg su ishodovali radnu dozvolu. Jer ako poslodavac odustane od radnika onda on ostaje u Hrvatskoj nelegalno. Prijevoznici koji dovezu stranca bez adekvatne radnih dozvola morat će ga vratiti u njegovu zemlju o svom trošku.

6. Dokaz o radnom iskustvu i plaćanje stranih radnika

-Za jednostavna (pomoćna) deficitarna zanimanja neće biti potrebno dokazivati radno iskustvo niti kvalifikaciju (pomoćni kuhar, pomoćni konobar, sobarica...).

-Plaća stranih radnika neće smjeti biti manja od plaće koju primaju hrvatski radnici u tom određenom zanimanju.

7. Uvjeti o visini prometa poslodavcima

Govoreći o izmjenama zakona u okviru Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, ministar Marin Piletić je istaknuo da do sada nije bio reguliran promet kod poslodavaca koji uvoze stranu radni snaga, a sada je stavljena odredba da u posljednjih šest mjeseci kod pravnih osoba minimalni mjesečni promet mora biti 10 tisuća eura, a za fizičku osobu odnosno obrtnika 15 tisuća eura u šest mjeseci.

8. Uvodi se posebna kategorija privremenog boravka za hrvatske iseljenike

-Ministar Ivan Šipić istaknuo je novine u okviru nadležnosti Ministarstva demografije i useljeništva te rekao da se uvodi nova, posebna kategorija privremenog boravka u svrhu useljavanja i povratka iseljeništva za hrvatske iseljenike i njihove potomke iz trećih zemalja te se oni više neće tretirati kao stranci.

-Iseljenici će tako, odmah nakon odobrenja boravka moći podnijeti zahtjev za primitak u državljanstvo, a imat će pravo na zapošljavanje i samozapošljavanje bez dozvole za boravak i rad, na programe obrazovanja, strukovne izobrazbe te obrazovanje i studiranje.

9. Prekršajno-pravne sankcije i odbijanje dozvole za rad

Radi prilagodbe poslodavca propisan je i odgodni učinak prekršajno-pravnih sankcija kao zapreke za izdavanje dozvole do 1. siječnja 2026. godine, a propisana je i zabrana obavljanja djelatnosti putem digitalnih platformi ako je taj poslodavac nezakonito zapošljavao strane radnike. Novi razlog za odbijanje dozvole za boravak i rad: je ako postoje dokazi da namjera stranog radnika nije rad u Hrvatskoj

10. Kazne poslodavcima

Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 do 1500,00 eura kaznit će se za prekršaj poslodavac – pravna osoba koja:

-Nije u propisanom roku obavijestila policijsku upravu odnosno policijsku postaju o prestanku postojanja uvjeta na temelju kojih je izdana dozvola za boravak i rad za premještaj unutar društva (članak 117. stavak 2. Zakona)

11. Dokazivanje kvalifikacija

Za jednostavna zanimanja za koja nije potrebna cjelovita kvalifikacija na razini srednjoškolskog obrazovanja prema Hrvatskom kvalifikacijskom okviru nije potrebno dokazivati odgovarajuće radno iskustvo niti završeno obrazovanje.

Visoke stručne kvalifikacije, u svrhu izdavanja „plave karte EU-a“, znače kvalifikacije potvrđene dokazima o kvalifikacijama u visokom obrazovanju ili stručnim vještinama visoke razine.

Zaključak

Biti stranac i raditi u nekoj stranoj zemlji u kojoj ne govorite jezik može predstavljati i izazov i priliku. Podijeljena su mišljenja o tome je li napuštanje svoje države pozitivno ili negativno. Svaki stranac koji dođe u tuđu zemlju prolazi izazove od komunikacijskih prepreka, kulturalnih razlika, do izolacije i frustracije. Nerazumijevanje jezika može značiti propuštanje suptilnosti i kulturnih normi, što bi moglo utjecati na interakciju s kolegama ili klijentima. Osjećaja izolacije i frustracije otežava izgradnju odnosa i integraciju u lokalnu zajednicu. 

U svakom slučaju, država koja pokušava spasiti svoju ekonomiju, dovodeći strane radnike, mora regulirati zakonima razna životna područja kako bi olakšali i domaćim i stranim radnicima. Istovremeno mora i raditi na smanjenju odlijeva svojih državljana i privlačenju i olakšavanju povratka iseljenika. Upravo to Hrvatska Vlada i pokušava ovim Zakonom, jer ako HUP-ove prognoze budu točne za pet godina bi u Hrvatskoj moglo boraviti pola milijuna stranaca. Pitanje je u kojoj će mjeri ove promjene Zakona biti učinkovite i ispuniti svoju svrhu. Ako pravni okvir ne bude sustavnije reguliran, i ako ne bude pravovremenih sankcija za kršitelje Zakona, mogao bi nastati opći kaos.

HNB najavila pooštravanje uvjeta kreditiranja građana kako bi očuvala stabilnost financijskog sustava

Hrvatska narodna banka (HNB) je najavila uvesti nove makrobonitetne mjere kojima će ograničiti kriterije kreditiranja građana, u cilju očuvanja stabilnosti državnog financijskog sustava. Ove mjere izravno će utjecati na iznos kredita koji kreditne institucije mogu odobriti građanima u ovisnosti o dohotku, vrijednosti založne imovine i duljini trajanja kreditnog odnosa. Jesu li najavljene mjere pokrenute radi smanjenja inflacije i snižavanja cijena nekretnina, saznajte u nastavku.

Ograničenja kriterija kreditiranja važan su dio makrobonitetnog instrumentarija države. Prema informaciji iz HNB-a ova ograničenja prvenstveno služe kao svojevrsna sigurnosna mreža kojom se ublažava prekomjerno zaduživanje potrošača, odnosno prekomjerno preuzimanje rizika od strane banaka, koje bi moglo dovesti do poteškoća pri otplati kredita te stvoriti gubitke za banke, nepovoljno utječući na gospodarski rast i financijsku stabilnost. Iako su mjere makrobonitetne politike ponajprije usmjerene na očuvanje stabilnosti financijskog sustava u cjelini, u trenutnim makroekonomskim uvjetima obilježenima pojačanom potrošnjom kućanstava, ove mjere istodobno djeluju u smjeru smanjivanja inflatornih pritisaka povezanih s povećanom potražnjom.

Odlukom o kriterijima kreditiranja potrošača, HNB je objavila kako planira ograničiti iznos mjesečne otplate duga u odnosu na dohodak potrošača (engl. debt service to income, DSTI) na najviše 45 % za stambene i 40 % za nestambene kredite, a za stambene kredite i ukupan iznos kredita u odnosu na vrijednost nekretnine u zalogu (engl. loan to value, LTV) koji ne smije biti veći od 90 %. Dodatno će se ročnost stambenih kredita ograničiti na trideset, a nestambenih kredita na deset godina. No, banke će za do 20 % stambenih i 10 % nestambenih kredita u svakom tromjesečju moći odobriti i mimo navedenih DSTI i LTV ograničenja na osnovi vlastite procjene. Pritom će se iznimke pri odobravanju stambenih kredita u najvećoj mjeri smjeti primjenjivati za potrošače koji kreditom rješavaju svoje stambene potrebe.

Povodom donošenja novih mjera otvoreno je savjetovanje s javnošću, koje traje do 20. veljače 2025. HNB poziva javnost da svoje primjedbe i prijedloge u sklopu javne rasprave o Nacrtu odluke dostavi na e-adresu uvjeti.kreditiranja@hnb.hr, s naznakom "Nacrt odluke o izmjenama i dopunama Odluke o prikupljanju podataka o uvjetima kreditiranja potrošača i o depozitima kućanstava". Evo prilike komentirati i mimo foruma, za one koji imaju primjedbe.

Kako će se računati mjesečni dohodak?

Obveznik primjene, prema Nacrtu Odluke HNB-a, dužan je mjesečni dohodak potrošača izračunati kao zbroj svakog primitka potrošača i njegova sudužnika od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, kapitala (uračunavaju se samo isplaćene kamate, dividende i udjeli u dobiti na temelju udjela u kapitalu), imovine i imovinskih prava i drugog dohotka, u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje porez na dohodak, a koji se redovito ostvaruje, umanjen za poreze i doprinose te sveden na mjesečnu razinu.

U mjesečni dohodak potrošača iz stavka 1. ovog članka ne uključuju se naknade jednokratne ili povremene prirode (npr. jubilarne nagrade, posebne nagrade), osim povrata poreza na dohodak.

pri izračunu mjesečnog dohotka potrošača koristiti će se prosjek dohodaka, izračunatih u skladu sa stavcima najmanje tijekom posljednjih šest mjeseci koji prethode sklapanju ugovora. Iznimno obveznik primjene ove Odluke može uzeti u obzir samo prihode tijekom posljednja tri mjeseca koji prethode sklapanju ugovora, obračunate na mjesečnoj razini, ako potrošač nije bio u radnom odnosu, u slučaju promjene posla ili trajnog povećanja plaće na istom radnom mjestu.

Koji je razlog ovoga ograničenja?

Ako se vratimo u školske klupe i ako se podsjetimo što su nas učili o inflaciji onda znamo da inflacija raste kada rastu cijene artikala potrošačke košarice iz godine u godinu. Čak je i poželjno imati malo inflacije pa je ciljana inflacija oko 2 %.

Ipak, trenutno Hrvatska prolazi kroz inflacijski jaz gdje rastu plaće, time raste i potrošnja, rastu cijene robe i usluga  i naravno time raste i cijena radne snage, odnosno troškovi poduzeća.

Je li Hrvatska monetarna politika usklađena s trenutnom monetarnom politikom ESB-a?

Po izjavama ekonomskih  i financijskih stručnjaka izgleda da nije. Upravno vijeće Europske središnje banke (ESB) je sredinom prosinca prošle godine smanjilo tri ključne kamatne stope ESB‑a za 25 baznih bodova. U skladu s tim, kamatna stopa na novčani depozit smanjila se na 3,00 %, kamatna stopa za glavne operacije refinanciranja smanjila se na 3,15 % i kamatna stopa za mogućnost posudbe na kraju dana smanjila se na 3,40 %.

Smanjenje kamatnih stopa ESB-a trenutno ne odgovara Hrvatskoj koja želi smanjiti inflaciju, a ove aktivnosti ESB-a u stvari mogu djelovati na njeno povećanje. Inflacija članica europodručja je pod kontrolom i kreće se oko 2,4 %, pa su u prosincu 2024. godine Hrvatska uz Belgiju i Estoniju, jedine od ostalih država europodručja prešle 4 % inflacije.

Hrvatska bilježi i značajni rast nominalnih plaća u odnosu na članice europodručja, pa je taj porast u trećem tromjesečju 2024. bio 18,4 % viši nego u istom tromjesečju 2023. godine, dok je u europodručju ta stopa bila znatno niža i to 5,4 %.

"Cijeli niz ekonomista je ponavljao da nam se može dogoditi situacija u kojoj ekonomska aktivnost ili stope inflacije nisu usklađene s ekonomskom aktivnošću i inflacijskim stopama u zemljama eurozone oko kojih se sve okreće. Sad imamo situaciju da hrvatske prilike odudaraju od prosječnih prilika u eurozoni i monetarna politika eurozone nama ne odgovara. " Izjavila je znanstvenica s Ekonomskog instituta Maruška Vizek

Telegram objavljuje da je i "domaća stopa rasta BDP-a bila viša od one u europodručju. Ističu da su posljednji dostupni podaci za treće tromjesečje 2024. godine pokazali da je hrvatski BDP porastao 3,9 % u odnosu na treće tromjesečje 2023. godine. Stopa rasta za europodručje bila je 1,2 %. U fazi ekonomske ekspanzije, koju obilježava značajan rast BDP-a, u pravilu po relativno visokim stopama rastu i plaće i osobna potrošnja. Veća potrošnja, odnosno potražnja za proizvodima i uslugama dovodi do toga da poduzeća povećavaju cijene proizvoda i usluga upravo zato što se puno troši." Veći rast plaća za poduzeća znači veći trošak proizvodnje, što također dovodi do povećanja cijena i time se opet vraćamo u začarani krug uzroka povećane inflacije.

Hoće li ova nova kreditna politika utjecati na smanjenje cijena stanova u Hrvatskoj?

Na upit o budućnosti cijena nekretnina, na koje utječe dosta različitih faktora, HNB je priopćila sljedeće: "Mjere makrobonitetne politike ne uvode se s namjerom djelovanja na tržište nekretnina. Mjere se uvode kako bi ograničile prekomjerno zaduživanje i podržale odgovorne prakse banaka pri kreditiranju potrošača. Međutim, istraživanja pokazuju da mjere makrobonitetne politike kojima se ograničavaju kriteriji kreditiranja u srednjem roku mogu posredno ublažiti intenzitet porasta cijena stambenih nekretnina, a taj utjecaj ovisi i o dijelu potražnje za stambenim nekretninama koji je financiran kreditima."

Ilustrativni primjer budućih kreditnih promjena

Stambeni kredit:

Ukupni mjesečni dohodak od 2.500 eura
Kredit na 25 godina uz kamatnu stopu od 4 %.
Vrijednost stambene nekretnine iznosi 240.000 eura.

Uvjet 1 – DSTI omjer: Najviši dopušteni mjesečni anuitet kredita jest 45 % od 2.500 eura, dakle 1.125 eura. Najveći mogući iznos kredita uz rok otplate od 25 godina i kamatnu stopu od 4 % jest 213.135 eura.

Uvjet 2 – LTV omjer: 90 % vrijednosti nekretnine. Najviši mogući iznos kredita u odnosu na vrijednost nekretnine jest 90 % od 240.000 eura, dakle 216.000 eura.

Dakle, banka može odobriti maksimalnom iznosu od 213.135 eura kredita za otplatom od 25 godina i najviše 235.644 eura za otplatu od 30 godina.

Gotovinski kredit:

Iznos kredita od 15.000 eura uz kamatnu stopu od 6 %
Rok otplate od 10 godina
Ukupni mjesečni dohodak 1.800 eura

Uvjet 1 – DSTI omjer: Najviši dopušteni mjesečni anuitet kredita jest 40 % od 1.800 eura, dakle 720 eura. Mjesečni anuitet gotovinskoga kredita iz primjera iznosi 166 eura, a kako je to manje od 720 eura koliko je maksimalni iznos, onda je to dozvoljeno za ovaj slučaj.

Stambeni i gotovinski kredit:

Potrošač uzima gotovinski kredit u iznosu od 5.000 eura uz kamatnu stopu od 6 % i na rok otplate od 10 godina. Potrošač ostvaruje mjesečni dohodak od 1.400 eura i već otprije otplaćuje stambeni kredit u iznosu od 540 eura mjesečno. Može li potrošač uzeti željeni gotovinski kredit?

Uvjet 1 – DSTI omjer: Najviši dopušteni omjer mjesečne otplate ukupnog duga i dohotka jest 40 % od 1.400 eura, dakle 560 eura.

Potrošač na servisiranje anuiteta stambenoga kredita već troši 540 eura mjesečno, a kako je najviši dopušteni teret otplate svih kredita zajedno 560 eura, mjesečna rata za gotovinski kredit ne smije biti veća od 20 eura (560 ̶ 540 = 20).

Najveći mogući iznos gotovinskoga kredita za mjesečnu ratu od 20 eura uz rok otplate od 10 godina i kamatnu stopu od 6 % je 1.801 euro.

Zaključak

Nakon svega navedenog tražili smo odgovor na pitanje da li postoji problem u usklađenosti hrvatskog poslovnog ciklusa s poslovnim ciklusom europodručja? Čini se da postoji, jer u ovom trenutku Hrvatska bilježi jednu od najviših inflacija unutar članica europodručja u prosincu prošle godine, a BDP joj je viši od drugih članica. I zato se Hrvatska pokušava spasiti još veće inflacije smanjivanjem platežne moći građana putem pooštravanja uvjeta kreditiranja građana, dok Europska središnja banka, svojom ekspanzivnom monetarnom politikom, te iste uvijete kreditiranja olakšava smanjenjem kamatnih stopa i poticanjem potrošnje i proizvodnje. Sada će netko reći: "pa tko je tu lud?"

Prema izvještaju Europske komisije hrvatsko se gospodarstvo pregrijava i to još od 2023. godine od kada je ciklička komponenta BDP-a (odstupanje stvarnog od potencijalno BDP-a) za Hrvatsku iznad nule, a europska se ciklička komponenta kreće oko ili nule ili je u minusu. Već se tu vidi određena neusklađenost poslovnih ciklusa Hrvatske i europodručja.

Vrijeme će pokazati hoće li ove nove mjere pooštravanja uvjeta kreditiranja građana zaista i donijeti financijsku stabilnost, smanjiti cijene nekretnina i biti vrijedne novih ograničenja. Posebno jer država želi svojim demografskim programima zadržati mlade i ponuditi im priuštivo stanovanje. Ono s čime se slažem je da ovo ograničenje može pomoći mladima da ne srljaju lako u dizanje dugoročnih stambenih kredita na više od 30 godina, posebno ako kamata nije fiksna i ako nisu sigurni u svoje platežne moći.

Koja je budućnost Europske autoindustrije?

Prema izvješću Europske komisije autoindustrija predstavlja kamen temeljac europskog gospodarstva, zapošljava preko 13 milijuna ljudi i doprinosi približno 7 posto BDP-u Europske unije. Ipak, ova industrija se suočava s razdobljem značajne transformacije, potaknute digitalizacijom, dekarbonizacijom, povećanom konkurencijom i geopolitičkom nestabilnosti. Ovi čimbenici su prilično uzdrmali utvrđene prednosti europskih proizvođača automobila. Kako bi osigurala buduću konkurentnost ove industrije danas, 30. siječnja, 2025. godine, Europska komisija je započela skup pod nazivom "Strateški dijalog" s europskom automobilskom industrijom, partnerima i svim drugim ključnim dionicima autoindustrije. Cilj ove inicijative je zajedničko razumijevanje izazova i izrada akcijskog plana radi poduzimanje konkretnih radnji za održavanje globalnog položaja ove važne industrije. Što se točno raspravljalo i koji su daljnji planovi?

Europska unija je na mukama jer će se uskoro morati opredijeliti u kojem pravcu voditi autoindustriju. U jednom pravcu je odluka kojom Europska unija pokušava utjecati na smanjenje emisija ugljičnog dioksida kojima se žele ublažiti klimatske promjene pa razmišlja da od 2035. godine građanima uvede zabranu kupnje automobila s unutarnjim izgaranjem, što bi praktički s tržišta uklonilo i hibride i plugin hibride. Prema njihovim planovima to se neće dogoditi preko noći nego će se smanjenje odvijati u fazama. Što znači da bi ove godine udio prodaje električnih automobila morao biti 20 posto, do 2030. godine 80 posto, a do 2035. godine 100 posto. U drugom pravcu EU pokušava usporiti konkurenciju iz Kine uvođenjem carina, što bi moglo usporiti prodaju električnih vozila i time stati na put svojim ciljevima dekarbonizacije. Pa će zato morati odlučiti koji joj je pravac važniji da li klimatske promjene ili europska autoindustrija s milijunima radnih mjesta i dobro plaćenim poslovima.

Koje su se glavne teme raspravljale na Strateškom dijalogu?

Prvi sastanak Strateškog dijaloga uskladio je i strukturirao glavne teme u vezi s kojima je potrebno hitno djelovati, kako bi se autoindustriji osigurala solidna budućnost u Europi, i probat će identificirati potencijalna rješenja.

"Rezultat ovog dijaloga bit će sveobuhvatan akcijski plan, koji ćemo predstaviti 5. ožujka i koji će našoj industriji zajamčiti uspjeh u Europi i konkurentnost na globalnoj razini”, izjavila je Von der Leyen.

Prema javno dostupnoj informaciji Europske komisije glavne teme ovog Strateškog dijaloga će uključivati:

1. Inovacije i vodstvo u budućim tehnologijama uz razmatranje mogućih ograničenja vezanih za softver, autonomnu vožnju i baterije sljedeće generacije

Budući da automobilske tvrtke u EU-u zaostaju u pogledu ključnih tehnologija EK zaključuje kako je potrebna značajna promjena da bi se postigla buduća konkurentnost ove industrije i njezinih brojnih malih i srednjih poduzeća kao i novoosnovanih poduzeća. Plan je da se tijekom ovog Dijaloga procjeni "stanje na terenu" u važnim tehnološkim područjima, identificiraju ključni prioriteti kako bi se razvile djelotvorne preporuke koje će biti u realnim i izvedivim okvirima. Cilj ove teme je i razmotriti sva moguća rješenja za privlačenje i zadržavanje vrhunskih talenata, suradnja s privatnim sektorom kao i pojačana potpora javnog sektora na područjima istraživanja i razvoja

2. "Čisti" prijelaz i budućnost plana dekarbonizacije

Jedan od najkritičnijih kratkoročnih i srednjoročnih izazova za industriju je prijelaz na "čistu" mobilnost. Ova tranzicija prilika je za sektor da razvije nova tržišta, uvede inovacije i pomogne u smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima. EU je postavila ambiciozne klimatske ciljeve, ali potrošači su suočeni s još većim početnim troškovima vozila i manjom brzinom uvođenja infrastrukture za njihovo punjenje. Nekoliko sudionika u industriji zatražilo je reviziju trenutnog regulatornog okvira, što bi moglo rezultirati kaznama za neke proizvođače originalne opreme.

U isto vrijeme, analitičari tvrde da se ključna međunarodna tržišta (koja su kritična za europske igrače) ubrzano prebacuju na električna vozila i da je stoga neophodno da europski proizvođači originalne opreme zadrže nepopustljivu usredotočenost na ponovno preuzimanje vodstva u pogledu troškova i performansi u električnim vozilima, kako bi se zaštitili i proširili tržišni udjeli na međunarodnoj i domaćoj sceni.

3. Konkurentnost i otpornost

Obuhvaća osiguranje globalno konkurentnih troškova inputa (energija, rad, materijali) i sigurnost opskrbe, koji su ključni za napredak europske autoindustrije. Europske tvrtke trenutačno pate od značajnog jaza u troškovima ključnih inputa (posebno energije i rada), izložene su rizicima prekida opskrbnog lanca (osobito u vezi s materijalima za baterije) i nedostatka određenih visokotehnoloških proizvoda (kao što su čipovi).  Predloženo je razmatranje postizanja učinkovitog recikliranja baterijskih materijala (kao ključni faktor pri smanjenju količine uvoza materijala i poboljšanje sigurnosti opskrbe), kao i partnerstva sa širim skupom međunarodnih proizvođača sirovina.

4. Trgovinski odnosi i međunarodna ravnopravna „igrališta”

Prema priopćenju Europske komisije tijekom posljednjih godina nekoliko zemalja izvan Europe počelo je provoditi asertivne industrijske strategije usmjerene na osvajanje većeg udjela ili čak dominiranje globalnom proizvodnjom automobila. Te strategije uključuju prakse koje narušavaju tržišno natjecanje poput prakse značajnih ulaganja u državnom vlasništvu u industrijama koje su uključene u cijeli proizvodni ciklus automobila i kamiona, stvarajući nejednake uvjete. Dijalog će se usredotočiti na trgovinske odnose Europe sa Sjevernom Amerikom i Azijom jer one predstavljaju najveća izvozna tržišta, kao i najveći izvor uvoza u Europi. U tom smislu, dijalog će također razmotriti promjenjive obrasce i prirodu izravnih ulaganja trećih zemalja u europski automobilski opskrbni lanac, kao i učinkovitost pravila EU-a o podrijetlu za potporu konkurentnoj industriji. Ostala tržišta u Africi, Latinskoj Americi i Australiji također su relevantna za daljnju raspravu dok se bude bavilo širim temama kao što je osiguravanje da se regulatorne obveze (npr. u vezi s ESG-om) jednako primjenjuju za europske i međunarodne igrače.

5. Regulatorno usklađivanje i optimizacija procesa

Osim gore navedenih specifičnih tema, također postoji potencijal za optimizaciju cjelokupnog regulatornog okruženja koje utječe na autoindustriju, uz osiguravanje da se ciljevi trenutnog regulatornog i političkog okvira i dalje ispunjavaju, posebno 1) osiguravanje koherentnosti i dosljednosti između različitih propisa (npr. u vezi s baterijama, sigurnošću i zaštitom podataka) i 2) optimiziranje vremena i opsega propisa, npr. 'skupljanje' novih pravila koja će stupiti na snagu u isto vrijeme, i omogućiti dovoljno vremena za provođenje novih pravila u procesu razvoja proizvoda. Dijalog bi, na primjer, mogao otkriti određene postojeće regulatorne „bolne točke” i detaljno opisati konkretne prijedloge poboljšanja i predložiti mehanizme za osiguranje veće regulatorne koherentnosti i učinkovitijeg savjetovanja s industrijom u budućem regulatornom procesu. Dijalog bi također mogao podržati samoorganizaciju industrije, npr. u dogovaranju zajedničkih tehničkih standarda, poput tehnologije punjenja ili standarda baterija.

Što će se dogoditi 5. ožujka?

Europska komisija je priopćila da su na današnjem sastanku sudjelovali ključni igrači iz sektora autoindustrije i to njih 22: ACEA (The European Automobile Manufacturers' Association), BEUC (The European Consumer Organisation), BMW Group, Robert Bosch GmbH, ChargeUp Europe, CLEPA (The European Association of Automotive Suppliers), Daimler Truck, ETF (European Transport workers Federation), Forvia, IndustriAll European Trade Union, IVECO Group, MAHLE Group, MILENCE RECHARGE, Renault Group, T&E (European Federation for Transport and Environment), Traton Group, Valeo, Volkswagen Group, Volvo Cars, Volvo Group, ZF Group.

Priopćili su i da će akcijski plan obuhvatit široki raspon pitanja relevantnih za sektor, kao što je osiguravanje pristupa talentima i resursima, poticanje tehnoloških inovacija i razvoj sljedeće generacije vozila te uspostavljanje pragmatičnog i predvidljivog regulatornog okvira.

Akcijski plan temeljiti će se na:

- Današnjoj raspravi Strateškog dijaloga usredotočenoj na spomenuta glavna područja koja zahtijevaju hitnu pozornost, uključujući potrebu za međunarodnim „jednakim uvjetima za sve”, olakšavanje čiste tranzicije i regulatornog usklađivanja, kao i utvrđivanje područja u kojima su potrebne konkretnije mjere.

- Javnoj raspravi, koja se pokreće danas kako bi se prikupili širi podaci o izazovima i mogućim rješenjima svih zainteresiranih strana.

 - I na četiri tematska područja rada, gdje je predsjednik EK-a ovlastio četiri povjerenika da vode fokusirane rasprave o ključnim temama s raznolikom skupinom dionika iz lanca vrijednosti automobilskog sektora.

1. Povjerenik Hoekstra usredotočit će se na čistu tranziciju automobilskog sektora.
2. Povjerenik Séjourné bavit će se problematikom industrijskog lanca vrijednosti za autoindustriju.
3. Povjerenik Virkkunen nadgledat će rasprave o tehnologiji i digitalnim inovacijama.
4. Povjerenik Mînzatu vodit će područja povezana s vještinama i društvenim pitanjima unutar sektora.

Rezultat ovog konzultativnog procesa nadahnut će donošenje konačnih odluka akcijskog plana koji će 5. ožujka predstaviti povjerenik Tzitzikostas. Vijeće i Europski parlament bit će blisko uključeni u ovom cjelokupnom procesu, redovito informirani i konzultirani o Dijalogu.

Zaključak

Kako bi se osigurala dugoročna konkurentnost, održivost i otpornost europske automobilske industrije potrebne su hitne promjene. Automobili bez vozača, električni automobili, robotaxi su zasigurno budućnost autoindustrije, u kojoj mjeri i kako još se ne zna. Pitanja poput "kada se dogodi nesreća, tko je kriv i gdje leži odgovornost?" "hoće li osiguravajuća društva morati promijeniti svoje poslovne modele?" još uvijek nisu razriješena.

Prema objavama iz prošle godine vodeći giganti europske autoindustrije Volkswagen, BMW i Mercedesa bilježe značajan pad prodaje. Tu krizu izazvalo je nepovjerenje investitora u europske proizvođače automobila je uz pojavu novih tehnologija i električnih automobila, definitivno uzdrmala i spomenuta EU najava o zabrani kupnje automobila s unutarnjim izgaranjem. Treba istaknuti da se po pitanju električnih automobila kupci odlučuju za kupnju iz Kine jer je cijena najmanje 30 posto povoljnija nego pri kupnji sličnih u Europi.

Nakon objave akcijskog plana 5. ožujka, bit će jasniji pravac u kojem će se usmjeriti autoindustrija svih članica Europske unije. To bi mogao biti prijelomni trenutak ovog sektora. Novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump jasno je dao do znanja u kojem pravcu će SAD ići ukinuvši uredbe svojega prethodnika Joea Bidena koje su se odnosile na ukidanje poticaja za kupnju električnih vozila, povlačenje cilja da električna vozila čine 50 posto novih automobila do 2030, zaustavljanja izgradnje mreže punionica za električna vozila i najave napuštanja Pariškog klimatskog sporazuma. Hoće li to utjecati na akcijski plan Strateškog dijaloga, vrijeme će pokazati.